ENG
Kad jaganjci utihnu
Autor/ica 👤Heni Erceg
Izdvajamo
- Naravno, fratri nam ovdje dođu tek kao satirični dodatak, ali i izvrstan pokazatelj ukupne pohlepe, čak i onih koji od rente ne žive. Nego eto mogu što hoće. Baš kao onaj gazda koji će na koncu istjerati susjedove ovce. A može se zbog kriminalom okovane vlasti koja se zapravo boji svojih građana, pa otuda i procvat rentijerske ekonomije, uz brutalno uništenje prostornog, morskog, šumskog, stočnog blaga.
Povezani članci
Je li to još jedna ne-tema, kako bi kazao hrvatski premijer kada ga se propituje o kriminalu njegovih birokrata, ili pak isječak obezglavljene države koja funkcionira pukom inercijom, poput pokvarenog automobila na nizbrdici? Ili ipak tema, štoviše egzistencijalna, o stočaru iz Dalmacije koji je upravo dobio službeni dekret da mora premjestiti svoje stado od 300 ovaca koje da „nepropisno drži u staji, u blizini stambenog objekta“. A „stambeni objekt“ – treba li pogađati? – drugo je ime za turističke apartmane čiji se vlasnik žalio da mu „smrad ovaca“ smeta u biznisu.
I što sad? Kako pomiriti ovce i novce? Tako što za račun lake turističke zarade treba „ubiti“ mladog stočara i njegovo „smrdljivo stado“, iako su se i njegovi preci oduvijek bavili uzgojem ovaca i zato jer se opire „napretku“, nije svoju staju preuredio u apartman – što ne znači da neće – još jedan među njih oko sto tisuća, od kojih je većina u Dalmaciji, i od čijeg iznajmljivanja živi na stotine tisuća ljudi. Zato su se u obranu te profitabilne djelatnosti digli vlasnici apartmana, a nasuprot onih koji ovdje još nešto proizvode i koji od Vlade traže porezno izjednačavanje, to jest da i iznajmljivači plaćaju porez na dohodak umjesto tek simboličnog godišnjeg paušala.
OK, ima doista značajne razlike između zarade vlasnika jednog ili deset apartmana, ali tu sivu zonu dužna je razgrnuti upravo vlast, no kako kad joj je baš rentijerstvo garant socijalnog mira, budući da je uništila čitavu industriju, poljoprivredu, stočarstvo… pa su se ljudi lišili „smrada ovaca“ akonto mirisa novca svojih gostiju.
Tako je i našeg ovčara tužio rođak koji ne živi u selu, ali je na mjestu nekadašnjih staja u vlasništvu stočarove obitelji napravio apartmane s bazenom i unatoč tome što čitavo ljeto stočar svoje ovce seli na ispašu u brda, pa stoga one svojim „smradom“ ne mogu ometati đentilasti njuh rođakovih gostiju. „Izučio sam za stolara i ja sam mogao dobro zarađivat na stolariji za apartmane… svi bi u turizam i zato nemamo svoga mesa, nego sve uvozimo“, ispravno je vlasnik ovaca detektirao stanje u Hrvatskoj koja uvozi sve, od voća i povrća do mesa, a izvozi sramotno malo jer je u međuvremenu poljoprivredna proizvodnja bačena na koljena, mada je upravo zaštita sela nacionalni interes. Dakako tek deklarativni.
I da stvar bude bizarnija, dok stočar ima rok za iseljenje stada do početka svibnja, a „žalba ne odgađa rok izvršenja“, dotle je dalmatinska ovca pramenka, koju on uzgaja, dobila priznanje Evropske komisije, a njegova janjetina međunarodnu zaštitu. Tako je, ironično, pramenka postala zaštićenija od svoga uzgajivača, i to je apsurd uzaludne države, lišene strategije razvoja, koja je dopustila da apartmanizacija – mahom nelegalna i uz nebrojene sumnjive strane investitore – nakon obale i otoka, invazivno prodre i u sela gdje vlasnici betonara s bazenima, kao nosioci jedine „proizvodnje“ u državi, agresivno traže od seljaka da izmjeste svoja stada, a od ovaca ili neke druge vrste da im govna ne smrde. Da se pak mene pita, zabranila bi svako ubijanje životinja, budući da čine bolji dio svijeta, ali to nije poanta priče.
Nego je u tome, možemo se kladiti, da će ovu bitku izgubiti ovce i njihova janjad, makar i međunarodno zaštićena, jer turistički je moloh odavno vlasnik Hrvatske, nema tome dugo da je u jednom selu vlasnik morao preseliti čitavu farmu krava i mljekaru jer je susjedima smetao „smrad“ njegova stada. Da, osjetljiv su Hrvati narod, a opet će rado svojim gostima preporučiti baš dalmatinsku janjetinu, onu s evropskom nagradom, čijem su izumiranju sami doprinijeli. Uz svesrdnu pomoć države koja je pošast ekonomije rente i poticala, pa je se više ne libe ni božje ovčice.
Niču tako primjeri ozbiljne devastacije samostana zbog turističke zarade; fratri na jednom dalmatinskom otoku odlučili su bili srušiti dio samostanskog zida i unutar ozelenjenog dijela nakrcati dvadesetak luksuznih kamp-kućica, ali je srećom mjesna vlast to odbila, što ne znači da će fratri odustati od lukrativnog dodatnog prihoda. Ili franjevci u Dubrovniku koji su dobili desetogodišnju koncesiju za pomorsko dobro podno samostana te će ubirati zavidan prihod od najma morske obale – koja bi zakonski trebala biti besplatna za sve građane – a koncesiju plaćati 14 eura. Godišnje! A nakon podijele te „visoke“ sume između raznih razina vlasti, država će uprihoditi čitavih 4,66 eura. Svaka čast!
U Makarskoj, pak, svećenici, inače dobro potkožene Katoličke crkve, mudro su prepoznali nedostatak parkirališnih mjesta u vrijeme sezone, te su sorili zelenilo, dio samostanskog zemljišta pretvorili u parkiralište i sam bog zna koliko će eura izbrojiti na kraju sezone.
Naravno, fratri nam ovdje dođu tek kao satirični dodatak, ali i izvrstan pokazatelj ukupne pohlepe, čak i onih koji od rente ne žive. Nego eto mogu što hoće. Baš kao onaj gazda koji će na koncu istjerati susjedove ovce. A može se zbog kriminalom okovane vlasti koja se zapravo boji svojih građana, pa otuda i procvat rentijerske ekonomije, uz brutalno uništenje prostornog, morskog, šumskog, stočnog blaga.
Autor/ica 👤Heni Erceg
