Jasmin Hodžić: LJUDSKI JE GRIJEŠITI!

Povezani članci

• Chomsky u autobusu
• Upravni odbor FK Velež: Odlazimo nakon skupštine
• Slobodan Dukić: Noć kame i dan tame
• Slučaj Polančec budi nadu u objektivnost
• Nerzuk Ćurak: Čovječanstvo u doba korone
• Senja Perunović: Ne podmećite narodu

Kad je novinarka britanskog  dokumentarnog TV  serijala Dispatches  upitala u Mostaru Matu Bobana kako komentariše dokaze da su tenkovi HV-a (Hrvatske vojske) prisutni u Ljubuškom, on je kroz ironičan osmijeh odgovorio: „Mi isto imamo dokaze da se vaši tenkovi nalaze negdje tamo kod Pakistana i Indije.“

Gle čuda, šta bi međunarodni predstavnici prigovorili Hrvatskoj, kad se njihova (američka, britanska, etc.) vojska nalazi diljem sveg nam svijeta, na teritoriji tuđih (čitaj: islamskih) zemalja?

Kad smo već kod umiješanosti drugih (susjednih) država u rat u BiH, dovoljno bi i prosto bilo napomenuti samo jedno: Ko je potpisnik svih mirovnih sporazuma i dogovora? Ko je potpisao Dejton?

Ko je potpisao da se miri, taj se  grdno prevario!?

Jedan scenario

U posljednje vrijeme komuniciram s jednim mojim starim ratnim drugom. Španac, Angel Palmeras. Inače, bivši pripadnik španskog ratnog kontigenta IFOR-a u BiH. Pita me jesam li (još) musliman, i ako jesam, kako muslimani gledaju na praštanje?

Angel voli mnogo da trči (dugometražno) i voli muziku, posebno da svira klavir! Kazao sam mu kako je muzika dobra za opuštanje, ali da se također preko muzike nekako uspijevamo izdvojiti iz realnosti! Upitao sam ga i zašto voli da trči, možda želi pobjeći od nečega? Ili, možda želi nešto da uhvati?! (Još ga nisam stigao upitati šta misli o protjerivanju jevreja i muslimana iz Španije).

Angel se sažalio nad mojim turobnim ratnim djetinjstvom. Na saznanje da mi je otac u zloglasnom logoru, pobrinuo se da ga pronađe. Da bi nama prenio vijest o njemu, i njemu o nama!

Angel kaže da je nakon Bosne bio u još tri mirovne misije. Albanija, Kosovo, i konačno, Afganistan.

Kazao je kako je u tim mjestima poprilično isti scenario (kao u Bosni).

Samo sam ga upozorio da primijeti kako na sivm tim mjestima žive muslimani.

I možda je konačno vrijeme da pređemo na praštanje. Barem nominalno!

Traženje oprosta

Prvi čovjek na zemlji bo je Adem/Adam. A, prvi čovjek koji je pogriješio, bio je opet Adem/Adam. Daleka je i velika prošlost ljudskih griješenja.

Druga velika greška u dijahroniji griješenja nije pripisana čovjeku. Tu grešku počinio je sotona/šejtan.

Sotona/šejtan se smatrao boljim od čovjeka, i nije htio da mu se pokloni. U prirodi takve greške je oholost! Šejtan/sotona je odbijao naredbu samo iz svoje oholosti!

A, čovjek? Čovjek je svoju grešku priznao, i pokajao se. Tako se na čovjeku obznanila sva veličina Božijeg oprosta. Ljudski je griješiti. Bože mi oprosti!

Pomirenje i suživot – Posljedice presude

Veliko je pitanje kako će se okončanje dugogodišnjeg (devetogodišnjeg) procesa pred sudom u Hagu odraziti na posljedice suživota na Balkanu, a posebno u BiH.

Oprostiti, ali ne zaboraviti nikad? –Nemoguće! Nema oprosta bez zaborava.

Nema oprosta bez? Bez…? Nema oprosta bez…, nema bez…! Bez oprosta nema pomirenja! Bez pomirenja nema suživota! Bez oprosta nema suživota.

Treba dakle doći u poziciju za praštanje.  Treba, treba!

A koja je to pozicija?

Umre čovjek, pa na dženazi/sahrani hodža pita: Hoćete li mu halaliti/oprostiti?

(Valjda zato što umrli ne mogu da govore). – To je dobar primjer, kako je primijetio jedan bivši logoraš koji je prošao kroz sve logore Herceg Bosne.

A, kako oprostiti nekome ko (djetinje?) poriče da ti nije ništa uradio?

Nisu me ni pitali, Anđele moj! Nije valjda potrebno da umru?

 Đavolja šestorka

Kada su 6. Aprila 2004. članovi optužene šestorke izašli pred sud u Hagu, svaki od njih je pojedinačno poručio: Nisam kriv!

Naša šestorka od prvog do zadnjeg nedvosmisleno poriče krivnju!

Takvo poricanje još je živo i u svim općinama bivše formacije Herceg Bosne.

Niko dakle ne misli na žrtve!

Ljudski je griješiti. A, ne priznati grešku, to je već đavolja rabota.

Bože mi oprosti!