JEDNOSTAVAN I OČIGLEDAN KRIMINAL

Povezani članci

• Program 4. Gitarijade „Na putu za jug“
• Izložba koja razbija predrasude o izbjeglicama
• Otvorenje izložbe slika: MILOŠ POPOVIĆ “Paralelne realnosti” u galeriji Collegium artisticum
• Hrvatska je udbaško-ustaška tvorevina
• Čedomir Jovanović: Vladike trebaju govoriti o genocidu u Srebrenici!
• ZAŠTO NAS MEDIJI NE INFORMIŠU DA SRLJAMO U PROPAST?

Dvije slike ovog ljeta mudro je zapamtiti kao upozorenje, da se politička arogancija ne isplati. Prva je nekadašnji egipatski predsjednik Hosni Mubarak u krletki na sudu. Sude mu zbog korupcije i odgovornosti za masovna ubistva. Druga slika je britanski konzervativni premijer David Cameron, kako u kavani u Toscani pije kavu, dok London samo što nije počeo gorjeti.

U vrijeme nereda u Londonu se čovjek nije mogao oduprijeti iskušenju da si ne zapjevuši staru mudrost da “Bog ne plaća svake subote, ali kad plaća plati sve za unazad”. Pravilo potiče još iz onih vremena kad su radnici dobivali plaću subotom popodne, da bi mogli vratiti dug u dućanu i praznično se obući u nedjelju, jedinog bezbrižnog dana u tjednu. Inače su živjeli u strahu od toga šta će biti. Te mudrosti treba oživjeti, jer se radni odnosi vraćaju u ona vremena kad ih u tvornici nisu uređivali zakoni, nego policija na njihovim vratima.

Radnicima niko nije  obećao da će u ponedjeljak još uvijek imati posao. Morali su biti zadovoljni što su ga prethodnog tjedna još imali i što su za njega bili plaćeni. Mogli su se uzdati samo u Božju volju. Kao što su bili  i poslodavci, jednako hirovito je bio raspoložen i Bog, ali je za razliku od njih dugove plaćao prije ili kasnije. Ništa nije ni oprostio niti zaboravio.

Strah je bio opravdan. Naime, nisu imali posla sa modernim bogom ljubavi, koji oprašta, nego sa starim Jehovom iz Prvog zavjeta, koji je svoje odnose sa društvom razumijevao onako kao što je Sadam Husein politiku. Ljude je neprestalno postavljao pred iskušenja, a igru je namještao tako da su morali izgubiti. Zato je tako zabavno čitati Stari zavjet. Napisan je istim jezikom kao scenarij za filmove braće Cohen. Ljudi su se zbog neke malenkosti zamjerili Jehovi, a on ih je kaznio  vaseljenskim potopom. Za manji nesporazum u razumijevanju njegove volje odmah je donio genocid. Lotova žena je samo jednom čežnjivo pogedala nazad put Sodome i Gomore, a bog ju je pretvorio u stub soli. To su bila vremena bez  pravde, kad je samo osveta nešto vrijedila.

Na Bliskom istoku, gdje su Stari zavjet napisali, smatraju da ako prvo nije moguće, drugo je dovoljno dobro rješenje. Avgusta su se uprkos teškom položaju, od pogleda na Europu na trenutak dobro osjećati. Dok su u Europi gledali Al Asadov pohod na pobunjenike u Hami u Latakiji, građanski rat u Libiji i iransku podršku Siriji, u arapskim i perzijskim vladinim palačama su nerede u Londonu gledali sa safisfakcijom.

“Londonskim vlastima savjetujem da promijene svoj brutalan odnos, jer je tako brutalno ponašanje potpuno neprihvatljivo”, reagirao je na londonske događaje iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad. Ako je neko stručnjak za takve okolnosti – onda je to on. Kad god Iranci krenu na  ulice bez njegovog odobrenja,  suoče se sa neviđenom brutalnošću.  Ahmadinedžad je previdio da su se neredi širili po Velikoj Britaniji upravo zato jer je policija bila ponešto suzdržana i jer joj je nedostajalo ljudi za kordone. Svi su bili na godišnjem odmoru. Tek nakon tri dana su se mobilizirali u dovoljno moćnu snagu da mogu ispuniti temeljnu funkciju zastrašivanja.

Gadafi je uvijek bio bolji političar od Ahmadinedžada. U svom pozivu na razum citirao je britanskog premijera iz govora o njemu samom.

“Nakon narodne pobune protiv njega i nakon brutalne policijske represije nad miroljubivim demonstrantima Cameron i njegova vlada moraju otići”, lakonski je zaključio da su premijer i njegova vlada izgubili legitimitet. “Demonstracije dokazuju da britanski narod odbija vladu koja se na vlasti održava silom”.

To su trenuci kad je čovjek zadovoljan  što fanatično prati međunarodnu politiku. Za ismijavanje političara ne treba izmišljati krajnje posljedice njegovih djelovanja, jer oni od svojih vladinih strategija sami naprave političku satiru.

Britanski premijer David Cameron se u trenutku najveće stiske stanovnika Londona odlučio citirati sirijskog predsjednika Bašira Al Asada.  “To je jednostavan i jasan kriminal  s kojim se moramo suočiti i poraziti ga”, bila je njegova analiza nereda. Ponajprije nije dopustio nikakav razgovor o političkim implikacijama, socijalnoj pozadini nemira ili razvojnim pitanjima siromašnih četvrti, gdje pitanje nije nezaposlenost nego nezaposlivost najmlađe generacije radne snage,

A bilo bi zanimljivo čuti i neke druge interpretacije. Cameron je svoj mandat započeo dramatičnim smanjenjem novca za socijalu, što je pogodilo upravo siromašne četvrti gdje su neredi počeli. Uporedo s tim je smanjio broj policajaca u tim istim četvrtima. Odgovor na nerede je trebala biti upravo “robusna policijska akcija” bez kompliciranja sa socijalnom politikom. Tim istim riječima je Al Asad reagirao na prve pobune u sirijskim gradovima. Međutim i on je ponavljao iste rečenice koje je nekoliko mjeseci prije njega upotrijebio Gadafi u Siriji, a Ahmedinedžad još 2009. godine povodom demonstracija zbog potvorenog izbornog rezultata. Razlika je samo u tome da se u očima europskih  političara na Bliskom istoku odvijaju protesti, a u Engleskoj ulični neredi. Kod arapskih i iranskih političara je obratno. Kod kuće na ulicama vide kriminalce, u Grčkoj, Španjolskoj i Engleskoj vide protivrežimske demonstrante. Arapska i europska politika su dosegle ono sazvučje koje su svi najavljivali početkom godine kad su bili prevrati u Tunisu i Egiptu.

Brzo bismo mogli zaključiti da svi govore isto i da nema razlike. A ima ih. U nedjelju je sudija na suđenju nekadašnjem predsjedniku Egipta Hosniju Mubaraku odlučio da sudski proces više neće prenositi televizijske kamere. Mubarak se u zatvoreničkoj krletki na bolničkom krevetu na velikim televizijskim ekranima pojavio dva puta. Prva dva čina njegovog suđenja je neposredno prenosila državna televizija, a vidio je  cijeli svijet.

Ko god da se makar i za kratko vrijeme našao u policijskoj stanici u Kairu ili imao ozbiljnog posla sa Mubarakovim aparatom, osjetio je beskrajnu zadovoljštinu. Apsolutni vladar se našao u istom bespomoćnom položaju u koji je gurnuo devet desetina svojih državljana. Neposredan televizijski prijenos početka suđenja nije imao veze sa pravdom. Bio je primjerena osveta vladaru koji je ljude slao u zatvor kroz vojne procese koji su bili zatvoreni za javnost. Sve je izgledalo kao politički proces.

U nedjelju je sudija odlučio da je dosta spektakla i da na sudu cirkusa više neće biti. Suđenje jeste javno, ali bez kamera. Sudski postupak je najavljen kao dugotrajan i dosadan proces bez osvetoljubivosti i božje ljutnje. Uprkos svim komplikacijama Egipat se razvija u normalnu europsku državu. Mubaraku sude kao običnom kriminalcu i pripremaju se na izbore.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

 Dnevnik.si