JE LI HRVATSKA TWITTER DRŽAVA?

Povezani članci

• VJEROJATNOST DA STE ZARAŽENI AKO STE NA TEST POZITIVNI*
• DANI SRAMA
• Petar Jeleč: Dvadesetogodišnja ljubav još uvijek traje
• Hana Ćurak: Pošto ne mogu da glasam
• Odredi za čistoću
• Jonizovana javnost

Blagdan Svih svetih, što se u nekadašnjoj državi obilježavao kao Dan mrtvih, posljednjih je godina prilika za crkvene velikodostojnike da oltar zloupotrijebe za obračunavanje s vlašću koja im nije po volji, odnosno s pojavama u društvu koje Hrvatsku, doduše, dovode u blizinu modernih, civiliziranih i tolerantnih društava Zapada, ali koje katolički fundamentalisti, uz to i snažno nacionalno obojeni (mada Katolička crkva nije i ne smije ni biti nacionalna) nikako ne mogu „progutati“. Pa je tako ove godine zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić, otprije poznat po žestokim i neumjesnim ispadima na račun vladajuće koalicije, s oltara u crkvi na groblju Mirogoju osudio „dizanje ruku u ime demokracije, a za zločinačku ideologiju sadašnjega režima“. Izjava je registrirana, ponegdje i komentirana, ali nešto se nije dogodilo. A to nešto, to je bilo ono što se poslije takve izjave neizostavno moralo dogoditi. Nije bilo trenutne, jasne i osuđujuće reakcije na razini države, reakcije upravo one vlasti koju je pomoćni biskup smjestio u neposrednu blizinu pridjeva „zločinačka“, proglašavajući njezinu ideologiju (a koju to?) zločinačkom.

         Da, javio se ministar obrazovanja tekstićem na društvenoj mreži twitteru, poručujući biskupu Pozaiću kako očito nije pročitao ni jednu knjigu što ju je napisao Papa Franjo. I to su mediji proglasili odgovorom ministra na zaista nedopustiv ispad s oltara, na eklatantnu zloupotrebu blagdana Svih svetih. No, u tome „odgovoru“ nije bilo osude, nije bilo odbijanja izrečene kvalifikacije, to je bilo samo upozorenje što se može svesti na jednu, u osnovi blagu rečenicu: biskup ne čita što Papa piše, jer da čita, ne bi ovako govorio. Predsjednik je odšutio, premijer je odšutio, ministrica vanjskih poslova nije pozvala papinskog nuncija (barem ništa o tome nismo čuli) da bi mu – u najmanju ruku – izrazila negodovanje. A ni ministar „twitterovac“ nije se sjetio sazvati konferenciju za novinstvo i na njoj, u Ministarstvu, zaista odgovoriti na prozivanje s oltara. Praksa da ministri, bojeći se ulaziti u konflikte – mada živimo u društvu bremenitom konfliktima – a istodobno u strahu da ih se (ipak) ne prozove zbog potpune šutnje i savijanja kičme, svoje poruke javnosti upućuju preko tzv. društvenih mreža, uzima maha i kao da počinje nadomještavati uobičajeni i državi primjereni način komuniciranja, kako s domaćom javnošću, tako i sa svijetom. Istina je, živimo u svijetu premreženom elektronskim komunikacijama, pa ni država – želi li biti moderna – ne može ostati gluha i slijepa na ono što se oko nje događa. No, da taj „modernizam“ postane alibi kojim se prikriva nepostojanje sustavne, konzistentne politike, to je naprosto neprihvatljivo. Neprihvatljivo je da se ministri na twitteru ili nekoj drugoj društvenoj mreži oglašavaju sa svojim stanovištima o ovom ili onom gorućem problemu s kojim je suočena Hrvatska (izjave televizijama „u prolazu“ nećemo ni razmatrati), neprihvatljivo je da – tako se barem priča – čak i predsjednik Republike koji je, rekosmo, Pozaićev ispad uredno odšutio, do u kasne sate sjedi za računalom, pišući odgovore pojedincima koji mu se obraćaju. Odnosno, da budemo do kraja jasni: može i jedno, i drugo, mogu i Predsjednik, i premijer, i ministri pisati na svojim twitter stranicama što god hoće i koliko god hoće (ako imaju i za to vremena, odnosno ako nemaju preča posla), ali ne može se pisanje na društvenim mrežama „prodavati“ kao državnu politiku. Pri tome Predsjednik i Vlada na čelu s premijerom vode politiku; ili bi to barem morali raditi.

         Da nisu Hrvatsku pretvorili u twitter državu, aktualni se vlastodršci koji su za funkcije što ih obnašaju dobili legitimaciju na demokratski provedenim izborima, ne bi sakrivali iza svojih poruka i porukica, nego bi nastupali s autoritetom što ga njihove funkcije nalažu. Ne – dopuštaju, nego nalažu. U tome slučaju ni priča sa ćirilicom u Vukovaru ne bi otišla tako daleko, kako je otišla (a sva je prilika da je otišla u nepovrat, jer nije teško zamisliti kakve će biti reakcije, ako se promijenjeni statut grada Vukovara proglasi nezakonitim, ili neustavnim). Niti bi šampioni povijesnog revizionizma imali otvoreno polje djelovanja, prekrajajući i iznova pišući povijest kako Drugog svjetskog rata, a tako – jednom i to treba reći – i Domovinskog rata. Pri čemu nitko, ama baš nitko nema pravo uskratiti obiteljima svih ubijenih, bili oni žrtve ili zločinci, da tuguju za onima koji su im bili najbliži, odnosno da im odaju počast. Mada, tek usput napomenuto, potomci jednoga od nacističkih zločinaca osuđenih na smrt u Nuernbergu odlučili su medicinskim zahvatom sebi uskratiti mogućnost da imaju djecu, jer su zaključili kako ne smiju dalje širiti zločinačke gene svojega pretka.

No, bilo kako bilo, nitko, ama baš nitko nema pravo bol ljudi koji tuguju za ubijenima, nestalima, pa čak i pravomoćno smaknutima, zloupotrebljavati u prozirne dnevno-političke svrhe, gurajući ih – na primjer – u prve redove „rata protiv ćirilice“. I nitko nema pravo dijeliti današnju Hrvatsku, pa ni na „vukovarsku Hrvatsku“ i „nevukovarsku Hrvatsku“, ma što te nebulozne konstrukcije mogle značiti. I, napokon, nitko nema pravo zloupotrebljavati vjerske osjećaje građana da bi s oltara prosipao žuč protiv aktualne vlasti, ili nekih njezinih poteza koji su savršeno u skladu s onime što se radi, ili je već napravljeno u nizu (zapadno)evropskih zemalja, pa i u Sjedinjenim Državama (primjerice: zdravstveni odgoj).

         Hrvatska je zamišljena kao država ravnopravnih građana, kao sekularna država, dakle kao sistem u kojem su Država i Crkva strogo odvojene, s time da crkva kao organizacija vjernika (i vjernici, zajedno s njome) uživa punu slobodu i nije ni na koji način diskriminirana. Da, tako je zamišljena, ali tako nije i realizirana. Današnja je Hrvatska država prožeta (ponovo) rigidnim nacionalizmom, ne onim koji voli svoje, nego onim koji mrzi tuđe, današnja je Hrvatska zemlja koja – usprkos ugovorima potpisanima s raznim vjerskim zajednicama – u praksi ima jednu privilegiranu Crkvu i jednu vjeru, gotovo bi se  moglo reći: državnu. I, današnja je Hrvatska zemlja u kojoj svećenici uživaju slobodu zloupotrebljavanja svojih funkcija (jer, to jesu funkcije!) u svrhu otvorenog propagiranja jedne određene političke opcije, odnosno demoniziranja druge (sve pod plaštem vjere – razumije se). Napokon, današnja je Hrvatska zemlja u kojoj povijesni revizionisti, odnosno preciznije rečeno: otvoreni neofašisti uživaju slobodu nekažnjenog poricanja zločinačkog karaktera naci-fašizma i propagiranja hrvatske inačice tog poretka, ustaštva, kao oblika borbe „hrvatskih domoljuba protiv srpske hegemonije“. U danima kada se Njemačka na pravi način, i kao država, i kao društvo, prisjeća 75. obljetnice tzv. kristalne noći, početka otvorenog progona Židova koji je kulminirao u holokaustu, ne bi bilo loše ni toga se sjetiti.

         Možda koji naš ministar napiše nešto na tu temu na twitteru. Ali, bolje da nas i toga poštede. Ako vrhovi države nemaju hrabrosti pogledati u oči onima koji su ih izabrali, a koji u većini nisu ni zadrti nacional-šovinisti, ni pristaše revizije povijesti – neofašisti, onda je pametnije da šute. Da bi se bilo političar, nije dovoljno biti kompromiser i oportunista, nije dovoljno ne imati načela i povijati se kao krhko stablo na vjetru. Jer, vjetar može prerasti u oluju. A od nje nas nikakve poruke na twitteru neće spasiti. Niti nas, niti one koji su Hrvatsku pretvorili u twitter državu.