Jebeš zid

Povezani članci

• Dom naroda Federacije – džungla za pljačku njenih građana
• U očekivanju Torcide
• Viktor Ivančić: MOJ BRAT LIGNJOKRAT
• Štrik za sveti domovinski vrat
• Tužilaštvo Srbije odstupa od slučaja Divjak
• Gejm ouver

Foto: dnevnik.hr

Revolucije se da ga jebeš ne podižu ležeći, revolucije se ne događaju pred naručenim kamerama i na koncu revolucije postoje da ti ljudi koje se izbacuje iz stanova na barikadi traže svoja prava.

Od kada smo upali u vremensku petlju Hrvatska konačno i izgleda kako bi trebalo, dakle kakvu su je zamislili onomad u barakama roditelji nacije i s pravom držim da se stvari koje nam serviraju dogovaraju u sličnim barakama, sastanci HDZ-a nešto su slično skupu druida ili vještica koje dakako budno pazi kakav uvaženi monsignore. Vremenska petlja tako puni krug ovih dana i iza zatvorenih vrata ponovo vire isti nosevi i ista lica. Pregovara se. A rezultate ćemo saznati uskoro, tek što nisu. Uskoro će nas teška izraza lica kao da su kopali deset dana, a ne se zajebavali po društvenim mrežama i pravili se da se nešto kao fol dogovaraju, saznati kako je Božo Petrov uspio iskamčiti pet ministarstava od kojih je jedno ministarstvo ruda i izgubljenog vremena, kako je HDZ- u pripala kultura i socijala i dok si dlanom o dlan predsjednica će nam svečano predstaviti nove ministre.

A novi ministri u vremenskoj petlji pogađate, biti će Zlatko Hasanbegović i Bernardica Juretić. Čeka nas šest mjeseci zgražanja, pisanja peticija i ozbiljnih nakana da konačno odemo u pizdu materinu, što dalje odavde i nakon tog spektakla Vlada će se raspasti pritisnuta brojnim aferama i neovisnim medijima, raspisat će se novi izbori, a Hrvatska će tada imati sve, svoj Most koji je srušio i ovu Vladu jer nije provodila dovoljno crkvene doktrine, vjeronauk postavila kao jedini predmet u školama i fakultetima, imat ćemo SDP pod Rankom Ostojićem i sve će biti u dlaku isto. Vremenske petlje tako funkcioniraju. Sve je jedan beskrajan dan, dan u kojem se sve odvija isto i sve se vrti osim pravosuđa koje nikako da profunkcionira.

Jedina promjena, tj. jedina organizacija koje neće biti od zadnjih do ponovljeno, ponovljenih izbora biti će Živi Zid. Ta, nazovimo je stranka, raspala se još u prošloj predizbornoj noći i ne mogu se oteti dojmu da su od početka samo loš projekt kakve barake koji je poslužio svrsi, koji je odnio dio izbornih glasova, koji je izvanredno odradio plan. Revolucija je svakako ono čega se barakaši boje, a kako autanazirati revoluciju? Kako najuspješnije odvratiti narod od Molotovljevih koktela i paljenja kontejnera? Pa uvjerite ih da više nema karizmatičnih revolucionara, uvjerite ih da su ta vremena prošla, da su nove generacije ispijene pameti tabletima, mobitelima i društvenim mrežama i gurnite im kao zoran prikaz, model i prototip – Ivana plemenitog Sinčića i stanovitog Pernara. Pa da sa takvima idemo u revoluciju?

Iskreno, da me Ivan plemeniti Sinčić pozove u aktiviste svoje živozidarske lože kurcem ja ne bih mrdnuo.
Momak izgleda i ponaša se kao “drknuti” umjetnik koji je upravo iz svog „Umma Gumma“ svijeta skinuo slušalice s Floydima, odložio kist i mirno i staloženo objasnio okupljenima kako je problem Hrvatske  izlov plavih kitova na Aljasci. Uz to što mu curi godi iznenadna slava pa svoju njuškicu gura pod svaki mikrofon ne mogu se oteti dojmu da ona svog “boema” mudro i racionalno usmjerava kroz Scile i Haribde uzburkanog hrvatskog medijskog močvarnog područja, područja vazda gladnog senzacija i takvih, nazovimo ih sumanutih priloga nacionalo klero dalekovidnica koje bi za razgovor sa Sinčićem guzicu dali.

Neočekivani rejting koji je naš junak dobio iza prvog kruga cirkusa od izbora očito je mlađahnom revolucionaru dao krila pa se ovaj dao u nesvakidašnje avanture prikazujući sebe kao novog mesiju, svjetlo na kraju tunela i buduću zvijezdu politike u Hrvata. Ne sumnjamo da će tako i biti jer mudre i “spontane” medijske avanture, hvale vrijedne građanske aktivacije, silno odjekuju kod ovog napaćenog naroda koji svog Robina Hooda očekuje već ohoho vremena, potpuno nesvjestan da su neki ljudi odavno i u puno opasnijim vremenima pokazivali građansku hrabrost i otpor, ponavljam, puno opasnijim vremenima i u daleko opasnijem režimu od ovog danas koji je samo barakaški eho tog vremena, obična spin pizdarija.

Ovo što izvode ova dvojica danas Sinčić i Pernar samo je žalostan spin, tužna potvrda kako Hrvatska nije sposobna za revoluciju, revoluciju blokiranih, poniženih, obespravljenih, revoluciju radnika, blagajnica, roblja po trgovačkim centrima, revoluciju oguljenih koje su banke dovele na prosjački štap, revoluciju studenata, navijačkih skupina, revoluciju one dvije trećine koji nisu izašli na izbore. Ta dva lika samo su žalostan spin i poruka, nema tko da vas povede, nema tko da stane na prvu crtu i prvi krene na kordon.

A žalosno je da onih koji bi nas mogli uistinu povesti ima.
Te ljude koji su karizmatični istina ovaj narod, koji je poput vjeverica pa zaboravlja već sutradan gdje je zakopao žireve,  nije percipirao kao aktiviste niti kao borce za ljudska prava, te ljude ovaj je narod proglasio za izdajnike, a list u kojem su djelovali za srbo – četnički pamflet koji je nesmetano širio propagandu protiv mlade nam i ponosne države. Pokazat će se desetak godina kasnije u sto postotnoj mjeri i točno, da su organi pravosuđa pratili “Feral Tribune” i zatvarali prokazane i Ivo Sanader recimo i Nadan Vidošević danas bi “gulili” već dobrih dvadeset godina robije, a njihova stranka razvlaštena i financijski bankrotirana vratila bi se u svoju jebenu baraku iz koje je i ispuzla već odavno. Da se pratilo rad tih neovisnih novinara danas bi imali kudikamo drugačiju političku scenu kao uostalom i državu u kojoj bi vladali zakoni, ne zakoni Crkve već zakoni pravosuđa.

Ivan Sinčić, da ne griješim dušu vjerojatno je dobar i drag momak, vjerujem da iskreno i predano vjeruje u pravdu i svoje poslanje, pa i sam aktivizam koji predvodi ima pozitivne konotacije no moj problem s njim su ta trojica pod radnim nazivom VIVA LUDEŽ, trojica starih lavova, trojica koji su izgledali, a izgledaju i danas kao huligani i jedni od “mojih” sa sjeverne tribune, trojica koji su  me naučili što je hrabrost, što je građanski aktivizam i što znači imati svoje JA, svoje ime i prezime, svoju pamet, ne tuđu, i u konačnici svoj dišpet, dišpet da ne ideš nazad nego samo naprijed i da ne jebeš živu silu. Da ne jebeš Živi Zid.

Svoju pizdariju sa pozivanjem svog glasačkog tijela da kidaju listiće platili smo sa 60 000 nevažećih istih, na prošlim izborima, ako pamtite taj događaj, što je recipročno značilo da je ta masa ogorčenih zapravo glasala za HDZ.

Upravo tih 60 000 dobili su prošle izbore i gurnuli nas u nova bespuća povijesne neozbiljnosti i ja držim Ivana plemenitog Sinčića izravno odgovornim za građansku neodgovornost tada, kada smo i upali u vremensku petlju.
Sujeta koja mu nije dozvolila da muški prizna poraz tako je presudila svima nama.

Moj problem sa Ivanom plemenitim Sinčićem je nezgodno taj što sam odrastao uz te i takve lavove i što danas mirne duše mogu ravnodušno otpuhnuti dim na janje koje bleji na nacerene maskirne policajce. Niti će Ivan odrobijati, niti je za Ivana robija, za Ivana je samo i isključivo politika u kojoj će on zaneseno trkeljati o prekomjernom izlovu kitova na Aljasci i problemu mladih s opijatima. Za Velibora i za Pernara osiguran je udoban život i uloga u demagogiji koju će ovaj dvojac ne sumnjamo izvanredno odraditi, kao što su ih odradili i do sada. Tu i tamo će stati pred koji ovršeni stan, bolje rečeno leći pred policiju i ova će ih teatralno iznositi uz kamere svih državotvornih i privatnih televizija. Problem koji ja imam s tim je način. Revolucije se da ga jebeš ne podižu ležeći, revolucije se ne događaju pred naručenim kamerama i na koncu revolucije postoje da ti ljudi koje se izbacuje iz stanova na barikadi traže svoja prava.

A te aktiviste ja ne mogu pratiti na barikade.

Oni moji s barikada bili su i izgledom i djelima, svojim jebenim životima ljudi koje bih ja slijedio i zbog kojih bi ušao u sukob s policijom, za te moje ja bih robijao i bio bih zadovoljan i ispunjen čovjek, znao bih da sam kao i moji djedovi slijedio ispravan put i ispravne ljude.

Problem Hrvatske je nažalost problem šutnje, ja iskreno pozdravljam i podržavam svakog tko uradi bilo što za ovu zemlju, podržavam svakog tko digne svoj glas i guzicu s kauča i zbog toga Ivanu plemenitom Sinčiću skidam kapu. No problem Hrvatske je i problem percepcije. Lako nas je prevariti, lako prevesti žedne preko vode i prokleto nas je lako uvjeriti da revolucije nema, da to u ovoj zemlji nije moguće, nije izvedivo jer pogađate, treba nas povesti dvojac Sinčić & Pernar.
No da bi me taj dvojac prekinuo dok gledam utakmicu zasigurno ne bi. Tutnuo bih im njihove jointe u usta i ozbiljno im zaprijetio da prestanu srat.

A onda bih Bori otvorio pivu.

Jebiga aktivisti, igra Liverpool.