Jezik za neizrecivo

Povezani članci

• Vesna Rajnović: Zašto su dopustili Srebrenicu?
• Roba, kapital ili ljudi?
• Iznevereni
• Alexander Langer – u smrt zbog Bosne
• Marinko Čulić: Vučić podsjeća na Sanadera prije prekvalifikacije u lopova
• Bakirova kuhinja

Prodorno i utješno, čestito i hrabro – tim se riječima tek donekle opisuje dojam čitanja “Opraštanja i sjećanja”, nove knjige sarajevskoga franjevačkog teologa Ivana Šarčevića, koju je nedavno objavio izdavač Ex Libris iz Rijeke. Jer, u toj svojevrsnoj filozofiji trpljenja i nadživljavanja zločina i zla, promišljenoj na pozadini autorova vjerničkog uvjerenja i teološkog stava, Šarčević nudi, s jedne strane, novo, važno i istančano pojmovlje o ljudskome odnosu prema zločinu i zlu, dok nas s druge, lijepim pisanjem, vraća već gotovo zaboravljenoj tradiciji jednostavnog, prisnog čovjekoljublja, koje je odvajkada pronalazilo načina da sačuva ovu krhku ljudskost u srazu sa strahotama koje je čovjek u stanju učiniti drugome čovjeku.

Zato je “Opraštanje i sjećanje” istodobno znanstvena studija iz područja kulture sjećanja profesora teologije Ivana Šarčevića, ali i knjiga utjehe čestitog svećenika koji je odbacio arsenal religijskih obmana, pa hoda ovim svijetom nepokolebljivo osvjedočen da dobra strana ljudskosti, osunčana Božjim svjetlom, ima snage da se uvijek iznova nosi s tamom najužasnijega, usprkos punoj, gotovo manihejskoj svijesti o njihovu neotklonjivom dualizmu.

“Čovjeku pojedincu i njegovom kolektivu pitanje nasilja i pitanje patnje dva su neotklonjiva, a iznimno teška pitanja.” To je citat od kojega, moglo bi se reći, kreće Šarčevićevo razmatranje. Imponira, već na početku, autorova odlučnost da ne prihvati sveprisutno kolektivističko uvjerenje – izniklo, valjda, iz potisnute jeze pred zlom – koje nasilje prikazuje legitimnim dijelom međuljudskih odnosa, pa se, recimo, rat i zločini shvaćaju kao sredstva politike, a nasilje u intimnim odnosima načinom ostvarivanja ljubavi. Ne, nipošto, kazat će na to Šarčević: nasilje je neprihvatljivo uvijek i svugdje – ali baš zato što je tako, njegova sveprisutnost tegobu čini utoliko težom, na jednoj razini čak nerješivom: “Nemoguće je sve racionalizirati, pogotovo ne naša uzavrela, pozaspala, podivljala i kakva sve ne pamćenja, svu tu našu prošlost ljubavi i mržnje, dobrote i zloće, ostvarenih i razorenih relacija. (…) U kulturu sjećanja neporecivo pripada i priznanje našega neznanja, naše nemoći, naših iluzija i obmana, priznanje činjenice postojanja teškoga zla i njegova iznenadnoga ponavljanja. ‘Dobri’ ljudi, dakle ‘mi’, znamo biti strašno opaki i zli”, piše Šarčević.

“Opraštanje i sjećanje” knjiga je Šarčevićevih tekstova objavljenih u posljednjih četvrt stoljeća, koji su raspoređeni u jasan i logičan konceptualni trodijelni niz: prvi dio knjige govori o opraštanju, drugi o sjećanju, treći o pomirenju. Urednik knjige Zoran Grozdanov, teolog iz Rijeke, objasnio je za ovaj tekst kako ideja za knjigu takve vrste postoji već nekoliko godina, a nije teško pogoditi ni zašto:  Šarčević je, naime, “iznimno plodan pisac”. “Prigodom svakog našeg druženja posljednjih šest-sedam godina razgovaramo ‘kako bismo trebali’ njegove tekstove okupiti u nekoliko knjiga, a ne samo ovu jednu. Ovaj svezak je nastao kao želja da se tematski organiziraju njegovi tekstovi, ovdje oko tema opraštanja i sjećanja, tema koje su, usudio bih se reći, i glavne teme kojima se fra Ivan bavi i kao strukovni teolog, ali i kao javni intelektualac”.

U prvome dijelu knjige, posvećenom opraštanju, Šarčević razmatra dvije strane istoga problema: opraštanje i pomirenje. Nudi dragocjena razgraničenja “teških” pojmova kakvi su pravda i nepravda, osveta, mržnja, tolerancija, krivnja, zadovoljština, otkupljenje… I pritom uvijek govori s karakterističnom, očito duboko proživljenom kombinacijom akribije teološkog erudita i naizgled jednostavne, a uistinu najvažnije empatije čovjeka prema čovjeku. Tu važnu osobinu Šarčevićeve teologije istaknut će i Grozdanov, koji će autora “Opraštanja i sjećanja” zbog nje nazvati “subverzivnim teologom”: “Kod Šarčevića subverzivnost jest nadahnjujuća jer on neprestano svraća pogled tamo gdje naša politika, a počesto i teologija i crkva, ne želi taj pogled svratiti – na razumijevanje teologije i vjere kao oslobađajuće dimenzije čovjeka koja kao jednu od svojih prvotnih funkcija ima žestoku kritiku mitova koji porobljuju čovjeka”. Tako Šarčević, nakon što je pojmove razmotrio na apstraktnoj razini, ne oklijeva da preporuči i posve konkretne prijedloge za “samopomoć”, što uostalom i jest zadatak svećenika: ne ljude obmanjivati, nego im pomoći da podnesu ovaj svijet, pa još i radosno, ako je ikako moguće. Ovako, među ostalim, piše Ivan Šarčević: “Kako bismo što više izbjegli da ne počinimo zlo ili nepravde drugima, potrebno je u strahopoštovanju ophoditi se s ljudima, jer ne znamo kako su ljudi osjetljivi i ranjivi; nema neosjetljivih. (…) Za stav strahopoštovanja važna je pozitivna vizija života i svijeta, osobito pozitivni pogled na drugoga. Nažalost, češće smo skloni ljudima tražiti njihove slabe strane i nedostatke te na njima inzistirati. Za strahopoštovanje je važno odlijepiti se i od kolektivnog, masovnog mišljenja, od fame koja se nametnula i već nam u polazištu određuje odnos s drugim u predrasudama. Masa je sklona animalnim reakcijama kažnjavanja (linča) ili idolizacije. Strahopoštovanje je osobni stav.”

Šarčevićeva je knjiga, na jednoj razini, nastavak i razrada poznate teme njegova javnog angažmana: prosvjeda protiv nacionalističke zloporabe vjere i religijske zloporabe pripadnosti naciji. Fatalnim kolektivističkim zabludama te vrste Šarčević posvećuje mnoge rečenice u svojoj knjizi, pa njihovim preduvjerenjima suprotstavlja pomirenje i “obnovu iz duha evanđelja”: “U kontekstu obnove iz duha evanđelja kod nas je nužno pomirenje unutar nacionalne i crkvene povijesti; zatim između dviju gotovo isključivih opcija: univerzalnog (zajedničarskog) i autonomnog (regionalnog, lokalnog); lijeve i desne opcije pri čemu neizostavno moraju biti sagledana dva duhovno-zemljopisna mjesta kao ‘teološka mjesta’ – Bleiburg i Jasenovac, odnosno iz vjere susret s poviješću vlastite patnje, ali i vlastite krivnje. Ova dva različita, ali po posljedicama za kulturu pamćenja presudna mjesta ulaze u širi kontekst povijesti zla zapadne civilizacije 20. stoljeća, stoljeća koje je kalendarski doduše završilo, ali nije svojim zlim učincima i zlopamćenjima. U tom su stoljeću ‘logori i gulazi’, masovna stratišta i genocidi, progoni i etnička čišćenja mjesta najvećega ispita ne samo Božje šutnje nego iznad svega vjere vjernika, konkretno vjere kršćana i humanosti ljudi.” U tom pogledu, “za pomirenje i mir u postratnim društvima nužna je nova kultura pamćenja”.

Potpisnika ovog teksta, međutim, naročito se dojmila univerzalističko-osobna dimenzija Šarčevićeva djela, dubina kojom se probio do same suštine zla i čovjekoljubivog prkosa tom usudu. Društvene i kolektivne predrasude, naime, predmet su česte i uveliko poznate kritike: ovdašnja su društva jasno podijeljena na ‘kolektiviste’ i ‘individualiste’, ‘zajedničare’ i ‘liberale”, ali mnogo rjeđe, i jedni i drugi, gledaju ravno u bezdan tamne strane ljudske prirode. Ivan Šarčević čini upravo to. “Znanost je dakle neophodna, umjetnost je nezaobilazna, ali ne uspijevaju bez ostatka odgovoriti na pitanje identiteta, odnosno na pitanje smisla povijesnih događaja i povijesti uopće, pogotovo na najteža pitanja i zbilje u toj povijesti – odakle i zašto zlo i patnja (stradanja) nevinih”, piše on, da nešto dalje razloži: “Ima nešto u prirodi zla da nas očarava svojom ‘umnošću’, spretnošću, brzinom obećanog ostvarenja više nego dobro; usijeca se u pamćenje dublje od dobra, barem prema našem uobičajenom iskustvu i uvidu. Zlo je neusporedivo razornije i smrtonosnije od dobra, ali uvijek pod maskom dobra ili manjega zla.” Potom fra Ivan nudi odvažan moralistički uvid u psihologiju, odbacujući suvremeni relativizam koji odbacuje postojanje “zla” i “dobra” kao takvog, nalazeći im raznovrsna sociološka, kontekstualna ili personalna objašnjenja: “Zli ljudi mnogo više obećavaju od dobrih. Uz prividno minimalne i lako ostvarive uvjete nude novu i veliku sreću, potpuno novi život, novo blagostanje; njihova su ‘konačna rješenja’ lakše izvediva. Oni su uvijek revolucionarniji od dobrih, ne smiruju se dok ne prevrnu postojeće stanje, dok ne uklone svoje neprijatelje i predmete svoje mržnje kao jedine krivce njihove nesreće. S druge strane, za razliku od zlih i opakih, dobri ljudi uvijek su strpljivi s negativnim i zlima ljudima, oprezniji su u davanju obećanja, istinski im je stalo do drugih, a ne da ih, poput zlih demagoga, pretvaraju u sredstva svojih sebičnih interesa. Njihova obećanja novoga, boljeg života skopčana su s obraćenjem i zahtjevnim činjenjem dobra. U moralnim dilemama i pred različitim izborima dobri od drugih ne traže slijepe poslušnike, nego subjekte i odluke za ono što je teže. Ne umišljaju si da stvaraju sve novo, nego na starom, na poštivanju i iskustvu prošloga, prave preobrazbe. Oni su kreativni u kontinuitetu dobra, a ne preuzetni rušitelji dosegnutoga.” Divna je to i hrabra esejistika, istodobno i orijentir za svakodnevno postupanje.

Naročito su dojmljiva, kako ih naziva Šarčević, “četiri jednostavna, ali životno važna i zahtjevna koraka u suočavanju s prošlošću”: terapeutsko pripovijedanje, blagotvornost zaborava, rizična solidarnost i praktična utjeha. Oni nisu “tek školsko-mudroslovna taktika, nego izraz priznanja težine i nužnosti trijeznog razmišljanja i svjesnoga hoda na putu izgradnje zdravije kulture sjećanja.” Pripovijedanje, razgovor, slušanje, važan je način zacjeljivanja, uvjeren je autor, pa nudi još jednu rečenicu vrijednu pamćenja: “Najdjelotvorniji lijek našim nevoljama s prošlošću svakako su prijateljski razgovori i bezuvjetna praktična solidarnost.” On tvrdi da su “zdravi oni pojedinci i zajednice koji pripovijedaju svoju prošlost vođeni istinom i pravdom, vođeni odgovornošću za posljedice svojih riječi, svojih priča.” A kao zajednički temelj oko kojega se može izgraditi “ekumena supatnje”, Šarčević će podsjetiti na stav njemačkog katoličkog teologa Johanna Baptista Metza “iz njegove političke teologije nakon Auschwitza”: patnik je taj koji bi trebao biti autoritet u ponašanju i kriterij ispravne anamnestičke kulture. U tom smislu, zaključuje Šarčević, “svi akteri naše društvene zajednice – uz pretpostavku da im je doista stalo do pomirenja i skladne koegzistencije – trebali bi prihvatiti konkretne patnike svojih protivnika (i neprijatelja) i odnositi se prema njima u bezuvjetnoj solidarnosti.”

Psihološki, “kultura sjećanja koju pokreće solidarnost uključuje da se onaj koji se sjeća ne sjeća prvotno zla i zločinaca. On svoje pamćenje ne puni negativnostima, nego se usmjeruje prema preživjelima, nevoljnima i patnicima, prema ubijenima i mrtvima. U tom kontekstu se također može govoriti i o blagotvornosti zaborava.” Usmjeriti se, umjesto na traumu prošlosti, na “solidarnost i ljubav prema živima, preživjelima”, dopustiti da živiš život “određen pozitivnim događajima, djelima darovane ljubavi, iskustvom spašenosti”, više “nego zlom i negativnostima počinitelja i neprijatelja” – to je put prema oslobođenju. Takvi ljudi “čak ‘ublažavaju’, pa i zaboravljaju doživljenu nesreću. Pritom njihov zaborav nije čin taktike, nikakva strategija ideologije političke korektnosti, nikakva obmana i prevara da se demonstrira privid ljudske velikodušnosti, nego realni životni stav svladavanja negativnoga i zalaganje za dobro.”

Naročito dojmljive rečenice napisao je Šarčević o utjesi, “tom tako potrebitom djelovanju i toj tako delikatnoj ljudskoj relaciji” oko koje, opet, “nigdje nema toliko varanja”. Jer dakako: “Religiju su mnogi smatrali i smatraju lažnom utjehom, lažnim ublažavanjem boli i lukavim tješenjem patnika onostranim životom samo da bi se omogućila ovozemaljska pljačka i daljnje orobljavanje dostojanstva ljudi.”  No, “kakva god iskrivljenja bila, utjeha je nezaobilazna sastavnica naših ljudskih odnosa”. I doista: “Onaj koji tješi ne niječe činjenice, ne oduzima težinu prošloga, strašnu nesreću, gubitak ili patnju koji su pogodili onoga koga se nastoji utješiti. U utjesi ništa se ne niječe, nego se sve čuva u svojoj istini. U utjesi se njeguje sjećanje, pomaže u podnošenju onoga što je gotovo nepodnošljivo, a nepromjenjivo ili je promjenjivo uz strpljiv i postojan rad. Utjeha je istodobno oskudna riječima, a bogata i snažna praktičnom pomoću. Nema, dakako, govora o nekom čarobnom pa ni brzom ublažavanju, zaboravu ili brisanju prošle nesreće, pretrpljene patnje. Zli i dobri se razlikuju i po utjesi. Zli ljudi gotovo ne znaju tješiti.” Iskren tješitelj zna da “ni sam Bog se ne upušta u to da nadomjesti prazninu onoga tko je odsutan (ubijen ili nestao)”. On je “odmjeren u riječima”, “čak više šuti i sluša, ne indoktrinira niti zaglušuje komunikacijsku atmosferu slatkorječivim frazama, niti se želi pokazati stručnjakom svemoćne utjehe.” Od utješenika ne čini ovisnika ili pacijenta. I sam je, uostalom, “potreban utjehe”. “Istinska utjeha svjedoči nemogućnost naše ljudske apsolutne utjehe, ali svojom brigom, slušanjem, pažnjom i praktičnom solidarnošću ukazuje na slutnju njezine punine.”

Misli poput ovih dojmljive su, prema mišljenju autora ovoga teksta, naročito zbog toga što nastoje popuniti prazninu nastalu zazorom koji suvremena javnost, taj neuhvatljivi konstrukt koji zajednicu održava onim što ona jest, upadljivo zazire od govora o osobnom, a posebno o njegovu ranjivom dijelu. U ovdašnjim je društvima, na simboličkoj razini, dominantan govor o kolektivu; na materijalnoj, govor o uspjehu. Biti izvan toga dvoga nepoželjno je; biti pozlijeđen, znak je slabosti. Golem je to paradoks: ova su društva još donedavno svjedočila bestijalnom nasilju i bezmjernim patnjama, ali tako ih lako zaboravljaju – ili, vjerojatno točnije, “zaboravljaju”. I zato govor Ivana Šarčevića zvuči tako ljekovito: miran, odgovoran, razgovijetan, blag i čovjekoljubiv. “Njegovi nas tekstovi”, kazat će Zoran Grozdanov, “zapravo podsjećaju da bivanje vjernikom, teologom, znači raskrinkavanje mitova na kojima počiva ne samo naše kolektivno pamćenje, već uvelike i osobna egzistencija. Od mita o poricanju odgovornosti do mitova koji nastaju, kako će fra Ivan napisati, ‘autocenzurom vlastitog pamćenja’.” Nije takav stav nepoznat u inozemnoj teologiji – njemački teolozi prošlog stoljeća Metz ili Moltmann, suočeni sa strahotnim posljedicama nacizma, pisali su na taj način – u ovdašnjoj, međutim, “itekako jest”.

Još jedan radosni paradoks “Opraštanja i sjećanja” jest da, nakon čitanja te knjige, stječete osjećaj da Šarčević ne nudi ništa što i sami nismo mogli dokučiti. Nije to čudno: ljudskost govori ljudskosti, da neteološki kažemo. No Šarčević je ipak učinio ono za što tek rijetki smognu snage: da stane i pogleda ravno u lice zla, u to lice zločinca za koje bismo voljeli da ne postoji, i da pita, mirno, sa strpljivom, ustrajnom hrabrošću, a potom i da odgovori na pitanje za koje sami nemamo odvažnosti ni ustrajnosti: kako da te nadvladam, ti koji se činiš jači i od Boga? Premda Šarčević ne nudi čak ni odgovor, bivamo svjesni njegova paradoksa dobrote – da priznanje nemoći katkad znači najveću moć: “Bez redukcije u tajnu, bez ikakvih teoloških ili misaonih smicalica, ostaje nam i dalje obaveza traženja uzroka konkretne patnje i konkretnih izlaza iz nje. Ostaje nam također da pružamo otpor zlu i suzbijamo negativno, makar usmenim pripovijedanjem, pripovijedanjem u krugu prijatelja ili u javnosti, i to uvijek bez nasilja.”