Vlasnici kapitala kod radnika će poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Neplaćeni dugovi izazvat će bankrot banaka, koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam – napisao je to Karl Marx još 1867., a ekonomska je kriza upravo taj citat učinila proročanskim.
Podsjetimo, kriza je počela s kolapsom tržišta nekretnina u SAD-u, a kolaps je izazvalo pretjerano liberalno kreditiranje koje je svakome, i tko zarađuje pristojno i tko jedva preživljava, omogućilo da se useli u vlastite kvadrate. Takvo je kreditiranje guralo cijene nekretnina gore dok se sve skupa nije urušilo s prvim bankrotima prezaduženih kućevlasnika. Nakon njih stradale su institucije koje su ih kreditirale, pa velike banke koje su kupovale njihove vrijednosnice…
Na najbrutalniji način potvrđena je Marxova teorija da je bankarski sustav isključivo u funkciji veće potrošnje, i da kapitalizam funkcionira samo ako je stanovništvo sve više dužno. A kad zapne, kapitalizam postaje destruktivan. Stoga danas najsocijalnije poteze povlače upravo zemlje s najdužom kapitalističkom poviješću.
Amerikanci i Europljani nacionaliziraju svoje velike banke, doduše privremeno, ali temeljito. Amerikanci pod krinkom krize i zbog nje pokreću zdravstvenu reformu koja će napokon u najbogatijoj zemlji na svijetu osigurati siromašnima kakvu-takvu zdravstvenu zaštitu. Talijani zbog ekonomske krize opraštaju, to jest odgađaju, naplatu 8 milijardi eura kredita nezaposlenima.
Ova je ekonomska kriza, više nego bilo koja prije nje, opet otkrila Marxa jer je pokazala da kapitalizam ipak nije tako savršen kako se desetljećima vjerovalo i da je u svojoj biti lakom i nečovječan, baš kako ga je Marx etiketirao. Moderni se teoretičari odjednom slažu: Marx je dobro dijagnosticirao, samo su mu pogrešni recepti za promjenu. Slažu se s kritikom kapitalizma, samo ne zagovaraju revoluciju kao jedini način za promjenu.
Kao kruna svega, Marxu stiže priznanje ravno iz Vatikana.
Rane Marxove kritike kapitalizma pravilno su naglasile “socijalno otuđenje koje osjeća veliki dio čovječanstva koji, čak i danas, ostaje isključen i izvan tokova procesa donošenja ekonomskih i političkih odluka”, tvrdi se u članku objavljenom u Osservatore Romano, službenom glasilu Svete Stolice. Crkva otkriva vezu između Marxa i Isusa jer su obojica težili pravdi za slabe!
Štoviše, Crkva otkriva da je Marx preuzeo Isusovo učenje u kojemu je bitan čovjek, pa se čak nameće teza da je Marxovo učenje, u stvari, ekonomski utemeljeno obrazloženje kršćanskog nauka.
Istodobno, papa Benedikt XVI. revidira stav Crkve prema globalnom kapitalizmu, koji je, po njemu, na stranputici!
Marx se čvrsto probio u sve tvrđave kapitalizma. Nijemci su odjednom pokupovali deset puta više njegova “Kapitala” nego u prijašnjim godinama. Njemački ministar financija poziva se na Marxov “Kapital” i objavljuje da se slaže kako kapitalizam završava autodestrukcijom zbog pohlepe.
Temeljna spona Marxova i crkvenoga učenja upravo je odnos između kapitala i rada.
U prijevodu na moderni jezik – odnos zaposlenika i poslodavaca. Vlade i državne administracije okreću se problemu radne snage, zaposlenika, a najgora prijetnja kapitalizmu postaje nezaposlenost, jer ona znači i manje potrošača, o kojima kapital ovisi. Dok nema tko kupovati, nema se za koga proizvoditi, nema se kome prodavati, pa nema ni profita. A da bi kupovali, trebaju biti plaćeni. Što su bolje plaćeni, više kupuju, pa se brže vrti novac i stvara profit.
Ta vojska zaposlenika-potrošača omogućava opstanak eliti, vlasnicima financijskog kapitala koji im ništa ne donosi ako miruje. A kriza je donijela upravo to prokletstvo: nakon prvih sanacija banaka, nakon američkog upumpavanja milijardi dolara u bankarski sustav, stvorilo se dovoljno novca koji je najednom mirovao na računima centralnih banaka. Nije bilo dovoljno sigurnih mjesta kamo bi mogao biti uložen.
Zbog svega toga vlade su se okrenule poreznim reformama kojima je osnovni cilj ostaviti stanovništvu više novca koji će vratiti u potrošnju i tako zavrtjeti ekonomiju. Mađari su povećali PDV jer im je proračun bio ugrožen, ali su smanjili porez na dohodak da ljudima ipak ostane novca za potrošnju. Srbi su smanjili porez na dohodak i otkrili da sve plaće i nisu tako male kako su do tada prikazivane.
Porezna reforma treba i Hrvatskoj, slažu se ekonomisti, samo s jednom bitnom razlikom: u ovako prezaduženoj zemlji ne treba poticati potrošnju, no treba ostaviti ljudima dovoljno novca da mogu normalno živjeti. Dr. Guste Santini stoga predlaže: neka PDV ide gore, na 24 pa poslije na 25 posto, jer će tako obuzdati potrošnju.
No, neka istodobno porez na dohodak ide drastično dolje, do razine da se “radna snaga može reproducirati”. Zato bi tek na dohodak veći od 5000 kuna Santini uzeo 10 posto poreza, na dohodak od 15.000 do 30.000 kuna uzeo bi 20 posto, a tek na dohodak veći od 30.000 kuna uzeo bi 30 posto poreza. Razlog?
– Marx je opet u modi, a on i svi ozbiljni ekonomisti govorili su da radna snaga nema poreznu sposobnost ako se ne može reproducirati. Dakle, najprije mora preživjeti, a onda može imati poreznu obvezu, objašnjava Santini.
Kriza je lako povezala Marxa, Vatikan i hrvatsku poreznu reformu. Marxa, koji je kritizirao kapitalizam, Vatikan, koji mu je napokon priznao da je bio u pravu premda je religiju proglasio “opijumom za mase”, i hrvatsku poreznu reformu, koja bi mogla biti rješenje problema, upravo na tragu Marxova učenja.
Marksizam i njegove interpretacije već su ovdje stolovali i nisu se proslavili, jer je socijalizam iskoristio i izvitoperio Marxovo učenje. Marx je bio prognan iz kapitalizma, koji se također nije proslavio. No, kriza ga vraća na tron. Najgorljiviji zagovornici kapitalizma otkrivaju da je bio u pravu više nego što bi mu prije krize priznali, a najviši predstavnici kršćanstva otkrivaju da briga za radnika i briga za čovjeka nisu suprotne, nego srodne ideje.
Kapitalizam se i dalje boji Marxa i marksizma, no možda baš zbog toga iz ove krize nastane neki bolji, ljudskiji kapitalizam, kako ne bi izazvao ljude da posegnu za radikalnim marksističkim rješenjima, smatra makroekonomist dr. Josip Tica.
Ističe primjer Njemačke, u kojoj je umjesto crvene na djelu svojevrsna zelena revolucija. Sve snage te velike i bogate zemlje uprte su u razvoj zelenih tehnologija i poboljšanje okoliša. Svoj put izlaska iz krize Njemačka otkriva u brizi za ljude i okoliš, što nije samo humana, nego, prije svega, vrlo profitabilna akcija.
Ni Marx ne bi imao ništa protiv toga.
ENG
