Jihadi Vogue i druge (medijske) bombe

Povezani članci

• Zašto je BiH na prvom mjestu prioriteta hrvatske vanjske politike?
• Kako su vladike SPC zadale smrtni udarac srpskim desničarima
• Berić: Korijen, stablo, pepeo
• Uzavrela Bosna
• Novačenje niskosti
• Što nakon presuda Ustavnoga suda – izvršavati ih ili se praviti da ne postoje?

Jutros mi je, kao i skoro cijelog ljeta, dan počeo loše. Vijest: “Teroristička grupa Islamska država objavila novi videosnimak koji prikazuje odrubljivanje glave američkom novinaru Stevenu Sotloffu.”

   U toplom stanu, uz čaj i sendvič, na ekranu opet dramatične slike: mlađi, skoro naćelavo ošišani muškarac, u narandžastoj “halji” klečeći deklamuje naučeni tekst. Kraj njega stoji katil u crnom – samo mu se oči sjaje ispod marame – s kratkim, oštrim, užasno sjajnim nožem u rukama.

   Nesretni Sotloff, baš kao i James Foley prije dvije sedmice, tečno i razgovjetno, bez stanke iznosi osude na račun Obame i američke spoljne politike, zahtjevajući da Amerika odmah prestane s bombardovanjem ID-trupa.

   Gledam ravno u zjenice tog nesretnog čovjeka. Začudo, u očima mu ne nalazim strah, već više tugu, i rezignaciju. Biće, naravno, da se varam. Pa ko se još ne boji smrti, pa još od dželatove ruke? Ili su ga, možda, drogirali? Ili, možda, obećali pomilovanje, samo ako se mirno i pribrano obrati zapadnjačkoj javnosti.

   Sumnjam. Zacijelo je dobro znao kako je završila prethodna žrtva ludaka u pustinjskim odorama, njegov kolega Foley.

   Ništa tu nije pomogla ni dirljiva videoporuka njegove majke, prošle sedmice upuućena lično Abu Bakr al-Baghdadiju, samoproglašenom “kalifu islamske države”: “Moj sin Steven je u Vašim rukama. Vi ga, kao kalif, možete amnestirati. Molim Vas da pustite moje dijete.”

   No, evo ukočen gledam, kalif ni ovog puta nije imao milosti. Uvijek mi se srce sledi kad razmišljam o ovakvim monstrumima – puna ih je istorija – čija su usta puna Alaha, Boga, Hrista, Pegambera… Ima li, kad su oni u pitanju, uopšte smisla spominjati čarobnu riječ: milosrđe? Kako se vidi iz priloženog – ne. Ne.

   Da apsurd bude još veći, pogubljeni Steven Joe Sotloff je čitav život bio duboko fasciniran arapskim svijetom. Čim je završio žurnalistiku, počeo je s dugim putovanjima na Bliski i Srednji istok, regije koje su ga oduvijek privlačile. Dugo je, tako, boravio u Jemenu, naučio arapski, a sjajne reportaže iz arapskih zemalja objavljivao u uglednim listovima i časopisima: Time, Foreign Policy, The National interest… Bilo ga je na CNN-u, te u Fox Newsu. Majka ga je nedavno opisala kao novinara koji “…na Srednji istok odlazi da bi izvještavao o patnji muslimana pod tiranima. Bio je pošten čovjek koji je uvijek pokušavao da pomogne slabijima.”

   Nije mu se dalo. Otet je čim je iz Turske prešao u Siriju, kod mjesta Aleppo i završio od ruku onih čiju je staru kulturu i tradiciju toliko volio.

I dok Amerikanci povećavaju svoje trupe u Iraku i najavljuju još jače zračne udare na ID, kao mali tračak svjetla u ovom ludilu se u samom arapskom svijetu ipak pojavljuje sasvim drugačiji, do sada, barem u ovoj mjeri, nezabilježen oblik otpora vlastitom fundamentalizmu. To je satira.

   Pođimo redom: u avgustu se na twiteru, u hashtagu #SISmovies, ničim izazvan pojavio trend preimenovanja čuvenih fimova koji bi da ukaže na zločine ID-krvika: Three Beheadins and a Funeral, To kill a mocking Kurd, Beheading Private Ryan… Libijskoamerička spisateljica Hend Amry tim povodom piše: “Ponekad ih moraš zafrkavati, ponižavati. Neprijatelj se katkad baš toga najviše plaši.”

   A da i lažne reklame mogu biti medijska bomba, iskusio je upravo ovdje već po zlu pomenuti Al-Baghdadi. Taj se lik, naime, u julu pojavio na molitvi u Mosulu, sasvim slučajno pod ogrtačem otkrivši skupi ručni sat. I tu su ga žestoko opleli, i to parodijom na Omegin spot u kome su učestvovali glumci George Clooney i Pierce Brosnan. Glamurozna (montirana) fotka na kojoj Baghadi zamišljeno gleda pred sebe naslovljena je tekstom: Baghdadi’s choice. Omega ili Rolex, pitanje je sad?!

   Veoma je popularna i naslovna stranica Jihadi Vogue-a, glossy časopisa sa “odjevnim savjetima za kalifat”, te odgovorom na pitanje “zašto je opet strašno popularna kaki boja”.

   Možda je suštinu ovog, za arapske prilike, neuobičajenog oblika otpora, najbolje izrazio Nabil Assaf, producent popularnog tv-šoua libanske televizije koji redovno kritikuje islamski fundamentalizam. On kaže:

   “Ti ljudi nemaju ništa zajedničko sa islamom. Ismijavši ih, pokazujemo da smo njihovi protivnici. Naravno da je ovo osjetljivo pitanje, ali i to je jedan način da se odbaci ekstremizam, i barem dijelom savlada strah.”

   Novinar Stev Sotloff, ljubitelj otvorenog, tolerantnog i samokritičnog islama, nije imao prilike vidjeti ove “medijske bombe”. Šteta, baš šteta.