Jovan Nikolaidis: VAPAJ ZA PROSVIJEĆENOM DESPOTIJOM U KULTURI

Izdvajamo

• Zato je naših lidera evropske provenijencije sve više. Neuki, površni i sebični emisari. Balkanska demokratija je postala 'tamnica naroda'. Otuda sve češće, mi - skrajnuta braća po idejama, u korespondencijama, na svoj račun, sa sjetom pominjemo fenomen prosvijećene despotije. I nalazimo da nam je prijeko potreban takav bič po našoj raspojasanosti, batina se jednim krajem po plećima našeg nehaja. E da bi se sloboda koju naše demokrate slave jednom pretvorila u obavezu i normu a koje se prešućuju. Bez čega, nigdje i nikad, nije se rodilo otvoreno društvo.

Povezani članci

• Princip je lični interes, sve ostalo su nijanse: Ovo su vijećnici koji su u Vijeće ušli na listi jedne, a završili u drugoj stranci
• Kako je nestao Bosanac sa stećka
• Vidi, gari, ne može: Naprednjačka vlast stoji iza pretnji mladim aktivistima
• Ozren Kebo: DRUŠTVO PROTIV NOVINARA: A mi smo bolje pisali no što smo bili mlaćeni
• Rudari prekidaju proteste, ali nema nastavka proizvodnje uglja u FBiH
• “Mladi i književnost” – predstavljanje književnika Faruk Šehića

Nismo jugonostalgičari, ali žal zbog ugasle baklje kulture postoji, sve je jači. I vapaj za umrlim diktatom kojim je ‘taj surovi titoistički sistem’ afirmisao (i kontrolisao) gibanja u društvu i kulturi. Nama se takva receptura, za nas ovakve,  ukazuje kao moguće rješenje. Presija prosvijećene despotije. Titovo periklovsko doba jugoslovenske kulture. A nismo živjeli u demokratskom društvu već u jednopartizmu. Danas smo usred grotla višepartizma, ali demokratiju sve više doživljavamo kao agresiju. Jer su mnogi od novopečenih demokrata naših, zapravo agresori na dobar ukus, na pristojnost, na ljudsku potrebu da jačamo duh. Sve smo više jedno drugom nalik neukoj rulji koja guta subkulturne sadržaje. U svakoj od državica na Balkanu pozitivnog duha je sve manje dok je neukus sve očitiji. Plitka poseljačena elita. Gušimo se u smogu krivo uspostavljene komocije. Demokratija tako nije vladavina naroda već despotizam protežiranih predstavnika naroda nad masom.

Godinama vodim korespondenciju sa poznanicima iz regije. Putujem sve rjeđe pa su mi dijalozi putem mail-poruka preostali da nadoknadim susretanja, kakvima sam se ranije svesrdno odavao. Nekima sam i trajni prijatelj, jake su niti koje nas povezuju. Decenije to potvrđuju: bliski jedni drugima, od Istre do Subotice, Ulcinja i Korče, Tirane i Kopra, Splita i Sarajeva, Skoplja i Beograda. Tužan sam što najmanje  razgovore vodim sa znancima iz Crne Gore. Licem u lice smo jedni drugima – što se ima reći kad sve vidimo što je i kako je.

Krivica je ipak na meni: ne prihvatam da mi mjera stvari u dijalozima o društvenoj stvarnosti potiče od kumstva, rodstveništva ili partijske pripadnosti. Vezanost po vjeri pogotovo prezirem. Uvrežilo se da se jedni drugima ne zamjerimo, nidajakibog! Lagati smijemo jer laskati umijemo. Strah me da u Montenegru takve veze opstojavaju, ali, opet valja pomenuti – na meni je krivica. Ipak, treba li o politici kulture u zemljama ex-yu prostora, restauraciji kulture/a, ili o pacifikaciji Balkana putem zbližavanja u kulturi, voditi u Montenegru dijaloge?! Reći će mi mnogi od vitezova naših – „pušti tu priču, očiju ti! miči mi rasprave, oli? ne mogu se ni sa sobom sastavit’.“

Jedno je zajedničko u ‘pisanim razgovorima’ sa prijateljima iz regije. Nismo jugonostalgičari, ali žal zbog ugasle baklje kulture postoji, sve je jači. I vapaj za umrlim diktatom kojim je ‘taj surovi titoistički sistem’ afirmisao (i kontrolisao) gibanja u društvu i kulturi. Nama se takva receptura, za nas ovakve,  ukazuje kao moguće rješenje. Presija prosvijećene despotije. Titovo periklovsko doba jugoslovenske kulture. A nismo živjeli u demokratskom društvu već u jednopartizmu. Danas smo usred grotla višepartizma, ali demokratiju sve više doživljavamo kao agresiju. Jer su mnogi od novopečenih demokrata naših, zapravo agresori na dobar ukus, na pristojnost, na ljudsku potrebu da jačamo duh. Sve smo više jedno drugom nalik neukoj rulji koja guta subkulturne sadržaje. U svakoj od državica na Balkanu pozitivnog duha je sve manje dok je neukus sve očitiji. Plitka poseljačena elita. Gušimo se u smogu krivo uspostavljene komocije. Demokratija tako nije vladavina naroda već despotizam protežiranih predstavnika naroda nad masom. Ni traga prosvijećenim despotima koji provode prosvijećenu despotiju. Zato je naših lidera evropske provenijencije sve više. Neuki, površni i sebični emisari. Balkanska demokratija je postala ‘tamnica naroda’. Otuda sve češće, mi – skrajnuta braća po idejama, u korespondencijama, na svoj račun, sa sjetom pominjemo fenomen prosvijećene despotije. I nalazimo da nam je prijeko potreban takav bič po našoj raspojasanosti, batina se jednim krajem po plećima našeg nehaja. E da bi se sloboda koju naše demokrate slave jednom pretvorila u obavezu i normu a koje se prešućuju. Bez čega, nigdje i nikad, nije se rodilo otvoreno društvo.

Povod ovakvom razmišljanju, da se pisac s periferije glasne, ‘rasprava’ je o Njegošu i Danu kulture kao državnom prazniku, kod onih Njegovom svjetošću, ili šejtanstvom, izazvanih. I pred onima koji su ga prije dvije decenije čerečili, srbujušći ostrašćeni, i za one koji bi da brane kod Njega i ono što se odbraniti ne može, a pogotovo kod onih koji se zanose da će, kritikujući sporna mjesta u ‘Gorskom vijencu’, odstraniti još prisutnu zlobu kod onih ‘niščih duhom’. Moja malenkost o svemu tome ima jedinstveno mišljenje: „čemu o pjevanju u oskudnim vremenima“. Kad nam je svima bilo dobro – ko se hvastio Njegoševih ‘genocidnih stihova’, kome je u pamet došlo da barjači Njegovim srpstvom ili da se mrgodi zbog inkriminisanih stihova o islamu i ‘Turčinu’? Tada, u ono vrijeme, mi smo se bavili nešto komotnijim temama. Jer – prosvijećena despotija, slava joj i milost! djelovala je punim kapacitetom. Bili smo napredna zemlja u ekonomiji, a perjanica Balkana u dosezima Kulture.

Hajde, braćo po peru, vjeri i nevjeri, po milosti božjoj da se okrenemo onome, kako bi puk rekao: od čega se živi. Jer, reče mi jedan mudri čoek: ko ekonomsku stranu u društvu previđa i njome špekuliše, tu ni najmudrija politika smisla nema. A kad je o Njegošu riječ svi znamo da će On i njegovo djelo nadživjeti sva naša preganjanja i sve zloupotrebe. Ionako – mnogo se trutova namnožilo, zluradih ili idolopokloničkih, oko Njegoševog oreola. Što se mene tiče, ne hajem osobito za Njime. Čovjek se žuri, Bog ne!