ENG
Ali lako je to reći. Novostvorene države nastale raspadom Jugoslavije odreda su neuspješne, neke i invalidne tvorevine, s možda jednim jedinim izuzetkom (Slovenija), a možda ni s njim. I sada gledamo kako se rovove, umjesto da ih se zatrpa ili naprosto prepusti samourušavanju, čisti i održava u stanju redovne upotrebe. Ili, ako hoćete drukčije, lešu Jugoslavije ne dopušta se da u miru strune i vrati se u prah iz kojeg je nastao, nego ga se pere, osvježava i pudra, kako bi se pokojnika moglo stalno iznova ubijati. Satnica tog posmrtnog kasapljenja proteže se duž cijele godine, ali se u Hrvatskoj ubodi koncentriraju na tri proljetna i ljetna mjeseca, svibanj kada padaju datumi blajburške i jasenovačke komemoracije, srpanj kada se obilježava Dan ustanka u Srbu i početak kolovoza kada je obljetnica Oluje. Svi ti datumi i događaji uz koje su vezani imaju preciznu povijesnu i historiografsku semantiku, ali se nju kroz proteklih dvadesetak godina promijenilo, izvitoperilo, u najgorem slučaju i unakazilo. Za ovo posljednje pobrinuo se radikalni nacionalistički narativ, koji je često, međutim, graničio sa službenim državnim stavovima, a u njima su se spomenuti svibanjsko-srpanjsko-kolovoški događaji sveli na sljedeće. Hrvati su bili u pogibelji u obje Jugoslavije, a posebno su bili na zubu Srbima i komunistima (Bleiburg), koji su se dizali i na oružje protiv nezavisne hrvatske države (Srb), zbog čega su opravdano kažnjavani (Jasenovac), a konačno su skinuti s vrata u ljeto 1995. (Oluja), kada je između dvjesto i tristo hiljada njih ultimativno moralo napustiti zemlju.
Eto, to su datumi oko kojih svake godine uzavre do jučer bratska hrvatsko-srpska krv, a izgledalo je da će dolaskom Tomislava Karamarka na vlast to biti uklesano u kalendar barem sljedeće četiri godine. Srećom, Karamarko se sam spalio na lomači koju je pripremio za srbokomuniste i njihove hrvatske kolaborante, a naslijedio ga je na stranačkom prijestolju Andrej Plenković, koji nema namjeru nastaviti taj vatreni put, ali ga se zasad nije ni javno odrekao, tako da tek treba vidjeti što će dalje biti. Ali već sada se može reći da zvuči zloslutno što je vrući hrvatski proljetno-ljetni kalendar ove godine dopunjen s dva nova događaja razornog potencijala. To je ukidanje osuđujućih presuda Alojziju Stepincu i Branimiru Glavašu.
Zbog toga su ionako loši odnosi Hrvatske i Srbije, drastično pokvareni hrvatskim kočenjem srpskih pregovora s Evropskom unijom, dostigli točku usijanja. Iz Beograda čak stižu nikada eksplicitnije optužbe nakon devedesetih da službeni Zagreb rehabilitira NDH, a istim slijedom i zločine nad Srbima u Hrvatskoj prije dva-dva i pol desetljeća. Istinabog, to dolazi s adrese koja je te optužbe debelo sama devalvirala, jer i u Srbiji su obavljene ili se pripremaju brojne apokrifne rehabilitacije (Draža Mihailović, Milan Nedić, Nikolaj Velimirović, Justin Popović…). A ni u kažnjavanju ratnih zločina iz devedesetih Srbija nije bez dugova, iako su manji od hrvatskih. Pa ipak, to su ozbiljne optužbe. Jer kada se poništene presude Stepincu i Glavašu uklope u spomenuti proljetno-ljetni kalendar kojim, rekoh, dominira navodno biblijsko hrvatsko stradalništvo, dobije se jasno jedan kroz jedan sljedeće. Da je riječ o planski osmišljenoj i vremenski tempiranoj osveti Srbima za to stradalništvo, još gore, o prijetnji da će se krivica za to i dalje u budućnosti kažnjavati. Što je najvažnije, ovo ne dolazi iz domene spomenutog radikalnog nacionalističkog narativa. Takvu poruku poslale su dvije visoke hrvatske sudske instance, od kojih je jedna otišla u barem meni nepoznatu pravničku vratolomiju da čak ukine osuđujuću presudu Glavašu koju je sama donijela.
U slučaju ukidanja presude Stepincu ta je pravnička mizernost još veća. Presuda je ukinuta pod izlikom da je nadbiskup osuđen na montiranom procesu koji je trajao svega nekoliko dana, a onda za rehabilitacijski proces nije trebalo više od jednog dana, čak ni jednog sata. Obavljen je brzinom prijekih sudova. Ima tu još nešto zanimljivo. Stepinac je proglašen nevinim samo zato što mu je sudio komunistički sud, što se doživljava toliko kompromitantnim, upravo đavolskim, da na to ne treba trošiti riječi. Ali komunistički sud osudio je i Dražu Mihailovića, i to na smrt, pa bi valjda isto trebalo vrijediti i za njega. E vraga, tu komunistički sud hrvatskim pravednicima odjednom valja i super je. Kao što i srpskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću valja što je taj sud osudio Stepinca, ali fuj, nikako ne valja što je osudio i Mihailovića. Još je zanimljivije što u Beogradu i Zagrebu baš ništa od toga ne vide, nego nastavljaju drviti sa svojim ubuđalim antikomunizmom, koji prema potrebi učas prerasta u prokomunizam. Pogotovo ne vide da time iskazuju kompliment komunistima i njihovim sudovima, kompliment koji u ovom slučaju stvarno i jeste na mjestu. Komunisti su sudili ratnim zločincima na procesima koji su bili daleko od idealnih, ali su bili još dalje od toga da bi se kažnjavalo samo ljude druge nacionalnosti, a rehabilitiralo svoje.
I tu je poanta ove priče. Osuda ratnih zločina moguća je samo u ključu jugoslavenskih antifašista, a ne sadašnjih revizionističkih političkih elita, čiji je ključ malo zgaziti tu antifašističku ostavštinu, a malo parazitirati na njoj. I zato još samo ova poruka tim elitama. Ili uzmite od Jugoslavije to i ostalo što valja ili je pustite da konačno umre. Prestanite je oživljavati samo zato da je možete ponovno ubijati.
