Josipovićev šuć-muć

Povezani članci

• U HRVATSKOJ HAPSE PAPINE KRITIČARE
• Dobro jutro Banja Luci, Sarajevu i Mostaru
• Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, politikanti i ini „domoljubi“
• Kako spriječiti da se virus Čavoglave ne proširi Hrvatskom?
• O NAVODNOJ SMRTI PJESNIKA
• Željko Komšić: Briselski sporazum je nepravedan prema Ostalima

Na kraju i o prigovoru koji se u posljednje vrijeme često čuje, da je vukovarski događaj prenapuhan, točnije da su ga isfabricirali i SDP koliko i HDZ, kako bi manipulirajući njime zaradili važne političke poene. Premda ponekad dolazi iz dobronamjernih krugova, on je promašen jer previđa da je nacionalizam daleko najsnažnija politička snaga u posljednja dva desetljeća, evo i u trećem, koja se javila na ovom prostoru. I da nikakvi klasni, socijalni ili kulturni pokreti koji bi prekinuli tu dominaciju nisu još ni približno razvili toliku snagu. Ako se Milanovićevoj stranci i Vladi nešto može zamjeriti, to je da su i same podcijenile tu dominantnu poziciju nacionalizma. Pa su glupo puštajući baš sada u završnicu pregovora jedan izrazito proturadnički prijedlog Zakona o radu stavile na kocku nešto što u ovakvim prilikama uvijek visi u zraku. Da se ovaj najnoviji “ustanak” protiv Srba spoji s najavljenim sindikalnim štrajkovima i odvede ih u opasnom pravcu koji se više neće moći kontrolirati.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Najprije jedno podsjećanje radi jedne usporedbe. Kada Karamarkovi izvođači radova Josić i Klemm uništavaju ili skidaju ćirilične ploče po Vukovaru, a sada i šire, oni ujedno uništavaju i skidaju i službeni grb Republike Hrvatske. Dakle, rade ono isto što su radili i Martićevi izvođači radova kada je nova hrvatska vlast 1990. godine izvjesila nove policijske oznake po Kninu i šire s istim takvim grbom. Pa ako je to tada, prije dvadesetak godina, nazvano početkom srpske pobune u Hrvatskoj, logično se postavlja pitanje početak čega je ovo sada u Vukovaru, Krnjaku, Zagrebu, Udbini, Vojniću…? Opet, naravno, pobune protiv službenog znakovlja i institucija iste te Republike, doduše bez nagovještaja, barem zasad, da bi iza toga slijedilo rušenje balvana ili nešto još gore. Ali i bez toga, iz ovog združenog srpsko-hrvatskog juriša na šahovnicu proizlaze nove dodirne točke, i to sada i neke krajnje zlokobne.

Martićevi pobunjenici nasrnuli su na table s hrvatskim grbom jer su ih, obnevidjeli od omraze i straha od Tuđmanove vlasti, smatrali ustaškim, što, naravno, nije bilo točno. Isti takav grb postojao je i u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske, pa čak i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, sa srpskom monarhijskom dinastijom na čelu. Ali onda im je ovo današnje hrvatsko krilo jurišnika na hrvatski grb i ćirilicu pružilo nesebičnu zadovoljštinu, jer sve što posljednjih dana i tjedana radi zaista se svodi na to da taj grb bude percipiran i doživljen kao ustaški. To, još jednom, nije točno, jer se ustaški grb razlikovao od sadašnjeg po onom amblematskom početnom bijelom polju i da je ta presveta bjelina i danas ostala, kladim se da je nitko ne bi ni pomislio čekićem dotaknuti. No svejedno, ovo sadašnje atakiranje na ćirilične table s hrvatskim grbom doima se kao nastavak onoga čime su Martić i njegovi odmetnici započeli pobunu. Ili, ako hoćete, hrvatski i srpski čekićari našli su se, koliko god će to užasnuti jedne i druge, na zajedničkom poslu. A to daje čovjeku misliti. Jer ako oni, mrzeći se sve u šesnaest, ipak u krajnjoj liniji skladno surađuju, što smeta da i zagovornici dvopismenosti u Vukovaru i šire ne zbiju glave i efikasnije se odupru sve agresivnijim protivnicima ćirilice. Pogotovo jer ovi, koliko god ostrašćeni i zajapureni bili, nikada nisu u antićiriličnim demonstracijama i akcijama uspijevali okupiti više od mršavih nekoliko stotina ljudi, često ni toliko. Što, dakle, stoji tome na putu?

Najuvjerljivija kritika koja se ovih dana čula na račun ponašanja Milanovićeve vlade u vezi vukovarskih dvopismenih ploča je da njihovo čuvanje nije sigurnosno nego političko pitanje. Ili, drukčije kazano, ne može se očekivati da policija čuvanjem tih ploča osigura ozračje hrvatsko-srpskog povjerenja u gradu, nego se, obratno, stvaranjem tog povjerenja čuvaju te ploče. Dakle, latinično-ćirilične natpise ostavit će u jednom komadu samo zrela politika, svjesna svoje odgovornosti i spremna da je stvarno i preuzme, a toga nema, još gore, nema praktički ni po jednoj osnovi. Tako su vukovarski događaji dodatno zahladili odnose Banskih dvora i Pantovčaka, jer je Zoran Milanović za bezuvjetno provođenje zakona, a Ivo Josipović za njegovu “kreativnu” primjenu. Što to zapravo znači, to ne otkriva, kaže samo da ako je zakon neupitan, može se razgovarati o modalitetima, ali ne želi spomenuti nijedan dok suprotstavljene strane ne pokažu spremnost za razgovor. Ukratko, šuć-muć pa prolij. S ovako “inteligentnim” planom, po kojem je uvjet pomirenja da se sukobljeni prethodno pomire, predsjednik ne bi pomirio ni dva pijanca za šankom. Ali zato itekako otvara sumnju da zapravo i nije zainteresiran da se sukobi izglade, nego da, očijukajući malo s jednom, malo s drugom stranom, parazitira na tim sukobima, kao mudri arbitar od kojeg se očekuje spasonosno rješenje.

Drugu političku dimenziju u vukovarskim događajima čine odvojene škole. Njih se s hrvatske strane ističe (sada i Josipović) kao važan faktor međunacionalne netrpeljivosti u gradu, čime se jasno sugerira da je za ove najnovije incidente kriva i srpska strana ili čak samo ona. I doista, odvojene škole, čak i vrtići, izgledaju kao anakrono samosegregiranje srpske nacionalne manjine koje sprečava njenu integraciju u multinacionalni i multikulturalni ambijent istočne Slavonije. Ali nakon ovih nasrtaja na ćirilične ploče, sve to dobiva novu, drukčiju boju. Boju obrambenog štita kojim se manjina brani od agresivne većine, bojeći se da sutra ćirilica može biti protjerana i iz škola.

Treću političku dimenziju čine opet obnovljena mišljenja da treba problematizirati sam pojam “nacionalne manjine”. Pa umjesto o nacionalnim govoriti o etničkim manjinama, kako bi se izbjegli pritajeni iredentizmi i kako bi te “denacionalizirane” manjine postale “politički Hrvati”. Jasno, nema tu spomena da li bi onda i Hrvate u Vojvodini trebalo poticati da se izjašnjavaju kao “politički Srbi”, a one u Bosni i Hercegovini kao “politički Bosanci”. A to onda kompromitira i zdrav dio te ideje, po kojem zastupnici srpske manjine više ne bi imali zajamčena mjesta u Saboru, nego bi jedinstveno biračko tijelo glasalo za njih na isti način kao i za ostale. Zaboravlja se ili namjerno prešućuje da je takva inicijativa relativno nedavno već bila došla od strane većinskih predstavnika srpske zajednice. Ali nije prihvaćena, što baca sumnju da su pozivi Srbima da se integriraju u hrvatsku politiku i društvo samo alibi-pozivi i da se zapravo ne želi da budu prihvaćeni.

Na kraju i o prigovoru koji se u posljednje vrijeme često čuje, da je vukovarski događaj prenapuhan, točnije da su ga isfabricirali i SDP koliko i HDZ, kako bi manipulirajući njime zaradili važne političke poene. Premda ponekad dolazi iz dobronamjernih krugova, on je promašen jer previđa da je nacionalizam daleko najsnažnija politička snaga u posljednja dva desetljeća, evo i u trećem, koja se javila na ovom prostoru. I da nikakvi klasni, socijalni ili kulturni pokreti koji bi prekinuli tu dominaciju nisu još ni približno razvili toliku snagu. Ako se Milanovićevoj stranci i Vladi nešto može zamjeriti, to je da su i same podcijenile tu dominantnu poziciju nacionalizma. Pa su glupo puštajući baš sada u završnicu pregovora jedan izrazito proturadnički prijedlog Zakona o radu stavile na kocku nešto što u ovakvim prilikama uvijek visi u zraku. Da se ovaj najnoviji “ustanak” protiv Srba spoji s najavljenim sindikalnim štrajkovima i odvede ih u opasnom pravcu koji se više neće moći kontrolirati.