Jurica Pavičić: Splićani, dođite u Đardin na gay pride!

Povezani članci

• Samoorganizovani pokret “Dobre Kote” poziva volonterke i volontere
• Zašto si tako nervozna?
• „Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala“
• Rezultati popisa stanovništva kao izvor novih manipulacija
• Sabina Ćudić: Platu premijera Novalića prikupljati „humanitarnim telefonima“
• Prodajmo oružje drugima da ne bismo ratovali mi

Više puta godišnje – a najmanje jednom u jesen i jednom u proljeće – u našem se gradu održava velebna parada. Tijekom te parade splitskih ulicama u povorci poteče ekskluzivno muško društvo, koje se na javnim mjestima grli i iskazuje uzajamnu privrženost. Poneseni emocijama, akteri ove parade svuku se goli do pojasa i pokazuju svoje bicepse grijući ih na zubatom jesenskom suncu.

Suvišno je i reći, akteri ove parade „krše zakon o okupljanju“ i „remete red i mir“. Tijekom parade konzumiraju veće količine alkohola, viču i skandiraju, a parole koje izriču redovito uključuju i nisku onih koje misle „jebat“, „satrat“ i „zgazit“. U nekim – srećom, sve rjeđim – slučajevima ova parada završava masovnim uništavanjem imovine, paljenjem kontejnera i opsežnim policijskim intervencijama.

Parada o kojoj je riječ – pogodili ste – nije gay pride, manifestacija koja će se ove subote održati prvi put u Splitu. Parada koju sam upravo opisao održava se tijekom kasnog ljeta i jeseni kad „Hajduk“ igra svoje, nažalost, sve rjeđe europske utakmice, te dvaput godišnje kad se naš nogometni klub sastaje s mrskom nemezom, zagrebačkim „Dinamom“. Na ti nekoliko nadnevaka u godini naš se grad pretvori u stvarnu veliku paradu punu muškaraca koji se grle, svlače goli i viču, a javni red i mir postanu objektivno ugroženi. Pa ipak, novine i dežurni konzervativni mislioci ne postavljaju se pred prizorom navijačke mase u poziciju zabrinutih ćudorednih maćuhica, nego slave „veličanstvenu atmosferu“, „jedinstveni dekor“ i hvale Split „koji jedini ovo može priredit“.

Ovaj uvod nisam napisao zato da bih blatio navijačke skupine. Osobno sam nogometni navijač, a prizor stadionske okuke jedan je od estetski najuzbudljivijih prizora koje može pružiti pučka antropologija. Razlog zašto ovo pišem je da pokažem bizarne dvostruke kriterije koji u ovom gradu vladaju kad je po srijedi „paradiranje“ jednih i paradiranje drugih.

Na primjer, paradiranje ljudi drukčije seksualne orijentacije. Kako zasigurno već svi znate, ove subote u Splitu će se održati prva, povijesna dalmatinska gay parada. Gay pride prvi će se put održati u regiji s reputacijom mačo bastiona, u kraju Hrvatske gdje su rodne uloge davno opjevane u buljucima estradnih uspješnica, a uglavnom se svode na Dalmatinca s lančićem oko vrata, materinu traveršu i penelopu kojoj muž tuče sinje more.

Još donedavno, „dalmatinski gay pride“ zvučao mi je kao nešto apsurdno nemoguće – recimo, kao albanski svemirski program – no gay pride će se u subotu dogoditi i moram priznati da zbog toga uživam kao praščić. Uživam zato što gledam konsternaciju koju kod dominantne (ne-baš-šutljive) većine izaziva spoznaja da će se splitskim ulicama paradirati netko tko nije Torcidin karusel ili procešjun svetog Duje. „To je protuzakonito“, kuka perjanica naše pučke desnice Luka Podrug, udobno smješten u mali džepić svog političkog feudalca Keruma. Oni će – zamislite! – „vikati“, bit će „polugoli“ i „pozivati na nered“! Kakve li novosti u našem gradu, koji je inače ostatak godine mirna, uspavana skandinavska varošica u kojoj je zadnja kućna svađa zabilježena 1966., a da se neki navijač svuče do pasa i skandira „gazi, gazi Goeteborg“ poslali bi ga na psihijatrijsko promatranje.

Vidi ti vraga – od svih gradova na svijetu, baš je u Splitu sad najednom problem što netko „viče“ i „svlači se polugol“? U čemu je problem? U tome što „pederi“ i „lezbe“ ne tuku nikog i ne pale kontejnere? Ili je problem možda u tome što antigej fanatici sumnjaju u svoju seksualnost, pa paradu osjećaju kao prijetnju? U svojim pogledima na gay paradu Splićani se dijele na dvije grupe. Jedni su od njih oni koji bi „pederčine“ i „lezbe“ naprosto otjerali u konclogor.

To su isti oni koji po čitavom gradu pišu grafite „41“, crtaju svastike i ušata U., a to da bi oni subotnje paradere smjestili u Jasenovac II tek je usputni epifenomen šireg problema: naime, oni bi u taj isti logor smjestili i mnoge druge, uključujući i mene, a možda i vas. Druga skupina Splićana na subotnju će paradu reagirati s nelagodnim slijeganjem ramenima, reći će „nemam ja ništa protiv njih“, ali „neka to rade u četiti zida“ i „zašto moraju paradirat“. Takav stav vjerojatno je dobronamjeran i u nekim društvenim kontekstima vjerojatno i maksimalno liberalan koliko može biti. Ali, s tim stavom ja imam logički problem.

Naime – netko tko nije navijač isto bi tako mogao reći: zašto navijači „moraju paradirat“ umjesto da „ono što rade rade na stadionu?“ Zašto pročešjun „mora paradirat“, umjesto da se obred događa samo u crkvi?

Zašto na Peristilu moramo slušati propovid sa zvučnika? Zašto pod prozorom moramo slušati demonstracije škverana i uzorovki, a ne radimo ni u “Uzoru” ni u škveru? Odgovor je: zato što živimo u gradu, grad je po definiciji mjesto gdje se sudarate za različitošću, a javni prostor – ulica, šetnica, trg – javno je mjesto gdje se ta različitost iskazuje. Ulica i trg, naime, tome po definiciji služe. Osobno sam straight. Živim vrlo banalan heteroseksualni život, jedan brak, žena, dijete. Moj životni stil prilično je konzervativan, sasvim sigurno konzervativniji od pustopašnog privatnog života našeg konzervativnog gradonačelnika (to, doduše, nije ni veliko dostignuće – prema njemu je i Hugh Heffner opatica).

Pa ipak, u subotu ćemo se i žena i ja spustiti do Đardina i pridružiti gay prideu. Pridružit ćemo se najmanje iz dva razloga: da podržimo svoje homoseksualne znance kojima je dosta laganja roditeljima, laganja rodbini, laganja ulici. Drugi i važniji razlog je da ponukamo Split da prihvati to da postoje drukčiji, da postoje i oni koji sebe ne vide u vladajućoj pučkoj ideologiji, kojima se svijet ne svodi na Huljića, nogomet i janjetinu za krizmu, folkoteku i naše generale. Otići ću na gay pride zato što želim živjeti u gradu u kojem ljudi prihvaćaju da je netko seksualno drukčiji, ali i u gradu koji prihvaća da je netko budist, da nekom dijete ne ide na vjeronauk, da je netko vegetarijanac ili da je dinamovac.

Hoću grad u kojem „lezbe“ imaju pravo na paradu, kao što hoću grad u kojem će navijači Dinama moći urešeni šalovima normalno šetati uoči utakmice, a da ih netko ne napadne bejzbol palicom. I tu leži problem koji s gay-prideom imaju oni koji ovih dana šaraju grafite o „paradi sramote“ i „antigay gradu“. Ne vjerujem da nitko od njih stvarno misli kako bi ga gejevi mogli „privesti na tamnu stranu“, niti da bi mu mogli dijete odvesti kao zabludjelu ovčicu.

Njihov problem s gay-paradom je što subotnja promenada prkosi većinskom ideološkom modelu u kojem se „zna“ da na školi mora biti Hajdukov mural i da su naši generali heroji, „zna“ se da Dalmatinka tri ljubavi svoje ima i da je djeci mjesto na gornjem katu očeve kuće, da se poslije pričesti peku mladi sisavci, de nevista mora slušat punca i da treba mrziti Srbe. A kad mnogo ili većina ljudi nešto „zna“, i to „znanje“ nameće kao jedino dopustivo, to se onda zove diktatura. I zato bi oni koji diktaturu ne žele trebali u subotu doći u đardin i izložiti se za slobodu.

Slobodna Dalmacija