Jato crnih labudova

Izdvajamo

• Kažu, politika je kurva, a prešućuju da i dame noći itekako poštuju etički kodeks i moralne vrijednosti svoje profesije, pa nije daleko od pameti da su politika i političari veće kurve od prostitutki. HDZ-u, jedinoj političkoj stranci u tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda, u kojoj se 1989./1990. udobno skrasilo i cca 100.000 „nacionalno osviještenih“ (svaki drugi član stranke) što su legli na počinak kao uvjereni komunisti, s tzv. crvenom knjižicom SKH/SKJ pod jastukom, a probudili se kao „fundamentalistički Hrvati“ (tipa Dragana Čovića, šefa filijale HDZ-a BiH), dakle HDZ-u su, je li, možda zbog masovnosti i koruptivno-klijentelističke vidljivosti više no drugim opcijama crni labudovi prirodna pojava. Dolijeću i odlijeću sezonski, sasvim u skladu s promjenama klime oko prijestolja.

Povezani članci

• Basara: Pravda po dogovoru
• Protiv političke kontrole medija: Uz petominutni protest novinara na HRT-u
• Lustracija zdrave pameti: Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca
• Pustimo suzu za Andriju Hebranga
• VELIČANSTVENI ISTORIJSKI TRENUTAK
• Marinko Čulić: Pičvajz u SDP-u

Foto: Cropix / Autor: Darko Tomas / CROPIX

Tako to jamačno više ne ide. Obrazac na kojemu je HDZ s koruptivnim kolaborantima 23 od 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene vukao zemlju nizbrdo, nametao lažne vrijednosti, dijelio pûk izmišljenim neprijateljima, hipnotizirao mitologijom bez pokrića, etc. dnevno fasuje sve nove i nove činjenice o tomu da tzv. hrvatski narod više ne vjeruje tzv. hrvatskoj državi. Ne vjeruje ključnim institucijama: od vlade i tzv. Visokog doma nakrcanog „žetončićima“ što dižu ruke samo na daljinski upravljač do policije, pravosuđa, školstva, zdravstva, socijale… Sustav jezivo trokira, a premijera Plenkovića i njegovu vladu koji nižu „izvrsne rezultate i pozicionirali su Hrvatsku visoko u Europi i svijetu“, eto, narod „ne razumije“, pa je CRO Demoskop ovih dana detronizirao HDZ na rang niže. Nakon pune četiri godine, SDP je prvi izbor građana, ZNA SE opcija drugi. Za to nisu krivi čak ni crni labudovi, ma koliko ih bilo u sve gušćem/širem jatu. Kako su Plenković i njegovi od povjerenja sijali, sada žanju. Nikakve tu analize više ne mogu pomoći 

Marijan Vogrinec

Predsjednik HDZ-a i vlade RH Andrej Plenković fasovao je dvije javne SDP-ove pljuske u svega nekoliko vrlo kritičnih mjeseci – na izborima za Europski parlament (četiri umjesto najavljenih pet ili šest mandata; SDP također četiri umjesto očekivanih tri) i na predsjedničkim, gdje je SDP-ov bivši premijer Zoran Milanović porazio HDZ-ovu „ženu iz naroda“ Kolindu Grabar-Kitarović kojoj je Plenković nadobudno uzvikivao hop dok još nije ni skočila – ali se primjetno poljuljan održao na nogama. To su samo neki vidljivi znaci što upućuju na spoznaju o tomu da se premijer i šef tzv. light HDZ-a više ne osjeća ugodno u političkom oktogonu oko kojega mu već i najvjernija publika i momčad iz vlastitog stožera okreću leđa. A nad tim kavezom pak kruži ne više samo jedan crni labud – tek što je onomad vidio gizdavu dugovratu ptičurinu samo premijerov posebni savjetnik Robert Kopal, ili mu se tek pričinilo, pa se dugovratoj ptičurini izgubio svaki trag – nego cijelo crno labuđe jato znakovito najavljuje poljuljanom borcu knock down možda već u sljedećoj rundi.

To što sada sve glasnije vrije u HDZ-u potaknuto širim nezadovoljstvom bolnim izbornim podbačajima „pobjedničke strategije“ (sic transit) vođe ZNA SE opcije i pobočnika od osobitog povjerenja kulminirat će sljedećih dana/tjedana/mjeseci tzv. borbom prijestolja u kojoj nitko nikoga neće štedjeti. Na unutarstranačkim izborima – u svibnju ili nešto kasnije zbog hrvatskih tehnikalija predsjedanja EU-om do čega je najviše stalo upravo premijeru Plenkoviću radi probitka svoje inačice europskog RH kao EPP-ovog političkog derivata – ali i na parlamentarnim koncem godine, gdje će se definitivno odlučivati komu će pripasti nova četverogodišnja pita, a komu tepsija. HDZ-u, SDP-u, tzv. velikoj koaliciji tih stranaka (možebitno i bez „prirodnih partnera“), odnosno nekoj četvrtoj opciji koja, kažu, već izrasta na simbiozi političkih platformâ lakonotnog predsjedničkog luzera Miroslava Škore i Mosta nezavisnih lista Bože Petrova (CRO Demoskop: Most je u siječnju treća stranka u zemlji s 5,6 posto potpore)?

Dva SDP-ova šamara HDZ-u

Cijelo jato crnih labudova prijeti sručiti mu se za vrat. Kojih i poimence, je li, Plenković ne može biti ne-svjestan, kao aktera više ozbiljnih stranačkih kriza što ih je preživio zahvaljujući svojoj političkoj inteligenciji, jalovosti i mobilizacijskim deficitima unutarstranačkih oponenata te špekulativnoj neodlučnosti/nespremnosti većine u dvama najvišim stranačkim tijelima. Nije HDZ-u strano odbaciti svog šefa kao staru krpu – vidi kako su prošli Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko, odnosno zašto u ZNA SE opciji neki dobivaju nadimak Njonjo, Pudlica, etc. ili pak zašto neki već desetljećima ne silaze s prolaznih mjesta na kandidacijskim listama – pa HDZ-u ni Andrej Plenković nije nikakvo zlatno tele. Ako treba, a jamačno se skuplja kritična masa tih što drže da treba, sve je moguće u pogodnom trenutku. Dva SDP-ova šamara vođi i stranci više su zaboljela te što prvi spremno viču: „Neka visi Pedro“ i „Drž’te lopova“, pa su svaki put opet prvi uz novog prvog u odajama na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, nego tzv. široke članske mase koje na licu mjesta, na terenu bolje od „odnarođenog vodstva što se odreklo izvornog ‘oca domovine i stranke’ Franje Tuđmana“ osjećaju/vide zašto birači zaziru od denver plavih ZNA SE slogana i sve manje vjeruju HDZ-ovoj vlasti.

Slobodni pad Kolinde Grabar-Kitarović s brda Pantovčaka na rovito, je li, političko ozemlje Bijedne Naše više je no zvučan alarm, znak za uzbunu i stranci i njezinom šefu, koji se pravi grbav, glumi flegmu, kao da se njega ne tiče unutarstranačka nevera. Jer, „moja je vlada učinila za građane i državu više no ijedna prije“. Pače, „više no sve prethodne zajedno“, a da pretparlamentarno zagrijavanje kontra SDP-ove konkurencije za vlast bude učinkovitije, ne zaboravlja se kazati i – „neusporedivo više no SDP-ova vlada Zorana Milanovića“. Nek’ se znâ? Tim više, jer je SDP u zaletu – iznjedrio novoga gazdu bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku i sad juriša na Banske dvore i većinu u tzv. Visokom domu, vis-à-vis – a CRO Demoskop svjedoči da je SDP nakon Milanovićeve izborne pobjede izbio na prvo mjesto potpore građana. Nakon četiri godine HDZ-ovog vodstva, SDP je opet prvi izbor s 27,8 posto potpore (u prosincu 25,2 posto; lani u siječnju 16 posto), a HDZ je skliznuo na drugo mjesto s 26,9 posto i više nije relativni pobjednik s predsjednikom/premijerom koji je već godinama i najnepopularniji političar u zemlji.

Unutarstranački izbori u HDZ-u, prilika za resetiranje stranačkih politika i vodstva ili će Andrej Plenković zadržati kormilo, pa se uhvatiti one kako bog – pomaže treći put. Njemu i njegovima od povjerenja na izborima za Hrvatski sabor najesen, kada će ga dočekati ojačani SDP s partnerima te koliko-toliko konsolidirana tzv. desnica trećeg puta. Desniji od desnog HDZ-ovog centra, možda u kompi s ekstremnom tzv. desnicom, koja bi najprije morala – za što nije kadra, ili još nije, ako će ikad i biti – radikalno se obračunati s uglavnom neutemeljenim liderskim ambicijama vođa tih marginalnih političkih/politikantskih patuljaka. Egom i taštinama kakve su natjerale međunarodnog teroristu Zvonka Bušića-Taika 2013. godine na suicid u svom domu u Rovanjskoj. U intervjuu Večernjem listu, Plenković je naglasio, prenosi Hina, „da je, uz jedinstvo stranke i postignuća Vlade, siguran u pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima (jednako je tako bio „siguran“ u pet-šest mandata na europarlamentarnim i u pobjedu Grabar-Kitarović na predsjedničkim, op. a.), te ocijenio da Vlada vodi Hrvatsku u dobrom smjeru (više se od 70 posto anketiranih građana za Plenkovićeva premijerovanja izjašnjava da ju vodi u pogrešnom smjeru, op. a,) što će nastaviti činiti i dalje“.

Plenković također tvrdi da javnost nedovoljno vrednuje njegova/vladina postignuća, da je bit HDZ-ovog razlaza s Mostom 2017. godine to što je bio nelojalan i nije htio podržati ministra financija Zdravka Marića te kako po sadašnjem izbornom sustavu, osim u slučaju velikih predizbornih koalicija, „nije izgledno da jedna stranka samostalno osvoji više od 76 mandata“ te je aktualna HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina prirodna i logična. A ta je prirodnost/logičnost najveći trn u oku ne samo radikalnijoj tzv. desnici već i tzv. tvrdom krilu unutar HDZ-a, koje Plenkoviću sapuna dasku već tri godine. Nikako im ne idu pod kapu HDZ-ovi partneri SDSS Milorada Pupovca (jer su Srbi) i HNS Ivana Vrdoljaka (jer su tzv. ljevičari i bivši SDP-ovi aduti u vlasti), MB 365 – Stranka rada i solidarnosti Milana Bandića (jer je nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ pacijent kriminalnih istraga i simbol korupcije), etc.

Prisno prijateljstvo HDZ-ove „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović i Milana Bandića, kojemu je pjevala na rođendanu, ispekla tortu s grbom RH (sic transit) i prkosno obećala donositi kolače u zatvor potopilo ju je na izborima gubitkom cca 70.000 glasova Zagrepčana koji ga više ne mogu smisliti kako i što „ide delati“. Jedan iz jata HDZ-ovih vjerojatnih crnih labudova, novi europarlamentarac Tomislav Sokol, izravno je opleo po svom stranačkom šefu – koji mu je štono neki dan, je li, omogućio boli glava plaću u Bruxellesu, jednu od one HDZ-ove četiri u jadnom skoru – tvrdnjom na svom FB profilu: „Iako sam u Europskom parlamentu, smatram kako je moja dužnost kao Zagrepčanina, kao člana zagrebačke organizacije, iznijeti jasan stav o budućnosti moga grada. Milan Bandić nije budućnost Zagreba“. Lik zazoran čim ga se spomene, a šefu HDZ-a drži sa svojih klupskih 13 zastupničkih ruku (12 nakon izlaska neki dan tzv. nezavisne Ane Komparić-Devčić?) saborsku/premijersku/stranačku glavu iznad vode, pa „naš Milan“ – kako su mu tepali na Radiju Sljemenu – niti se žuri u zatvor na kolače ispečene u Bauerovoj 29 niti mu se gaće tresu pred Draženom Jelinićem i imenjakom mu Bošnjakovićem.

Nož u leđa?

Na opće veselje svekolike javnosti i (ne)namjernu – sada protokolarnu – pljusku domaćinu vodeće Unijine svite u Zagrebu, premijeru Plenkoviću, glavni državni tužitelj počasno sjedi u loži HNK rame uz rame sa svojim optuženikom!? Nema toga, je li, ni u Zanzibaru, samo u Bijednoj Našoj? Treba li se Plenković pod smjesta ili još pod jučer riješiti Bandića, pa i po cijenu izvanrednih parlamentarnih izbora prije unutarstranačkih, gdje možebitno ima neke šanse ili pak s teškim mlinskim kamenom svega koruptivnog tereta što ga on simbolizira srljati u parlamentarne izbore na kojima mu „naš Milan“ više nikako ne može pomoći? Crno labuđe jato nad Plenkovićevom sudbinom u HDZ-u, time i u vladi/vlasti, neočekivano je proširio i mlađahni polit-karijerist s boli glava europarlamentarnom apanažom Karlo Ressler (31), koji je na neki način također zabio nož u Plenkovićeva leđa porukom da na unutarstranačkim izborima u HDZ-u neće podržati nijednog kandidata. Dakle ni svog šefa Andreja Plenkovića kojemu duguje ama baš sve što je u iznimno kratkoj, strelovitoj političkoj karijeri stekao i dosegnuo.

Dobro, bilo je tu i stanovitog poduranca očuha mu s dna HDZ-ove kace, neuništivog Vladimira Šeksa, ali bez Plenkovićeve vjere u perspektivnog pravnika Resslera nikad mu ne bi bio asistent u bruxelleskoj birokraciji, potom i desna ruka na čelu stranke, pa autor novoga Statuta HDZ-a, pa nositelj stranačke kandidacijske liste na izborima za Europski parlament, pa… I taj i takav Karlo Ressler, eto, sasvim primjereno bljutavom dijelu HDZ-ove tradicije, javno/besramno pljuje u tanjur iz kojega kusa političke i materijalne delicije. Kažu, politika je kurva, a prešućuju da i dame noći itekako poštuju etički kodeks i moralne vrijednosti svoje profesije, pa nije daleko od pameti da su politika i političari veće kurve od prostitutki. HDZ-u, jedinoj političkoj stranci u tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda, u kojoj se 1989./1990. udobno skrasilo i cca 100.000 „nacionalno osviještenih“ (svaki drugi član stranke) što su legli na počinak kao uvjereni komunisti, s tzv. crvenom knjižicom SKH/SKJ pod jastukom, a probudili se kao „fundamentalistički Hrvati“ (tipa Dragana Čovića, šefa filijale HDZ-a BiH), dakle HDZ-u su, je li, možda zbog masovnosti i koruptivno-klijentelističke vidljivosti više no drugim opcijama crni labudovi prirodna pojava. Dolijeću i odlijeću sezonski, sasvim u skladu s promjenama klime oko prijestolja.

Recimo, HDZ-ov crnolabudni radikal redikuloznih manira sa saborskim mandatom čak Stevo Culej javno se suprotstavio Plenkoviću i direktivi vodstva da se u prvom krugu predsjedničkih izbora glasa za „svoju kandidatkinju“ Kolindu Grabar-Kitarović te se priklonio Miroslavu Škori s 465.702 ostala birača u njegovu korist, da bi po Škorinom plasmanu na brončani dio postolja išao natrag, glasao za HDZ-ovu „ženu iz naroda“. Kaže, dosljedan je, politički i ideološki korektan i pravovjeran, a Plenković s takvima ni vrit ni mimo te pričurina crni labud, kako podokničarski poje Dimitrija Demeter – prosto zrakom leti. Nije Culej, „nedajbože“, je li, Luka Bebić ili Jerko Rošin, koji onomad – kada je uistinu jako zagrmilo i sijevalo oko „dragog Ive“, iznad i oko Banskih dvora, Trga žrtava fašizma i Zrinjevca – nisu dali na prijatelja ni po koju cijenu. I likovi poput Culeja, Sokola, Resslera – alias bivših, je li, esdepeovaca Milanke Opačić, Tomislava Sauche, Bojana Glavaševića ili haenesovke Marije Puh, etc. – također su simbol, ali jednoga drugog mentaliteta/duha/prakse u HDZ-u i ostatku stranačkog spektra s cca 160 manje više beznačajnih, slobodnolebdećih jedinki.

Tako to više ne ide

Tim više ima pravo lakonotni izborni luzer Škoro, sklon uzburkati mulj u političkoj močvari Bijedne Naše izlaskom na jesenske parlamentarne izbore, kad podbada Plenkovića i gubitnički stožer Grabar-Kitarović time da „Milanovićeva pobjeda nije moja krivnja“. Dakako da nije čak i da jest istina kako im je uskratio cca 100.000 HDZ-ovih i inih tzv. desnih birača. Krivi su si sami, jer već četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata i 65 godina nakon Drugog svjetskog više ne pali hinjeni, patetičan obrazac tzv. domoljublja, hrvatstva, braniteljske žrtve/dostojanstva/digniteta, etc. (svedeno mimo javnog oka na neupitne teške milijuna kuna i povlastice svake vrsti) kontra Srba, tzv. četnika, komunista, udbaša, Jugoslavena, jugonostalgičara, petokolonaša… Dok se tzv. obični, mali ljudi, školovani iseljavaju razočarani domovinom-maćehom, a njihovi roditelji, djedovi i bake prekopavaju kontejnere i životare na mirovinskoj crkavici, ti pak što tako glasno/svjesno mažu oči masama lažnim domoljubljem, telale kako se „mora voljeti Hrvatsku“ žive u obilju od unovčenog „hrvatstva“.

Tako to jamačno više ne ide. Obrazac na kojemu je HDZ s koruptivnim kolaborantima 23 od 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene vukao zemlju nizbrdo, nametao lažne vrijednosti, dijelio pûk izmišljenim neprijateljima, hipnotizirao mitologijom bez pokrića, etc. dnevno fasuje sve nove i nove činjenice o tomu da tzv. hrvatski narod više ne vjeruje tzv. hrvatskoj državi. Ne vjeruje ključnim institucijama: od vlade i tzv. Visokog doma nakrcanog „žetončićima“ što dižu ruke samo na daljinski upravljač do policije, pravosuđa, školstva, zdravstva, socijale… Sustav jezivo trokira, a premijera Plenkovića i njegovu vladu koji nižu „izvrsne rezultate i pozicionirali su Hrvatsku visoko u Europi i svijetu“, eto, narod „ne razumije“, pa je CRO Demoskop ovih dana detronizirao HDZ na rang niže. Nakon pune četiri godine, SDP je prvi izbor građana, ZNA SE opcija drugi. Za to nisu krivi čak ni crni labudovi, ma koliko ih bilo u sve  gušćem/širem jatu. Kako su Plenković i njegovi od povjerenja sijali, sada žanju. Nikakve tu analize više ne mogu pomoći.

Neumjesno je izvlačiti se na Škoru kontra Grabar-Kitarović, koja je samoj sebi uskratila drugi mandat, ne presudno Zoran Milanović, jer je samoj sebi bila najveći neprijatelj. Bit će stoga zanimljiv parlamentarni obračun najesen pod oblakom crnih labudova, jer će Plenkoviću (ako se dotad još uopće održi u HDZ-ovom sedlu) nagovoriti razočarane biračke mase da glasaju za stranku s partnerima koja ih je razočarala, za iste ljude koji ni dosad nisu opravdali njihovo povjerenje. Čime aktualni šef HDZ-a ili bilo koji od (ne)poznatih aspiranata na njegovo mjesto može uvjeriti birače da su vrijedni i iksti put dati HDZ-u „drugu priliku“? Ničim realnim. Pa onda ni građanima, je li, ne treba iksti put „drugo isto obećanje“, koje se opet neće ispuniti.