ENG
JEDAN UDARAC ZA BIJEG DVIJE MUHE
Autor/ica
Povezani članci
Gutao sam sve od reda: gorčinu, bolest, strah, razočarenje, neurasteniju. I sad, dok ovo pišem, sa emocijama ne stojim baš najbolje. Traje to nekad manje ili više, to smrzavanje i odbojnost prema životu i svemu što je živo. I odmah da budem jasan. Ne pripadam redu paćenika, pogotovo ne blaženih paćenika. Ne mislim da patnja može donijeti ičega dobrog osim razumijevanja da trebamo život bez patnje. Sit gladnom ne vjeruje kao ni zdrav bolesnome. Trudim se da shvatim gladne ne očekujući razumijevanje zdravih. I to nije nikakav inat. Prije će biti da se radi o razložnoj životnoj taktici. Uvijek se postavite prema problemu bez uvijanja i kalkulacija i vjerovatno je da će se odnekud pojaviti neko riješenje, neki izlaz. Iako je sve tamno, pomišljam na svjetlo na kraju tunela.
Krenimo od početka. Rodite se i rastete. Ako imate sreće dođete do partnera, djece, imetka, države i novca. I to nije nebitna stvar, naročito stoga što se pojave još i prijatelji i neprijatelji. Cijeli garnizon najrazličitijih ljudi i situacija sa kojima se morate nositi. I ko još može očekivati da kompletan interaktivni proces možete iznijeti bez greške? To je nemoguće i tako se stvara loša karma kojoj je, dakle, nemoguće izbjeći. O tome govorim: o bolestima, tjelesnim i emocionalnim i o neophodnosti oprosta spram sebe samih ali i o neizostavno preporučenom izbjegavanju okrivljavanja drugih. Cijelo ljudsko društvo od pamtivijeka je zasnovano na temeljima agresije i odbrane. Obično napada onaj ko se osjeća jačim, a, samim tim, u odbranu staje uvijek onaj koji je slabiji. Kao na fudbalskoj utakmici po kvaliteti i jačini nejednakih ekipnih igrača. Zbog toga sam uvijek bio na strani slabijih. Pune im gol sa tri ili četiri pogodka a ja ostajem u tuzi i nevjerici. Zašto sam morao gledati ukletu utakmicu? Ne znam na osnovu kojih parametara sam mogao očekivati drugačiji ishod. Čuda se događaju ali ne svaki dan i ne svakom od nas, iako imamo pravo na prijatna iznenađenja. Uradimo sve što možemo da ih prizovemo u svoj život. Jednom će i David nadigrati Golijata. Sva životna fantastičnost oslonjena je upravo na to uvjerenje. To uvjerenje da možemo, trebamo i moramo trajati i onda kad nam se više ne traje, kad smo u ćorsokaku bitisanja, iznemogli, blijedi, sa tamnim flekama ispod očiju. Pogled u ogledalo ne obećava mnogo, ali navedite mi bar jedan razlog zbog kojeg bi trebali odustati od prava na snove. Mi ne možemo odustati. Možemo čekati, ili tapkati u mjestu, ali ne možemo sebi reći: „Sad je kraj.“, i potonuti u bezdan nepostojanja. A sve to iz prostog razloga: NE MOŽE BITI A A DA NE POSTOJIMO. Energija je neuništiva, sklona metamorfozama i promjenama, kao što su stalne i uvijek interesantne promjene godišnjih doba ili bezbrojne smjene dana i noći.
Ja ne volim većinu pisaca, ali ne očekujem ni to da pisci vole mene. Tačnije, ne radi se o tomu da ih ne volim. Taj moj odnos prema ljudima od pisane riječi najbliže će predočiti tursko-slavenska riječ: ne begenišem – što će reći: nisam zainteresovan, nisam nazočan njihovom pisanju. Ne mogu se pronaći u onom što napiše ovaj ili onaj priznati i veliki čovjek. Ne radi se o ličnim razlozima. Vrlo sam uzbuđen kad poznati svjetski pisci napišu bestseler, ali moj problem nastaje onda kada se ne mogu naći niti u jednom odlomku knjige koja je na listi najčitanijih djela. Bio bih vrlo zadovoljan kada bi bilo drugačije, ali očito je kako moja mjerila kvalitete i svrsihodnosti pisane riječi idu potpuno drugačijim tokom već što je slučaj s onom grupom ljudi koju zovemo čitalačka publika. I, naravno, to nije problem ljudi koji se bave takvom vrstom, za mene, nesvrsihodnog pisanja, i oni će svakako ići dalje. Bestseler za bestselerom. Nadam se da razumijete o čemu govorim. Nisam čovjek od loših namjera i neka tako i ostane.
Ne volim političare, balkanske manire i nepristojnost. Trudim se da u svome životu uspostavim određeni plan. Bavim se pojednostavljenjem protokola i boljom efikasnošću misli i rada. Pored toga što se nosim sa vlastitim nedostacima i patnjama, ne bih smio dozvoliti da neki od ličnih poslovnih projekata padne u vodu. A pogledajmo šta se događa sa našim političarima i podobnim menadžerima. Raspolažu sa prirodnim resursima i vremenom,teorijom i praksom mladih, talentovanih ljudi. Tačno je da se svijet guši u tehnologiji i industriji ali naši organizatori života nisu ništa uradili po pitanju uspostavljanja boljeg životnog standarda. Osim toga uglavnom se bave instrumentaliziranom pljačkom i legalizovanim prisvajanjem dobara koja im ne pripadaju. Lako zavađaju narode i započinju ratove. To je jasno kao dan, ali izgleda da im većina ovdašnje populacije daje pravo za to. Južni Slaveni ne žele potpuniju osmišljenost života, bacaju otpad kroz prozore automobila u pokretu, ne gledaju ka nebu i ne broje zvijezde. Ne broje ni ovce. Ne broje ni novac. Izgubili su sve što su imali izgubiti i sad kao ogoljeli puževi stružu po grubim daskama koje život znače, život isprekidan i surov, bez kapi vode u isušenim tijelima, bez glave i pipaka. Suhi, puževi beskućnici ukočenog pokreta, bez pipaka i glave, bez traga i glasa. I, onda, zašto vjerovati političarima? Zašto vjerovati akademijama znanosti i umjetnosti? Zašto vjerovati vojsci i policiji? Zašto podržavati stranku na izborima? Zašto ići u bogomolje i slušati propovijedi i pojanja? Sve što sam pitao zvuči suviše profano, ali glupost ljudskih bića i jeste profana i jeftino populistička. Ne vidim načina da joj priđem s nekog inteligentnijeg i razrađenijeg stajališta.
Imam slabe nerve i treba da ih hranim na poseban način. Nekad propadnem do tolike mjere da ne mogu slušati muziku niti planirati budućnost. To su posebno teški trenuci. Ta dosljedna i neumitna slabost. Krivac bez daha i oslonca, za noge obješeni čovjek s tarot karata. Nesrećan znak i znak nesreće. Bilo bi bolje da ne razumijete o čemu pišem, da izgleda kao da pretjerujem, da vam svijet mraka i totalnog beznađa nikad nije bio toliko blizu. Ako, pak, znate na šta mislim onda mi vjerujte kada kažem: BOL JE TU RADI NAS, DA NAS PODSJETI NA ONO ŠTO JESMO I ŠTO BI TREBALI BITI, A ŠTO SMO MOMENTALNO IZGUBILI IZ VIDA. Najveće tragalačko umijeće života jeste znati tumačiti zakamuflirane tragove koje svaki BOL ostavlja sa sobom. Prepoznamo li poruke boli ona će isčeznuti, kao magla nakon izlaska Sunca, kao govno nakon mlaza vode iz vodokotlića. I izmet i zvijezde, sve je dijelom Bogom danog životnog procesa bez presedana.
Vani pada kiša. Neko je zazvonio. Uključio sam interfon: „Ko je?“ Napolju je stajala žena sa kišobranom sa kojeg se cijedila voda. Nakon predstavljana pustio sam je unutra.
I odmah sam osjetio tu Bol o kojoj sam maločas govorio. Znao sam, ko god mi dođe taj i taj dan i datum da neće moći biti drugačije. Horarni položaj planeta Sunčevog sistema nije mogao dozvoliti da bude drugačije. Retrogradni Saturn u opoziciji sa konjukcijskim stelijumom Venere, Merkura, Jupitera i Marsa, a sve to u T kvadratu sa Plutonom. Prije već što je bilo šta rekla, prije već se pomakla, briznula je u plač.
„Ja nisam, nisam mogla drugačije. Gospodine, uopšte ne znam zašto sam došla k vama. Školovana sam žena, emancipovana, ne vjerujem u gluposti kojima se bavite (a bavim se astrologijom), ali ostala sam bez ideje šta i kuda dalje. Ovo mora da je potez očajnice. Sve moje nade su potonule. I sad, po preporuci, stojim ovdje pred vama, potpuno nepoznatom osobom i plačem i jadikujem. Najbolje će biti da se vratim i da zaboravite da sam vam ikad ušla u stan.“ – i krenula je prema izlaznim vratima.
Najednom, nisam htio da izađe, pa sam upitao: „A zašto ne bi porazgovarali na časak? I onda možete otići kao da nikad niste bili kod mene. Ništa loše vam se neće dogoditi. Obećavam.“
Ubijedio sam je. Bila je nježna i skrhana. Čak i kao takva, bila je lijepa. Tužna ljepotica. Sjela je preko puta mene.
„I šta sad treba da vam dam – svoj datum i godinu rođenja?“ – načuo sam sarkazam iz njezinih usta.
„Bit će potrebni tačni sat, minut i mjesto rođenja, ali na početku ne bih o tome. I, ako možete, zamislite da me nema ili da sam neko u koga možete imati potpuno povjerenje i recite mi sve što želite i možete o onome što vas muči.“
„To će biti malo teži slučaj.“
„Zašto?“
„Zato što smatram da sam se ipak, igrom nesretnih okolnosti, zadesila na pogrešnoj adresi, što vas prvi put vidim i što mi zvuči prilično glupo da o svome životu govorim potpuno nepoznatom čovjeku bez kvalifikacija i zvanja.“ – bila je uporna u svojoj začaurenosti.
„Razumijem vas u potpunosti. Ali zašto onda niste potražili pomoć kod doktora ili teologa?“ – bio sam izvježban u smirenoj komunikaciji, ne bez osnove, jer sam odavno prelomio preko toga da svako ima pravo na vlastite izbore.
„Gospodine H. Već neko vrijeme idem kod doktora psihologa i ne mogu reći kako ti posjeti nisu bili bez rezultata. Sveštenici me ne zanimaju jer sam ateista.“ – na trenutak je zastala, a onda nastavila – „Ja sam školovana žena, profesorica sociologije i filozofije, i do sada sam se trudila da razmišljam zdravo i praktično, ali … ali … moj svijet se iznenada srušio … a da ne znam kako i zašto se to moralo dogoditi. Sad sam bez oslonca, bez pomoći. Da li razumijete o čemu govorim? Da nije tako ne bih nikada došla do vas.“
„U to ne treba da me ubjeđujete. Pomoć nikada ne traže zdrave i sretne osobe. Možda će vam zvučati pretenciozno i nevjerovatno, ali vi, gospođo, jeste zdrava i sretna osoba.“
„Šta kažete? Na što tačno ciljate kad govorite da sam sretna i zdrava osoba?“ – još je bila puna nepovjerenja ali je dijelom razumijevala da neće moći izbjeći razgovoru.
„Želim da istaknem da su ljudska bića, uopšteno uzevši, osmišljenja da budu sretna i zdrava, jer ona takva uistinu jesu, i zato dolazi do pobune cijelog organizma kad se u našem životu desi kakvo neugodno i nesretno iskustvo. Da pojednostavim: ljudsko tijelo je podešeno na frekvenciju energije koja ga pokreće. Onda kad dođe do nesklada među tim frekvencijama dolazi i do onog što zovemo patnja i bol. Taj nesklad mogu da izazovu mnogi događaji i njima izazvani doživljaji. Zbog toga vas molim da, ako je moguće, ukratko opišete ono što vas je dovelo u stanje u kojem jeste, a, potom, ako želite, možemo pristupiti astrološkoj analizi vaše natalne karte i pokušati ući u srž uzroka i posljedica problema koji vas tište.“
Sada me samo posmatrala.
Nasmijao sam se da bih još više raskravio zaleđenu atmosferu nepovjerenja: „Šta ste očekivali ovdje kod mene – bacanje kašika ili graha? Ako će vam biti lakše: ne čitam dnevne horoskope i opšte astrološke prognoze. Ne pratim ezoterične kanale i ježim se na kič i uprošćenost na koje tamo možete naići. Ako vas ikada zainteresuje astrologija, preporučujem vam knjige doktora psihologije Stephena Arroye, američkog autora knjiga o međudjelovanju četiri elementa, karmi i transformaciji.“
Kao da sam ostavio određen utisak na nju. Odnos se kretao ka boljem i lakšem razumijevanju. Još samo da izbjegnem pitanje o vlastitoj stručnoj spremi i početne teškoće pri komunikaciji bi se mogle privesti kraju. Ne bih je uspio zadržati na dostignutom nivou relaksacije kad bih joj morao priznati da sam završio samo Osnovnu Školu. Naravno, kod mene postoje planovi da upišem Univerzitet Johannesa Keplera u Beogradu, ali zasad svi ti planovi padaju u vodu usljed nedostatka diplome o završenom srednjem obrazovanju. Sve su prilike da ću i ostatak života provesti sa zakonski obaveznim minimumom školovanja.
„ Zvuči interesantno. A koji fakultet ste pohađali gospodine H.?“ – pitanje nije bilo nimalo na mjestu, iako je postavljeno sa mekom dozom oduševljenja.
Znao sam da će moj odgovor, koji mora biti iskren, učiniti da jedva postignuti prvi podiok oduševljenja splasne u momentu.
I splasnuo je.
„Izvinite gospodine H. ali ipak nema smisla da o svojim najintimnijim problemima razgovaram sa osobom koja nema niti srednju stručnu spremu. Oprostite na zaključku, ali na te grane još nisam spala. Prebrodit ću već nekako svoje probleme i bez vas. Bar se nadam tome. Nemojte zamjeriti ali sam definitivno odlučila da vas napustim i nadam se da ćete biti toliko ljubazni da nikad i nikomu ne kažete da sam bila kod vas. Može škoditi mojoj reputaciji. Nadam se da razumijete o čemu govorim.“
„Naravno da razumijem.“ – bilo je sve što sam rekao. I razumijevao sam – u potpunosti. Ispratio sam gospođu iz stana i lijepo se oprostio od nje. Otišla je ne trepnuvši. Svako je ostao sa svojim problemom i gorčinom u ustima. Neki susreti kao da ukazuju samo na to da do njih nikad nije trebalo doći.
Bacio sam pogled kroz prozor. Gubila se u kiši i magli cerničke ulice.
Nešto poslije je zazvonio telefon.
„Da li je to istina?“ – pitala je gospođica na čiju je preporuku kod mene došla gospođa o kojoj sam pisao.
Nisam se odmah mogao snaći. „Za šta pitaš?“
„Pa to. Da imaš samo diplomu osnovne škole. Prijateljica mi je rekla da nije mogla preći preko toga da razgovara sa čovjekom koji nema završenu ni srednju školu.“
„Istina je.“ – odgovorio sam hladno.
Nasmijala se i rekla: „Ali, to mi nikad nisi rekao.“
„Nisi me nikad ni upitala.“
„Pa to znači … to znači … da radiš protivzakonito.“
„Ne radim ništa protivzakonito. Trudim se da pomognem ljudima. Nekad u tom i uspijem. To me čini sretnim. Nikad nikom nisam naplatio svoje usluge. Ne radim ništa protivzakonito. Ne postoji osnovica po kojoj bih trebao uplatiti porez.“
„Da. U pravu si. Nikad mi nisi htio naplatiti uslugu.“
„Nikad nikome nisam naplatio astrološko savjetovanje.“ – potvrdio sam.
„Sad sam još više razočarana tobom.“ – rekla je.
„Zašto? Radi mog nivoa školovanja?“
„Ne toliko radi toga, mada sam neprijatno iznenađena. Mislila sam da zbog nečeg izuzetnog samo meni ne naplaćuješ astrološke usluge. Na to sam mislila. Sad vidim kako ti ne predstavljam ništa posebno.“
„Ali to nije istina. Divim ti se. Tvojim očima i rukama. Svaki trenutak s tobom ispunjuje me na poseban način. Zašto bi pomislila nešto takvo? Zašto…?“ – ali prije već sam izgovorio i prvu rečenicu signal iz telefona je ukazivao na prekinutu vezu: Tu tuuuu, tu tuuu, tu tuuuu…
Govorio sam u prazno.
Prokletstvo – pomislio sam – neke dane bi bilo bolje prespavati. Već sam uvježban na trpljenje i strpljivost. Nimalo laka disciplina. Iako nema svjetla na kraju tunela, svaki dan očekujem kako će se ukazati. Kao što rekoh, ne želim biti objektom žaljenja jer žaljenje je pokleknuće pred nemoći da nešto promijenimo. Bilo kako bilo, ne bi smjeli pristati na samosažaljenje kao na trajnu psihološku kategoriju.
A onda se začulo zvono sa vrata. Bila je to lijepa i skeptična gospođa od danas. Šta ako nije sve tako sivo – pomislio sam.
„Oprostite gospodine H., zaboravila sam kišobran.“ – možda se neće odmah povratiti u stan, ali na licu sam joj ulovio brzu sjenu smiješka, jedva primjetan trag odobravanja.
Autor/ica
