Jubilej u Hrvatskoj: BOSANSKI MUSLIMANI, ERDOGAN I BOŽJA EVROPA I HRVATSKA

Povezani članci

• EU objavila pobjednike Druge nagrade za integraciju Roma u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj
• Dokumentarni film ”Dom u tuđini” O postdejtonskim nevoljnim razmjenama kuća
• Senja Perunović: Kako progresivni padaju pred desnicom – primjer biste Tita
• Bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane
• SRDAČNI PRIJEMI
• Hrvati i dijalektika gubitnika i pobjednika

(Čeka se još samo da i Bosna i Hercegovina postane teokratska država, a i Srbija to već jeste ili će uskoro biti)

Ima jedna dobra i jedna loša. Prvo dobra: Delegacija bosanskih muslimana, krajem aprila 2016. predvođena muslimanskim vođstvom (kako su se sami predstavili), zajedno sa turskim predsjednikom Erdoganom, boravili su u Hrvatskoj, povodom stotinu godina priznanja Islama. Tom prilikom  svi su se založili za mir i saradnju u Evropi i svijetu, bez diskriminacije, uz puno poštivanje ukupnih ljudskih prava, među kojima su i vjerske slobode, što je više nego dobra vijest. Loša: učinili su to sa domaćinom na katastrofalno loš način.

Piše: Ismet Muratspahić

U ove majske dane prije 71 godinu oružano je Svijet pobjeđivao fašizam i nacizam, boreći se za bolji svijet. Iako im je i majka i kolijevka Evropa, ne može se reći da su samo njoj pripadli. Te društvene pojave su svojina tadašnjeg kapitalističkog svijeta. Bolest, kao i uvijek, prvo je napala najslabiji organizam.

Od tada do danas Svijet je donosio rezolucije, deklaracije, povelje, sve zaklinjući se, da će graditi bolji i pravedniji svijet i da neće ponoviti greške, jer se polazilo od toga da je ljudska nesloboda osnovni uzrok ratova. Jesu li danas išta veće čovjekove slobode nego 1938. i 1939.!? Sloboda se danas,kao i tada, počela vagati i odmjeravati mikrogramima po nacionalnim, vjerskim i ideološkim mjerama, pri čemu je ipak vrhovni sudac njegovo veličanstvo kapital. Uprkos svim poveljama i rezolucijama, sila se želi nametnuti kao vrhunski kriterij i zakon upravljanja Zemaljskom civilizacijom. Po tome ima mnogo sličnosti sa spomenutim godinama.

Krajem aprila 2016. u Hrvatskoj je obilježen jedan značajan jubilej, stogodišnjica priznanja Islama u Hrvatskoj. Ništa neobično, čak pohvalno, kako se jedna mala država bori na putu proklamovanih ciljeva osvajanja ljudskih sloboda. Štaviše, odluku o priznanju religije Islama donio je Sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije 27. aprila 1916., prije i nekih dokumenata UN-a o zaštiti vjerskih sloboda.

Domaćin i organizator obilježavanja godišnjice bio je Mešihat Islamske zajednice Hrvatske uz podršku i pokroviteljstvo hrvatskog državnog vrha. Međutim, kako se znaju ovakve manifestacije i obilježja preokrenuti u svoje suprotnosti, desilo se to i ovaj put. Manifestaciji su dali glavni ton političari i godišnjicu pretvorili u pozorište, u kome se pokazalo da je sloboda samo zastava kojom se mahalo, a da se ipak ispod prividnosti ukazivalo političko  licemjerje i neiskrenost u međusobnom razmjenjivanju  zahvalnica i priznanja između Islamske zajednice i Republike Hrvatske. Spomenuti dojam se sticao iz govora i domaćina i gostiju.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, jedan govor je započela pozdravom selamom, a Željko Reiner, predsjednik Hrvatskog sabora, govoreći kako danas ratove vodi “jedna instrumentalizirana manjina tobože u ime Islama, naveo je da je “Islam  religija mira i ljubavi prema Bogu, ali i prema bližnjima, prema čovjeku”, citirajući Kur’an, a samo koji mjesec ranije iz njegove političke opcije je stizalo upozorenje o biološkoj nadmoćnosti muslimana. Odmah me to podsjetilo na jedan predizborni skup u Gornjem Vakufu devedesetih, na kome se citirala Biblija, Evanđelje i Kur’an, a samo dvije-tri godine poslije taj grad je bio najrazrušeniji u BiH, od HVO-a i hrvatske vojske.

Hrvatska se ne može uzeti za primjer izgradnje odnosa prema etničkim manjinama niti kao uzor izgradnje vjerskih sloboda, mada se to naglašavalo i od domaćina Aziza Hasanovića, predsjednika Mešihata IZ u Hrvatskoj, kao i gosta iz BiH i Turske. Jedna “sitnica”, zagubila se u nekom prikrajku, kako je Islamska zajednica u Hrvatskoj dala Zlatka Hasnbegovića u Vladi, kao značajnog zagovornika neoustaštva. Ne može se Hrvatska uzimati u svijetu za primjer slobode, sve dok aktuelna Vlada proganja svoje građane neistomišljenike, dok se jednoj etničkoj manjini prava svode na vjerska, a grupa svodi na religijsku zajednicu, te dok revidira istoriju uz pohvalu poraženih 1945. Takvom odnosu prema Bošnjacima doprinos je dao i Bakir Izetbegović, koji je u   svojim govorima ime Bošnjak koristio tek kao sinonim za vjersku odrednicu musliman. Reis-ul-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović, ni jednom nije ni spomenuo Bošnjake, već isključivo muslimane, naglasivši: “Smatram da je Hrvatska na najbolji način pokazala kako jedan pošten odnos prema muslimanima može rezultirati jednim skladom i harmonijom u društvu. Ovo je vrlo značajno priznanje islama jer se muslimani tada osjećaju potpuno građanima države, zemlje, društva”. Pošten odnos nije sve dok Hrvatska bude sva građanska prava svodila na vjerska, a Bošnjake tretirala Hrvatima muslimanima.

Na ovom mjestu sjetio sam se etičkih stavova i ostavke Tadeuša Mazovjeckog, kako je odbio da bude puki posmatrač ne samo fizičkog uništenja Bošnjaka, već i neviđenog poniženja i ubijanja svakog ljudskog dostojanstva tog malog evropskog naroda, kako se pobunio da bude puki registar zločina pred licemjernim svijetom i Evropom.  Britanac Graham Bamford se 29. aprila 1993. godine, usred dana ispred Donjeg doma britanskog Parlamenta polio benzinom i zapalio, nakon brojnih silovanja i drugih zločina i nakon što je vidio zločine u Ahmićima.

Hrvatska politika, kojoj podršku daje i političko i vjersko vođstvo Bošnjaka, i danas se zasniva na diskursu starčevićanske ideologije potkraj 19 vijeka, kako su bosanski muslimani dio hrvatskog etnosa, a što je samo nastavljeno u NDH, ustaškim nacionalizmom, kako je Islam dio hrvatskog kulturnog identiteta.Sve dok je tako niti će ovo odgovarati istini, niti će Hrvatska biti uzor ljudskih sloboda. Kontinuitet starčevićanske matrice nacionalizma najbolje se pokazao i hrvatskom agresijom na BiH. Hercegovački logori, nešto najstrašnije što je svijet vidio poslije Drugog svjetskog rata, niti su primjer slobode ni tolerancije drugoga. I ti zločini su pokazali da su Bošnjaci dobri samo ako su Hrvati muslimani. Znam, takvo se što ne može govoriti na godišnjicama i slavljima, ali se njihovim prešućivanjem ne bi smjelo postizati zahvalnost zločinima. Nismo to mogli očekivati ni od Erdogana, jer je on u slavu neokapitalizma tek formalno nešto rekao. Najiskrenije je odnos prema Bošnjacima ipak izgovorio 6. maja ove godine na dodjeli priznanja braniteljima muslimanima podpredsjednik vlade Tomislav Karamarko: “Imamo mi još jednu domovinu – Bosnu i Hercegovinu, rekao je Karamarko dodavši kako je to patnička domovina koju neće dati Bošnjaci i Hrvati, koje povezuje hiljade i hiljade ljudi. Ocijenio je kako Hrvate i Bošnjake spaja bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Nema vjerskih razlika, mi smo isti, rekao je dodavši vi ste mi, mi smo vi.” Pomislio sam, evo kako se Bošnjaci mogu spomenuti, po potrebi, ali kako su opet isti u istosti i jednakosti, a da se zanemare oni treći i četvrti u BiH, pa čak ako su i različiti.

U cilju zaštite od onoga što bi se Bošnjacima moglo ponoviti kao u agresiji na BiH 1992. sami bi morali biti utemeljivači jedne drugačije politike prema susjedima. Morali bi prestati oponašati njihove nacional-politike, koje su došle do izražaja kroz anahronu obnovu fašizma u obliku ranijih četničkih i ustaških ideologija, čija su najveća žrtva bili upravo Bošnjaci, ali i Hrvati i Srbi. Te ideologije se nisu ugasile, već se, kroz razne pokušaje revizije istorije, žele nametnuti kao dominantne. Bošnjaci, uz iskrenu saradnju sa najbližim susjedima, moraju insistirati na istini o onome šta im se dogodilo, bez priklanjanja četništvu ili ustaštvu ili imitiranja tih zloduha. Zato Bošnjaci ne mogu biti muslimanskiji u Zagrebu nego u Beogradu, niti bošnjačkiji u Beogradu nego u Zagrebu. Zato, u vrijeme kada se podsjećamo na dane pobjede nad fašizmom 1945., mora se reći da zločine nad Bošnjacima, nisu činili, niti rušili džamije, odmetnuti pojedinci, već planirani sistem kako se oni moraju privoljeti Srbima ili Hrvatima, u čiju ideološku zamisao su bile upregnute i religijske zajednice. To pokazuje kako je u BiH moguće jedino izgradnja društva na sekularnoj osnovi. Ni u mašti ne dopuštam predstaviti kako bi izgledalo uređenje BiH na katoličko-pravoslavno-šeriatskoj osnovi.