JER IH SE NE TIČE: Zašto su srušili spomen-ploču Cacinim žrtvama?

Izdvajamo

• Tri i po godine oni koji su imitirali život u Sarajevu tokom opsade, branili su taj grad, ali izgleda da je pobijedio onaj ko je komandovao da nam “razvuku pamet”. Jer kako inače shvatiti zašto nismo spremni da se suočimo sa svojim demonima, zločinima koje je neko činio ne čak ni u naše ime, nego iz svoje vlastite obijesti (uz pomoć struktura vlasti)? Kako inače da objasnimo sebi da nismo u stanju da odamo počast dječacima koji su branili grad, ili civilima koji su samo pokušali preživjeti a neko ih je ubio? Kako inače da objasnimo sebi da pravosuđe u glavnom gradu nije u stanju više od dvije decenije procesuirati ovaj i druge ratne zločine počinjene pod opsadom? Kako inače objasniti sebi da smo nekada bili ljudi, a više nismo?

Povezani članci

• ARMIJA BIH U HAAGU (1): I obrambene armije počinile su teške zločine
• Nakon kraha NATO integracija: Denis Zvizdić mora podnijeti ostavku, vrijeme je za rekonstrukciju Vijeća ministara
• „U zapremini kruga (dijalog sa Sonjom Savić)“
• STIDI LI SE BOŽO PETROV PROĆI DRVENIKOM?
• Velika akcija čišćenja u Sarajevu: Komunalnim radnicima se pridružuju i građani
• FOTOŠOPIRANJE PROŠLOSTI

 foto: arhiv

Zašto nismo spremni da se suočimo sa svojim demonima, sa zločinima počinjenim u Sarajevu tokom opsade? Kako objasniti da pravosuđe u glavnom gradu nije u stanju više od dvije decenije procesuirati ovaj i druge ratne zločine? Kako objasniti da smo nekada bili ljudi, a više nismo? 

Piše: Nidžara Ahmetašević

Dragan Miljanović bio je nekoliko godina stariji od mene kada smo se upoznali 1992. godine. Bio je mršav, visoki poludječak koji je volio stripove, mašine i bio je duhovit toliko da vas je mogao nasmijati do suza. Bio je i dobrovoljac u Specijalnoj jedinici MUP-a BiH pod komandom Dragana Vikića. Ne vjerujem u heroje, pa ne želim reći da je bio i to, ali je bio neko koga se vrijedi sjećati cijelog života.

U oktobru 1993. godine ubili su ga Caco i njegovi sljedbenici. Masakrirali su njegovo tijelo. Ubili su ga zajedno s grupom pripadnika MUP-a i Armije BiH, među kojima su bili Admir Hebib, Elvir Šovišić, Jasmin Šamdžija, Hamid Humić, Izet Karšić, Kemal Kojić, Slaven Markešić, Srđan Bosiljčić. I danas se sjećam priče tada djevojčice, sada majke dvoje djece, koja je živjela u neposrednoj blizini mjesta koje je Caco proglasio svojim štabom. Jutro nakon “obračuna” išla je po vodu. Na povratku kući, petnaestogodišnja djevojčica čiji je otac bio pripadnik Armije BiH, noseći ko zna koliko litara vode, prolazila je Bistrikom baš u trenutku kada su iznosili raskomadana tijela dječaka koje su ubili Caco i njegovi sljedbenici.

Tokom 1992. i početkom te 1993. Caco i njegovi sljedbenici ubijali su u Sarajevu koga su htjeli. Među žrtvama su starci, invalidi, pripadnici Armije, žene, muškarci koji su radili u bolnici, čiji su članovi porodice bili pripadnici Armije ili MUP-a… Ubijali su ljude koji su imitirali život u opkoljenom Sarajevu, dok su nas mrcvarili Mladićevi vojnici. Nakon “akcije Trebević”, u kojoj je Sarajevo oslobođeno od Cace i njegovih sljedbenika, Oslobođenje je pisalo kako nema zločina koje Caco i njegovi ljudi nisu počinili. “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata, kidnapovani su i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade. Postoje indicije da je vršio i odmazdu nad civilnim stanovništvom, te sa ljudima koji su s njime neposredno pljačkali prehrambene i artikle građevinskog materijala, krao automobile i druga motorna vozila”, pisalo je Oslobođenje.

Više od 20 godina je trebalo da neko u Sarajevu, u neposrednoj blizini mjesta gdje je Caco ubio Dragana i njegove drugove, postavi malu spomen ploču. Ploču koja spominje ubijene civile, a Dragan i njegovi drugovi su baš zbog tih civila, da bi ih branili, postali vojnici. To nisu uradile vlasti, kojima je i to dužnost, nego grupa građana koji kažu da ih se uspomena na sve nevine žrtve rata tiče. Uradili su to da nas podsjete da smo ljudska bića koja treba da brinu o drugim ljudskim bićima.

Samo nekoliko minuta je trebalo da neko uništi tu ploču.

Foto: SB

Foto: ZI

Tri i po godine oni koji su imitirali život u Sarajevu tokom opsade, branili su taj grad, ali izgleda da je pobijedio onaj ko je komandovao da nam “razvuku pamet”. Jer kako inače shvatiti zašto nismo spremni da se suočimo sa svojim demonima, zločinima koje je neko činio ne čak ni u naše ime, nego iz svoje vlastite obijesti (uz pomoć struktura vlasti)? Kako inače da objasnimo sebi da nismo u stanju da odamo počast dječacima koji su branili grad, ili civilima koji su samo pokušali preživjeti a neko ih je ubio? Kako inače da objasnimo sebi da pravosuđe u glavnom gradu nije u stanju više od dvije decenije procesuirati ovaj i druge ratne zločine počinjene pod opsadom? Kako inače objasniti sebi da smo nekada bili ljudi, a više nismo?

Nakon što je simbolični memorijal nedužnim ubijenim ljudima srušen u Sarajevu, bilo bi časno da oni koji su tu preživjeli opsadu dođu na to mjesto i ponovo ga podignu. Bilo bi časno kada bi Draganove i kolege drugih Cacinih žrtava, bivši pripadnici Specijalne policije (među kojima i sadašnji ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo) došli na mjesto gdje je neko postavio ploču i ponovo je postavio. Iako to nije pravi spomenik, nego tek kamen koji treba da nas podsjeti da nekoga više nema među nama. Jer sve nas se ovo tiče. Hoćemo li dozvoliti da neki novi “Caco” sutra ubije još nedužnih i časnih ljudi, iz obijesti?

Prije više od 20 godina, u zimu 1993. godine, Caco i njegovi sljedbenici ubili su djecu, pripadnike policije Bosne i Hercegovine, od kojih su mnogi bili dobrovoljci i koji su časno branili svoj grad i sugrađane. Neki bi ih zvali herojima, ali ja ne vjerujem u heroje. Ali vjerujem u ljude. Nakon više od 20 godina neko je uništio jedini pokušaj da se sjećamo njihove i naše ljudskosti. Stvarno vas se to ne tiče?