ENG
Juriš na Zagreb, „do istrage vaše ili naše“…
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Povezani članci
Foto N1
Je li nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić hodajući politički mrtvac („samo što on to još ne zna“) ili će se mnoštvo zasad poznatih mu protukandidata i mnogi što će to poželjeti biti međusobno pokefati do zadnje kapi populističke krvi, a tzv. purgeri će opet ostati na šteti? Neće biti kompliciranijih i neizvjesnijih lokalnih/regionalnih izbora u Zagrebu od tih u svibnju 2021. za gradonačelnika. I neće biti većeg svjetskog, pače povijesnog čuda od toga da dojdek/dotepenec gena kamenih – „idemo delati“ – osvoji i sedmi gradonačelnički mandat. Već i prethodnih šest su gotovo nezamisliv povijesni endem, što se nije posrećilo ni neusporedivo jačim intelektualnim osobnostima od Milana Bandića
Marijan Vogrinec
Nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“, ali već dvadesetak godina u šest mandata izborno suđeni gradonačelnik hrvatske metropole Milan Bandić, kažu, hodajući je politički mrtvac. Kažu, i doskora višegodišnji abonent uzničkog „apartmana“ u Lepoglavi ili tako nekoj prdekani za halapljive dugoprstiće. Ali, kažu, Bandić je mačak čiji će sedmim gradonačelničkim mandatom i devetim mačjim životom teško posramiti sve i svakoga tko mu je predviđao politički ukop ili kazneni progon za neke ili bar važnije među navodno tristotinjak kojekakvih optužnica za kojekakve kriminalne radnje, koje optužnice tzv. neovisno ‘rvacko pravosuđe uredno slaže u ladice kupiti prašinu dok god postoji HDZ-ov interes, razložan strah od odgovornosti za nedjela, odnosno grižnja savjesti utjecajnih što su se dali uvući u paukovu mrežu pljačke Zagrepčana. I šire. No, kako bilo, u glavnom gradu Bijedne Naše – koji sâm raspolaže financijskim i svakim drugim kapitalom kao sve tzv. jedinice lokalne/regionalne samouprave RH zajedno – već je počeo juriš na gradonačelničko mjesto, „do istrage naše ili vaše“ (mostarsko-beogradski megaloman Nikola M. Stojanović), iako će se izborni palac gore ili dolje okrenuti tek svibnja 2021. godine.
Već je cca godinu dana prije lokalnih/regionalnih izbora bilo barem troje „vrlo ozbiljnih“ kandidata – npr. Anka Mrak-Taritaš iz političke stranke GLAS, Tomislav Tomašević iz platforme Možemo i HDZ-ova osoba kojoj u strogoj konspiraciji svako malo mijenja identifikacijski password eda se Turci ne bi dosjetili kako se u ZNA SE opciji još nisu konačno dogovorili) – a sada, usred dramatičnih okolnosti koronakrize i nakon parlamentarnih izbora, broj kandidata za mjesto gradonačelnika/ce Zagreba već se, je li, gotovo udvostručio. Iz HDZ-a je donedavno slovio kao najizgledniji za detronizirati Milana Bandića aktualni ministar zdravstva Vili Beroš, pa se kompromitacijom epidemiologije u službi (pred)izborne HDZ-ove politike na to kandidatsko mjesto navodno proguralo Domagoja Ivana Miloševića (saborski zastupnik), a onda je i on ispao iz kombinacije u kojoj se pak pojavilo ime aktualnog potpredsjednika vlade i ministra financija Zdravka Marića. Koji je već nekoliko puta kazao novinarima da nema ambicije kandidirati se niti bi želio postati zagrebačkim gradonačelnikom, pa…
No, HDZ će nedvojbeno istaknuti svoga kandidata, jer biti gospodarom Zagreba znači gospodariti najmanje polovicom Bijedne Naše u svakom smislu i time zaliječiti davnašnje upravljačke komplekse. Još od prvih, onih olovnih dana Tuđmanovog režima kada se ispred tzv. Visokoga doma spuštalo s jarbola hrvatsku trobojnicu sa crvenom zvijezdom petokrakom, a pompozno penjalo ‘rvacku trobojnicu sa šahovnicom bijeloga početnog polja – kakva se i dan-danas koči na krovu crkve sv. Marka na državnom dijelu Griča – HDZ nikako nije uspijevao pobijediti na izborima u Zagrebu zbog čega tzv. prvi hrvatski predsjednik, osnivač ZNA SE polit-ideološke opcije opasnih namjera i prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman nije mogao spavati, dobivao grčeve u želudcu, padao u depresiju… Kasnije će se ta opaska Ivice Račana o HDZ-u kao stranci opasnih namjera potvrditi neviđenim kleptomanskim aferama u pretvorbi društvenog, tzv. ničijeg vlasništva i ratnim profiterstvom, osudom HDZ-a za pljačkanje vlastitog naroda, etc. Ali Zagreb mu je ostao neosvojiv i kad je jurišao na njega grubom silom, kršio Ustav RH i zakone…
Dotepenec gena kamenih
Hercegovački, je li, dojdek ili dotepenec sa smeđim koferom od skaja, dvije majice, trapericama, planom Zagreba i studentskim kreditom doputovao je iz Gruda u BiH lipnja 1974. u glavni grad tada Socijalističke Republike Hrvatske studirati – vidi vraga – pa baš općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu na Fakultetu političkih nauka (znanosti, danas) Sveučilišta u Zagrebu. I tu počinje to be or not to be, uspjeti ili propasti za jednog mladca gena kamenih, 22. studenoga 1955. rođenoga na uzvisini Bandića Brigu u zaseoku Cerov Dolac, Donji Mamići, općina Grude. S kojega, tvrde navodno upućeni, za bistra vremena puca pogled sve do Ljubuškog, rodnog mjesta palog HDZ-ovog anđela rigidne tzv. desnice Milijana Brkića nadimkom Vaso te do Klobuka, rodnog sela krvavoga ustaškog ratnog zločinca Andrije Artukovića, desne ruke poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića. À propos, Artuković je veljače 1986. iz SAD-a – gdje se krio u pobjeglištvu nakon vojnog i moralnog poraza tzv. NDH svibnja 1945. – izručen SFR Jugoslaviji te je na sudu u Zagrebu osuđen na smrt no kazna nije izvršena zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja te je siječnja 1988. umro u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu. Do danas nije poznata sudbina Artukovićevih posmrtnih ostataka.
Bandićev „znamenit“ rodni okoliš, pa ministriranje u fra Blage Brkića (iz šire familije bivšeg HDZ-ovog operativca Vase) u obližnjem selu Ružići, pa školovanja do završetka gimnazije u Grudama znatno će obilježiti ili dati prepoznatljiv ton kasnijim Bandićevim postupnjima. Karakterističan, je li – ‘ercegovački CV rodijačkog tipa. Milan Bandić i 146 kumova? Nije „naš Milan“, kako mu je znao tepati Radio Sljeme, makar tko u političkom (i onom što se javno krije kao zmija noge?) tzv. mainstreamu, prošao je životno sito i rešeto, studirao i radio istodobno da bi otplaćivao studentski kredit. Kao običan fizikalac je istovarao tone šećera i ugljena, čak žbukao zgrade po Zagrebu, a prvo radno mjesto nakon završetka studija i vojnog roka u JNA bilo mu je na minus 25 stupnjeva Celzijevih u hladnjači Leda. No 1bandić ne bi bio Bandić da već za šest mjeseci nije dobio bolje plaćeno radno mjesto i vlastiti ured. Kao član SKH/SKJ i miljenik tada šefa Partije Ivice Račana, profesionalizirao se u politici. Najprije kao stručno-politički radnik za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu u Općinskom komitetu SKH zagrebačke općine Peščenice kamo je prešao 1983. godine s radnog mjesta u Ledu. Stalno je bio među ljudima, vidljiv, na terenu, blagoglagoljiv i komunikativan… Ostalo je povijest.
U ono preokretno doba i početkom Domovinskog rata nije bio poltron kao cca 100.000 njegovih partijskih kolegica i kolega kojima je 1990./91. godine naprasno proradila „nacionalna/domoljubna svijest“ pa su crvene članske knjižice SKH/SKJ pobacali u smeće i uzeli HDZ-ove, još nekoliko desetaka tisuća dotadašnjih „komunista“ pobjeglo je u ine političke opcije i čak otvoreno (pro)ustaške. Milan Bandić se penjao u SDP-u i do šefa najjače, zagrebačke organizacije (1997.) te iste godine prvi put postaje i gradonačelnikom hrvatske metropole. Tada je zapalio i svoju prvu aferu: zaposlio je čak 14 savjetnika, što su Zagrepčani dodatno i nepotrebno platili cca 150.000 kuna. Afere otad nisu prestajale, redale su se jedna za drugom i financijski sve kompleksnije, blago rečeno. No, prijave su isto tako jedna za drugom završavale u ladicama istražno-represivnih institucija koje (ne) rade svoj posao. I tako do danas. A sutra? Kada u proljeće završi njegov šesti mandat?
Nakon 20 godina neprikosnovene vlasti čovjeka koji je umješno/uspješno izmicao kontroli i politike i pravosuđa, Zagrebu ne treba početnik, nego – krizni upravitelj. To je tvrdnja u čijoj je populističkoj (?) ili demagoškoj (?) sjeni počeo nemilosrdan juriš na mjesto prvog čovjeka Zagreba, jamačno drugog najmoćnijeg čovjeka u državi. Ili prve najmoćnije žene u Bijednoj Našoj. Ovisno o tomu tko će slaviti birački palac gore. Kandidatkinja za gradonačelnicu ili kandidat. Moguće je i jedno i drugo, međutim, koliko se god neki vesele unaprijed („Bandić je hodajući politički mrtvac, samo što on toga još nije svjestan; već ga se i HDZ odrekao“), nije isključeno ni to da „naš Milan“ sedmi put pobijedi u „već izgubljenoj bitci“. Čovjek gena kamenih – Titov partizan i Pavelićev ustaša u istom liku, Rom iz Kozari boka i mecena koji otvara spomenike (Franji Tuđmanu) i fontane, gradi žičaru na Sljemenu i otima Dječju bolnicu na Srebrnjaku ljudima što u njoj rade, ugošćuje kardinala Josipa Bozanića i rastjeruje sportske konje s Hipodroma radi gradnje zagrebačkog Manhattana na Savi, etc. – dakle, taj čovjek u jednomu je što četvero zasad poznatih protukandidata nisu svi zajedno, pa… Bandić je – ako mu i kada zatreba – „nepobjediv“, u stanju je odigrati svaku ulogu da se izborno svidi neophodnoj većini od barem promil iznad pobjedničke granice. A možda više i nije tako?
Borba za Zagreb bit će jamačno najžešća dosad, borba u kojoj se neće birati ni sredstva niti će se paziti na osobne ozljede i image u javnosti. Zagreb znači koncentraciju cca 50 posto hrvatske ekonomije, četvrtinu svih žitelja u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gro sporta, kulture, umjetnosti, znanosti, zdravstva, školstva… Biti gradonačelnikom Zagreba nije samo čast i prestiž nego i mjesto u povijesti. Nadasve dobar posao, ali i odskočna daska prema političkom Mount Everestu, u svakom smislu. Nije, međutim, bez vraga tvrdnja da Zagrebu – bez čijeg zdravlja neće biti sreće ni za cijelu zemlju, bez kojega država ne funkcionira kako treba – ne treba politički početnik (npr. Tomislava Tomaševića, liberalno-lijevo-zelenog aktivista platforme Možemo?) niti politički iskusni marginalci tzv. sektaškog poriva (npr. Anka Mrak-Taritaš ili Vesna Škare-Ožbolt), nego baš sposoban/dokazani krizni upravitelj drukčiji od Bandića koji je uspio cca 10 milijardâ kuna težak proračunski Zagreb otjerati na prosjački štap. I zadužiti u inozemstvu nekoliko budućih tzv. purgerskih naraštaja.
Nepoželjan partner
„S jedne strane“, kazao je Tomašević u intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem, „gradonačelnik je jedini član Skupštine Zagrebačkog holdinga (najvećeg poduzeća u državi, op. a.) i može upravljati s 11.000 ljudi bez Gradske skupštine, a s druge strane pročelnici, koji su ‘gradski ministri’, politički birani, idu na natječaje. Nije dovoljno reći ‘to treba zakonski mijenjati’, i nije dovoljno biti fokusiran na uklanjanje Bandića koji je ipak samo dio problema. Pravi problem je sustav koji je on pomogao izgraditi i koji bez njega ne može funkcionirati.“ A taj sustav i takav gradonačelnik Milan Bandić, pak, ne bi mogli funkcionirati bez HDZ-a budući da je HDZ u Gradskoj skupštini podržavao Milana Bandića, a ovaj sa svojih 13 tzv. žetončića (Klub stranke BM 365 – Stranka rada i solidarnosti u devetom saborskom sazivu) HDZ-ovu tzv. stabilnu saborsku većinu Andreja Plenkovića. I dogovor je cvjetao sve dok HDZ nije premoćno pobijedio na srpanjskim parlamentarnim izborima i Bandić – koji je i ranije bio ozbiljna smetnja ZNA SE opciji – postao prevelik teret. Nepotreban.
Pogotovo nepotreban, suvišan i nepoželjan kao kandidat za novi mandat zagrebačkoga gradonačelnika. I tzv. light HDZ Andreja Plenkovića više ne računa na njegove vrlo toksične usluge. Vili Beroš također nije što je u početku koronakrize bio i značio isprepadanoj javnosti, pa se Plenković i njega elegantno odrekao kao svog perspektivnog kandidata na izborima za prvog čovjeka Zagreba. Nedavno je to vrlo jasno demonstrirao i time što ga je javno prekorio zbog razvoja stanja s epidemijom virusa SARS-CoV-2, a sada je buknuo i skandal u zdravstvenom sustavu koji će skupo stajati državnu blagajnu. Zapravo porezne obveznike. Zaredale su tužbe stotina liječnika i inog medicinskog osoblja kojima bolnice duguju više od milijarde kuna – računice idu od 1,2 do čak 1,9 milijardâ – za neplaćena dežurstva. Nekim liječnicima i po 70.000 i više kuna te su prisiljeni ovršiti vlastite poslodavce (bolnice) ne bi li došli do novca koji su krvavo zaradili i na koji im je priznao pravo Vrhovni sud RH. Bolnice se žale iako nemaju baš ikakvih izgleda uspjeti i time uvećavaju trošak. Ministar zdravstva Vili Beroš nema rješenje, država nema novca (kao ni za cca tri milijarde kuna duga veledrogerijama za lijekove, kao ni za cca devet milijardâ kuna ukupnog druga zdravstvenog sustava, etc.). Takav ministar uistinu nije ozbiljan kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika. Kompromitiran i nizom javno spornih tzv. epidemioloških mjera u koronakrizi.
Bez obzira na to, tzv. operacija rušenja Milana Bandića ne posustaje. Dapače. Neki mediji tvrde kako je „naš Milan“ sve nervozniji, jer vidi tko sve udara na njega, odnosno tko sve diže ruke od njega koji ih je itekako zadužio. A sada mu vraćaju nožem u leđa? No, tako je to u politici i kada su posrijedi osobni interesi. Nema milosti ni sentimenata. Ni u tragovima. Političko poštenje ima konotacije kakvih nema u definicijama niti u etici na koju se inače tako rado poziva politički tzv. mainstream. Tim više, jer Bandić sada, u desetom sazivu tzv. Visokog doma, više nema nijednog tzv. žetončića, čak ni sâm nije prošao na parlamentarnim izborima, pa… Ako kao HDZ-ov kandidat ne prođe najbogatiji hrvatski političar Ivan Domagoj Milošević, a teško da će proći, na Bandića će jurišati cijela armija (ne)ozbiljnih protukandidata među kojima se za neke redikule može unaprijed predvidjeti – krah. Ne samo da ih javnost ne poznaje i uopće nema razloga dati im glas, nego ni po svom CV-u i nastupu nisu profil kakav metropola treba. Ne samo kao kriznog upravitelja/icu nego ni kao surogat makar folklornoga gradonačelnika/ice.
Na listi jurišnika na Bandićevo mjesto spominju se, je li, i bivši nogometni vratar, katolički aktivist i Mostov saborski zastupnik Zvonimir Troskot, pa Dalija Orešković iz Stranke s imenom i prezimenom koju je HDZ smijenio s mjesta predsjednice saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, pa široj javnosti nepoznata bioetičarka Marija Selak-Raspudić iz Mosta nezavisnih lista, pa i lakonotni šef Domovinskog pokreta Miroslav Škoro koji to opovrgava, etc. Bit će Bandićevih protukandidata kao salate i novinarima neće biti lagano snaći se u tom vrzinom kolu. „Jasno je da svih 148.000 birača koji su glasali za njega na prošlim lokalnim izborima neće u svibnju 2021. opet njemu dati povjerenje, ali jedan dio njih hoće“, tvrde u HDZ-u. „Dakle, ustraje li Bandić na svojoj kandidaturi za čelnika Zagreba, sigurno će nam uzeti nešto glasova. Zato HDZ u odnosu prema Bandiću mora biti mudar. Razgovori o tomu tko će biti HDZ-ov kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika neformalno se u stranci već vode, ali jedno je jasno – taj kandidat, tko god bio, mora kontrolirati zagrebački HDZ koji trenutno vodi Andrija Mikulić (sada i glavni državni inspektor, op. a.). A mora ga, uz ostalo kontrolirati i zbog budućeg odnosa snaga u Gradskoj skupštini. Time se stranka mora pozabaviti, to je jedan od važnijih unutarstranačkih poslova pred Plenkovićem.“
Povijesno čudo
HDZ itekako mora biti oprezan u tomu koga će kandidirati. Recimo, da mu se ne dogodi – zbog čega je također morao odustati od Vilija Beroša – bilo kakva sumnja u sukob interesa, kriminal ili neku nepodopštinu tog tipa što bi već u startu srozalo izglede u utrci za gradonačelničko mjesto u Zagrebu. Npr. sestra HDZ-ova zdravstvenog ministra Tajana Tomašević visoko je pozicionirana u pravnim strukturama privatnih tvrtki (C.I.O.S., CE-ZA-R, METIS i Eko flora Plus) u vlasništvu Petra Pripuza koji je s Milanom Bandićem i još nekim vrlo istaknutim likovima osumnjičenik u nizu nedopuštenih „poduzetničkih“ radnji, pa… Kad se temeljitije sagleda tko sve, kako i zašto dolazi pod pravosudno-represivni sitnozor, odnosno kako se bezbolno briše svaka odgovornost vidljiva i iz druge galaksije, lako se dade zaključiti da država u ključnim svojim sastavnicama počiva na kriminalu, korupciji najgore vrsti, pljački, prijevarama, klijentelizmu, nepotizmu, tzv. ortačko-rodijačkomu „poduzetništvu“ u promiskuitetnom klinču s politikom, što ju vodi ravno u vražju mater.
Budući da tzv. europskoj obitelji „kojoj oduvijek pripadamo“ (sic transit, i dan-danas, osim za 45 godina tzv. socijalističkog mraka kada to Tito nije dopustio, pripadamo samo kao kolonija i topovsko meso!) nije stalo do pravno uređene i civilizacijski uljuđene hrvatske države koja će uistinu biti svoja na svomu, bandićizmi/hadezeizmi i ini samotoksični izmi su čak poželjan sport trknutog političkog tzv. mainstreama. Dapače, lakše se i brže isisava korist, a samozvanim nacionalnim vođama tapša ramena.
SDP, ovakav kakav jest i kakav će ostati nakon skorih unutarstranačkih izbora, jamačno neće imati svog protukandidata Milanu Bandiću, nego će podržati Tomislava Tomaševića. Ne Anku Mrak-Taritaš, a ni u snu bivšu Tuđmanovu uzdanicu i HDZ-ovu ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt, potrošenu političarku već prije četvrt stoljeća. Koja si je, mada tzv. neovisna kandidatkinja, umislila da nešto znači purgerima i da je više od Bandiću do gležnja. U Zagrebu nema šanse kao što nije imala ni u politici izvan HDZ-a. Muvala se uvijek negdje oko lonca iz kojega se med pretakao, ali nikad svojom zaslugom.
U svakom slučaju, neće biti kompliciranijih i neizvjesnijih lokalnih/regionalnih izbora u Zagrebu od tih u svibnju 2021. za gradonačelnika. I neće biti većeg svjetskog, pače povijesnog čuda od toga da dojdek/dotepenec gena kamenih – „idemo delati“ – osvoji i sedmi gradonačelnički mandat. Već i prethodnih šest su gotovo nezamisliv povijesni endem, što se nije posrećilo ni neusporedivo jačim intelektualnim osobnostima od Milana Bandića.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
