Jezik kao jabuka razdora

Povezani članci

• Jesmo li slobodni?
• Kultura na nagaznoj Nini
• Dretelj je zatvoren, ali su oni još u zatvoru!
• Vjekoslav Perica: Hadezeovske struje u Hercegovini i Zagrebu čekaju podjelu BiH
• 100 dana ruske invazije na Ukrajinu
• Marinko Čulić: Klimakterij desnice

“Evo”, sav oznojen od partije pingponga, ponosito i kao nemarno  bacam moju novu knjigu na sto pred prijatelja. B. je ovdje stranac kao i ja. Alohtonac, kako ovdje kažu oni koji nas potajno “ne mirišu”. Prije rata živio je u Vinkovcima. Sad ima lijep balkanski restoran tu, preko “grane”, u njemačkom gradiću Eltenu. Već godinama skupa “šutamo” stoni tenis. Već sam mu pričao o knjizi i kako nam je ovo bilo prelijepo na Boračkom jezeru.

Piše: Goran Sarić

   “A šta je to”, upita poznanik, Holanđanin, s nama za stolom u klupskoj kantini. “Nemoj mi reći da si ovo ti napisao”, pita radoznalo prevrćući knjigu po rukama.

   Klimnuh glavom, pokazujući crtež na njenom omotu. “Stari most u mom gradiću.” Kako da mu prevedem riječ: ćuprija? “Nijemci su ga četrdeset pete pri povlačenju podigli u vazduh. Pa je, kao i onaj mostarski, nedavno obnovljen, sve po starim nacrtima.”

   On i dalje radoznalo zagleda knjigu, a onda podigne glavu i upita: “Ja ništa ne kontam o toj tvojoj zemlji. Kojim je, evo, jezikom ovo napisano?”

   “Hmmm… Teško pitanje. Recimo, bosanskim.”

   “Zašto ‘recimo’?”

   “Evo zašto: kad sam završio faks, na mojoj diplomi je pisalo: profesor srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. To je bio njegov zvaničan naziv. Sada tog jezika, kao, uostalom, ni te države, više nema. A ja još uvijek pišem kako sam oduvijek pisao.”

   “Uh, gadno, majke mi!”

   “Pa i nije. Meni je zapravo vejedno kako se zove moj jezik. Lično ga najradije nazivam onim što on, u stvari, i jeste: maternji jezik. Nego, važno je kako ga koristiš i želiš li s nekim da se razumiješ ili ne.”

   “I to je taj tvoj novi, kako reče, bosanski?”

   “Jest. I nije baš sasvim novi. To mu je zvaničan naziv bio još u 19. vijeku, za vrijeme austrougarske vladavine u Bosni I Hercegovini.”

   “A mogu li ovu tvoju knjigu čitati i u Hrvatskoj i Srbiji?”

    “Naravno da mogu. Još i u Crnoj Gori. To je…”

   “Ma, to ti je isti jezik!”. Ničim izazvan uleti B.

   Poprijeko ga pogledam. Da ga samo čuju jezički puritanci u njegovoj, ali i u drugim našim domovinama i otadžbinama! Osim toga, on je Srbin iz Hrvatske, a s njima je situacija još zamršenija. Tamo neki bijesno razbijaju table sa ćirilićnim natpisima, iako ih savršeno dobro znaju čitati. Kao da znanje jednog pisma drugačijeg od tvojeg uopšte može biti uvreda?

   A znamo, od razbijanja tabli do razbijanja glava nije dalek put.

   No, lingvistički gledano, morao sam mu dati za pravo. Međusobne razlike među tim varijantama – sa i bez navodnika – su toliko male da to, šta god da kažu uvaženi akademici, naprosto jeste jedan jezik.

   Maternji.

Iste večeri, na večernjim vijestima gledam gradonačelnicu malog belgijskom mjesta s flamaskom većinom kako širokom auditoriju objašnjava odluku o zabrani upotrebe francuskog jezika u službenim prostorijama njene opštine. Flamanci govore holandskim, i za njih je, kao i za francuskojezične Valonce, upotreba jezika veoma važno pitanje. Skoro bih rekao – pitanje krvi i tla. Ako znate na šta mislim.

   Gledam je: malo, žgoljavo, sa ogromnim cvikama na nosu. Rek’o bi: ne zna se ni ‘ljeba, pardon, kruha najesti! Ali zato dobro zna baratati oštrim riječima. Itekako. Sipa li sipa!

   Kaže da se Valonci njene opštine, ako baš neće da govore po naški (holandski), onda neka se služe mimikom. Rukama. Nogama. Tijelom.

   E, jadnica glupa! Neka je sretna što u njenoj opštini nema Bosanaca i Hercegovaca. Vidjela bi ona koja mi sve sredstva koristimo kad nam neko dirne u sveto jezičko pitanje!

   Poslije te vijesti odmah dolazi ona o okončanju rudarskog štrajka u nekom malom mjestu u Bosni. Oprostite, moji vrijedni sirotanovići, ali zaista nisam zapamtio o kojem je mjestu riječ. Vijesti iz zavičaja ovdje su veoma rijetke. Ogromna šatra medijskog cirkusa stalno se seli s jednog svjetskog žarišta na drugi. Ova me je, u pozni sat i s pivom u ruci, naprosto zatekla

   Elem, rudari nakon nekoliko dana provedenih u jami bez hrane i pića, postigli dogovor s direkcijom. Rukovodstvo, gospoda menadžeri i(li Vlada će im isplatiti zaostale plate. Mukom i litrama znoja zarađenu, pretpostavljam – bijednu crkavicu.

   No, u očima predstavnika rudara jasno čitam nevjericu. Kao da, i pored “čvrstog obećanja”, ne vjeruje guzonjama. Iz iskustva predobro zna: on i oni – mada možda iz istog kraja i iste vjere i nacije – nikad se nisu dobro razumjeli. Njegovo je da radi, a njihovo da lažu.

I tu završava priča o upotrebi, a počinje ona o zloupotrebi jezika.