Jovan Nikolaidis: NA BALKANU ŽIVOT NAŠ

Izdvajamo

• "Danas nema Srba. Nemamo koga da krivimo što nam teško ide. I sve teže će biti. Sve češće i sve više, naši jednorodnici postaju naši krvnici. Velika je otimačina, ubistva su sve češća, počeli su mnogo, završili sa malo, sa sve manje. A politika neće za narod, kad je ona bila za narod. Možda kad je Tito bio u snazi. On je znao da sve odmjeri kako goli život traži... Mladež bježi od zemlje. Drže povazdan nekakve aparate u rukama, lunjaju gradom, neuredni, kojiput zaurlaju ’ova zastava crveno-crna naša je zauvijek’, prazne su to priče, zastavom se, kad zastudi, svojski ni obmotati ne možeš... a što me za budućnost omladine pitaš: nju oni ne prepoznaju, a i traže je na mjestima gdje je nema. Još malo, dok njihovi roditelji mogu krave musti i zemlju prevrtati, a potom... haos. Nije dobro, prijatelju, nikako.“

Povezani članci

• Bugojno, Foča i Konjic: Postavljeni memorijali žrtvama ratnih zločina
• Legendarni američki novinar Roy Gutman tvrdi: Mladić je luđak, Srbija mora platiti kompenzaciju BiH
• Kardelj: Niko sa strane nema pravo da »usrećuje« druge narode
• Srbija zahvaljujući slobodnoj trgovini povećava izvoz u Rusiju na milijardu dolara
• Der Standard: Bosanci se ponovo osjećaju izdanim i napuštenim od Evrope
• Promocija Ilićeve knjige u Šidu

 „Oni su krivi što smo otišli od njih. Nisu znali, nisu htjeli, da u nama vide komšije. Jeste bilo nevolja, sa svih strana gaziluka, ali počesto u nama nisu prepoznavali braću svoju. Ne po krvi, već po jadu života, koji svakog kosi. Neznanče, kad imaš dobrog komšiju, rođak ti ne treba. Oni ni dobre komšije nisu htjeli da budu. Grdne su novce od nas uzeli imanja prodajući. Za koja im je, tobože, bilo stalo. Mamio ih lak život. Pa krenuli u hajke, zaboravili da smo hljeb i so počesto dijelili. Smetnuli da je i ovdje, kao u Šumadiji, zemlja darovna. A mi smo, potom, i poželjeli da odu. Na kraju smo ih počeli i tući. Znaš, dijete moje, kojiput čeljadetu dodija da bude dobar – to se shvati kao slabost: biti dobar. Nismo im trebali, nisu nas trebali. Kad je stigao Slobo, tikva je pukla. I sad smo u omrazi. Daleko jedno od drugoga, pa je svak’ dobio po zasluzi. Ali, danas, ovdje, i dalje dobro nije. Ni njima tamo, ni nama ovdje. Njima jer sanjare da će jednom da se vrate, a nama jer ludo vjerujemo da su sa njima otišle i sve naše nevolje. Nije tako…”

Tokom boravka među Albancima imao sam običaj da obilazim mjesta u koja došljaci obično ne zalaze. Obilazio sam zaseoke oko Prištine, ojađena srpska sela pred Prizrenom, kačaničke mahale, lunjao periferijama po blatnim stazama, po zaseocima oko Ferizaja tražio vraga, zavlačio se sokacima iznad prištinskog Islamskog centra, u dvorištu džamije Lapi sjedao izuven i muhabete vodio sa vjernicima s dugim bradama, briježnim dijelovima Tophane tražio sagovornike. Pozdravljao uboge ljude pred oronulim kućercima i nedovršenim kućama sa neurednim avlijama, pio zašećerene čajeve u polumračnim  kafedžinicama, častio pokojeg alkoholičara koji se predamnom, u dronjcima, tresao, vozikao se gradskim prijevozom do zadnjih stanica slijepih ulica. I govorio sa tim svijetom i polusvijetom, gde god je bilo prilike za takvo što. Na albanskom prvenstveno, kojiput i ’ćisto srpski’. I nigdje ne naiđoh na nasilnike, niko me nije ni opsovao. O svom se jadu narod zabavio. Mladost nije razumijevala što joj kažem na slavenskom jeziku, grabeći dalje od mene; oni stariji bi, nakom kratke stanke u besjedi i pogledom koji ispituje, iz pristojnosti produžavali razgovor iskvarenom ekavicom. Ali većina ih je (kojima sam, kao usput, pomenuo o glasinama da su se Albanci nakanili uskoro naći unutar jednog korpusa, njihovog nacionalnodržavotvornog), bila za tu opciju teritorijalnog proširenja. Naravno, nisam se protivio niti polemisao, toliko opreza stekoh u razgovoru sa tih vijađa. ’To je pravedno, dokinuti smo još od Londonskog sporazuma, Srbi nisu bili dobri prema nama, istorijsko pravo nas obavezuje na nacionalno zajedništvo’…etc. O Crnogorcima i Crnoj Gori govorili su, uglavnom, sa simpatijama.

Jednog popodneva nađoh se u pustom kraju nadomak grada, pred naherenom nastambom od blata i pruća. Prije toga prođoh ulicom koja  nosi ime srpskog oficira Koste Novakovića, i to me obradova, dade mi skoposti da hodam i dalje. I uskoro na omanjem brijegu, pred vratima jedne potleušice, sretoh starca. Prekrstivši noge sjedi u naherenoj fotelji od pruća. Kao da su sva blaga svijeta  njegova. Suv i grbav, u staroj ali čistoj odjeći, sa kravatom krivo vezanom oko tankog vrata. Košulja izlizana, od sintetike, ali i ona čista. Prsti kao suve grane koje vire iz koščatih ruku. Cigaršpic sa kraja usana dimi li dimi. Na rasklimanoj klupici bokalčić rakije, čašica do pola puna, na  tanjiriću, za meze, razrezane kriške modrog luka i grst krupne soli. Nazvah: ’sellam alejkum’, hrapavi glas odgovori: ’bujrumli’. Sjedoh predanj. I bih nagrađen mudrim razgovorom kakav pisac ovog teksta rado traži svijećom po bijelom svijetu. Starina bješe vična poljodjeljstvu – znadoh to po vrtu po kome je, na kosini podno nas, bujalo raznovrsno povrće, bez korova i sve u zdravini. Živio je sam, žena mu je skoro na ahiret odselila. Nije razumio srpski.

„ Oni su krivi što smo otišli od njih. Nisu znali, nisu htjeli, da u nama vide komšije. Jeste bilo nevolja, sa svih strana gaziluka, ali počesto u nama nisu prepoznavali braću svoju. Ne po krvi, već po jadu života, koji svakog kosi. Neznanče, kad imaš dobrog komšiju, rođak ti ne treba. Oni ni dobre komšije nisu htjeli da budu. Grdne su novce od nas uzeli imanja prodajući. Za koja im je, tobože, bilo stalo. Mamio ih lak život. Pa krenuli u hajke, zaboravili da smo hljeb i so počesto dijelili. Smetnuli da je i ovdje, kao u Šumadiji, zemlja darovna. A mi smo, potom, i poželjeli da odu. Na kraju smo ih počeli i tući. Znaš, dijete moje, kojiput čeljadetu dodija da bude dobar – to se shvati kao slabost: biti dobar. Nismo im trebali, nisu nas trebali. Kad je stigao Slobo, tikva je pukla. I sad smo u omrazi. Daleko jedno od drugoga, pa je svak’ dobio po zasluzi. Ali, danas, ovdje, i dalje dobro nije. Ni njima tamo, ni nama ovdje. Njima jer sanjare da će jednom da se vrate, a nama jer ludo vjerujemo da su sa njima otišle i sve naše nevolje. Nije tako… Danas nema Srba. Nemamo koga da krivimo što nam teško ide. I sve teže će biti. Sve češće i sve više, naši jednorodnici postaju naši krvnici. Velika je otimačina, ubistva su sve češća, počeli su mnogo, završili sa malo, sa sve manje. A politika neće za narod, kad je ona bila za narod. Možda kad je Tito bio u snazi. On je znao da sve odmjeri kako goli život traži… Mladež bježi od zemlje. Drže povazdan nekakve aparate u rukama, lunjaju gradom, neuredni, kojiput zaurlaju ’ova zastava crveno-crna naša je zauvijek’, prazne su to priče, zastavom se, kad zastudi, svojski ni obmotati ne možeš… a što me za budućnost omladine pitaš: nju oni ne prepoznaju, a i traže je na mjestima gdje je nema. Još malo, dok njihovi roditelji mogu krave musti i zemlju prevrtati, a potom… haos. Nije dobro, prijatelju, nikako.“

Ne upitah starca što misli o Velikoj Albaniji. Već mi je, posredno, o tome sve rekao. Ostadoh u razgovoru do kasno popodne., a potom odoh da tražim nove susrete.

                                       ***

Gospodin, čiji sam gost u glavnom gradu Kosova, priznati je dramaturg i još poznatiji dramski pisac na strani. Čovjek je koji iskreno zagovara multikulturalizam i saradnju sa svim nosiocima kulture u zemljama ex-Jugoslavije, sa nekim recentnim beogradskim intelektualcima održava prisna poznanstva i sarađuje bez zatega. Njegove drame danas se izvode od Kardifa do Beograda. Spada u one slobodne intelektualce koji i danas u svojoj sredini imaju nelagoda zbog svog slobodoumlja, trpi kritike među svojom populacijom.

Govorili smo o koječemu, ali posebno ističem njegov stav o kosovarskoj mladeži. Ne računajući omladinu, veli on, koja je izbjegla izvan zemlje, te one koji su, zatraživši azil, stekli kakav-takav položaj u zemljama Evrope, te u Americi i Kanadi, sadašnju omladinu na Kosovu on smatra izgubljenom generacijom. Veli: ona nema velikih izgleda da se snađe u novim društvenim okolnostima, ali je zato, taj najvitalniji dio stanovništva bio, a i danas jeste, pogodan medij za svaku vrstu društvenih devijacija. Od koje, uostalom, nisu imune ni mladosti na svem južnoslavenskom prostoru. Fanatizam, vjerski i nacionalistički, profašističke struje, grupice neobalista, neomladoturaka, … javljaju se s vremena na vrijeme, jednako kao što u drugim sredinama niču i ustaške, četničke, bjelogardejske i ine grupe. Dobrano neobrazovani, mahom nadošli iz ruralnih sredina, oni, poneseni stečenom nezavisnošću Kosova i obećanjima političara-huškača desnice, te demagoškim parolama o olako obećanoj brzini u progres i blagostanje, tabaju putove za nove marševe. Mladost srlja u kriminal, radikalizam i terorizam.  Najzad, indoktrinacija na koju je odavno (od Srba su njom bili strijeljani njihovi ’pogledi na svijet’) kosovarska mladež bila naučena, i srednjoškolci i stidentska omladina, danas poprima omjere oluje koja čeka da krene i naraste u orkan. Sad ih indoktrinišu ’njihovi’. Poduprti nagovorima ekstremnih politika, a Kosovo vri od takvih ideologija, omladinci su danas najpogodniji medij za destrukciju. Tako i govor o Velikoj, Pravednoj, etničkoj Albaniji, oni prihvataju kao kanone iz svetih knjiga, spremni da učine sve, e da bi stigli do svoje terra promessa. Malo im je nezavisnost, hoće da žive komotno i brzo. Većina njih smatra da u tom budućem proširenju leži spas za njihov sadašnji težak, kadšto i bezizlazan položaj.

Prijatelj mi kaže da će dominantno omladina biti udarna pesnica i dragovoljno ustupljeno topovsko meso, ako do konflikta ma koje vrste bude došlo, sve da bi se ostvario viševjekovni san o ujedinjenju svih Albanaca. Njihova krilatica „Shqiptarët gjidh të ku jan“ (’Albanci ma gdje bili’) ne podrazumijeva ništa drugo osim zazivanje sukoba dok se cilj ne postigne.

Ipak, kaže on, iako sam ja, kao čovjek koga identitet ne zamara, bar ne do mjere da on može nauditi mom postojanom individualizmu, postoji znatna razlika i u genezi i u projektovanom ostvarenju takvog cilja, između srpskog puta ka ’velikonacionalnom i objedinjujućem’ i onog koga će, kao prihvaćenu težnju, sprovesti Albanci na svojoj via dolorosa do Pravedne Albanije. Moguće je da Albanci, poučeni upravo još živim srpskim pogubnim planiranjima, neće ponoviti greške velikosrba. Imaju monolitnost koju Srbi, u ukupnosti,  nikada nisu do te mjere gajili i sprovodili. Uzimaće Albanci u obzir sve pretpostavljene valere  u politikama međunarodne zajednice, slijediće dominantno američku strategiju kad je Zapadni Balkan u pitanju, nastojaće da naizmjenice sprovode i makijavelističke i gandijevske svjetonazore. Albanci neće raslojavati svoj etnos ni vjerskim razlikama (koje postoje, ali one nisu, niti će po njih biti fatalne), ni posesivnim interesima pojedinih plemena., kakvima se i danas drže mnogi od njih. Iako su plemenske zajednice u mnogočemu suprotstavljene, jer se dobar dio politike na Kosovu orijentiše i sprovodi iz naslijeđâ koja su, ustvari, modelovani zahtjevi plemena i njihovih interesa, naći će se svi na istom putu kad je jedinstveni cilj u pitanju; biti različite vjere i pripadati pojedinom plemenu, to se podrazumijeva, ali biti uvijek i iznad svega – Albanac, to je još važeći svedruštveni konsenzus ovoga naroda. Nacionalna kompaktnost Albanaca uvijek je bila postojanija od srpske. I to nije mala prednost kod ovakvih masovnih zanosa, kakav velikodržavlje, po svojoj zlokobnoj prirodi, jeste.

Najveći remetilački faktor moj prijatelj vidi u islamskom radikalizmu novonastalih sekti, čiji fanatizmi među albanskim muslimanima naprosto bujaju, guše etničko a traže islamsko, ali, to nije samo albanska socioreligijska epidemija, pa se takav defekt kod Albanaca može prevladati i relaksirati, sve očitijom planetarnom kontraofanzivom koja je počela protiv fanatizma pomenutih.

„A što se tiče blagorodnosti koju Albanci, po tvom kazivanju imaju – ne zavaravaj se. Da su oni imali sve pogodnosti koje su imali Srbi, ista bi zvjerstva počinio i moj narod“, kaza mi prijatelj, smijući se mom začuđenom pogledu, mojoj nevjerici. „Budi ubijeđen – ista!“

Gospode, spasi me užasa te budućnosti, pomislih tada, gotovo sretan što sam, starac već, u dobroj prilici da takvu novu balkansku kalvariju i ne doživim. Ali se još više zgrozih onoga što naše potomke čeka, ako Balkan iznova poludi.