Jasenovac: Počast kakvu žrtva napokon zaslužuje

Izdvajamo

• Na Pantovčaku je bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović uvjerljivo „smijenio“ ideološki promiskuitetnu gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović čime je kopernikanski okrenuo odnos institucije predsjednika RH prema crnom dijelu novije hrvatske povijesti: podrepaškomu tzv. NDH i ustašama.

Povezani članci

• Hrvatska i Njemačka, prijatelja dva?
• Hrvatska u bipolarnom poremećaju
• Propaganda koja je od ljudi napravila glupane, a od života – farsu
• ČOVJEK KOJI JE NAŠE TUGE PREUZIMAO NA SEBE
• U najboljoj maniri hrvatske šutnje
• Zastave

Foto: Davor Pongračić / CROPIX

Sudeći po reagiranjima javnosti, jasenovačka je simbolika službene tzv. jedne kolone podno Bogdanovićevoga Kamenog cvijeta – razumljivo, bez uobičajenih, protokolarnih govorancija i svečanoga kulturno-umjetničkog programa kao prošlih godina u istoj prigodi – pozdravljena kao nikad prije budući da, inspirirani valjda i epidemiološkim restrikcijama i deficitima zbog pandemije bolesti SARS-CoV-2, većina građana ne može smisliti ideološke/političke/svjetonazorske sukobe, podjele u društvu, svađe o 1941.-1945./1991.-1995., prošlosti, etc. Dnevni je život nešto drugo, preče od toga čiji je ćaća čijeg ćaću naganjao po šumama i gorama prije jedva nešto manje od punog stoljeća. Zajednička tzv. jedna jasenovačka kolona, primijećeno je u javnosti – vjernici bi rekli daj Bože – budi nadu u to da je moguće i zajedničko, sinergijsko upravljanje državom na opće dobro postoji li suglasnost/razumijevanje među dvama državnim brdima 

Marijan Vogrinec 

Pandemija bolesti SARS-CoV-2, tzv. koronavirusa ili Covida-19 nema ama baš nikakve vez s činjenicom da su prvi put nakon pet godina – o 75. obljetnici proboja posljednjih cca 600 logoraša iz ustaškoga gubilišta u Jasenovcu, najvećeg nacifašističkog stratišta u jugoistočnoj Europi – cijeli državni vrh RH, predstavnici Srba, Židova, Roma i antinacifašista te diplomatskog zbora u RH zajednički službeno obilježili nadnevak proboja (22. travnja 1945.) i odali dužnu počast žrtvama ustaškoga genocida nad pripadnicima druge vjere, etničke i polit-ideološke pripadnosti. Kapa dolje predsjedniku RH Zoranu Milanoviću, premijeru Andreju Plenkoviću, šefu Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, političkim predstavnicima svih ustaškim genocidom zapasanih skupina i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, jer su pijetet prema žrtvi, pravednost i čovječnost pretpostavili svim podjelama, razum i istinu ugradili u istu komemoraciju kako je red i običaj u svakoj civilizacijski zreloj državi. Tzv. koronavirus, je li, nema i ne bi smio imati ama baš nikakve veze s povijesnom istinom i na njoj utemeljenim državnim vrijednostima što ih treba obdržavati. To je i počast žrtvama ustaškoga genocida u konc-logoru u Jasenovcu.

Na Pantovčaku više nema HDZ-ove tzv. žene iz naroda Kolinde Grabar-Kitarović koja je navodnim incognito – slučajno uz tv-kamere, sic transit? – molitvama na Bleiburškom polju te, „ravnoteže“ radi, u kripti Kamenog cvijeta u Jasenovcu sramotila instituciju predsjednice države, ali i samu sebe. Kao bar prosječno obrazovanu o novijoj hrvatskoj povijesti, gdje je u bitnim pojedinostima (znanstveno dokazano) determinirano tko je bio tko, tko je, kako, kada, zašto i komu činio što. Znâ se u promile tko su bili ustaše, kako je realiziran unaprijed programirani/organizirani crni projekt ustaškoga genocida u međunarodno nepriznatoj marionetskoj paradržavi tzv. NDH nad Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima i inim „nearijevcima“. Hrvati su ustašama bili tzv. iranskog, nikako slavenskog podrijetla. Kamo sreće za časno hrvatsko ime i prezime da su ustaše i sav njihov zao pokret uistinu bili degeneričan izdanak tzv. iranske loze, pa im patološki dio sunarodnjaka ne bi ostao trajna povijesna mrlja.

Hrvati su znali osvjetlati svoje časno ime i prezime na svim povijesnim prijelomnicama izborom prave strane, pa i u paklu Drugoga svjetskog rata masovnim opredjeljenjem za borbu protiv genocidnog nacifašizma kod kuće i u svijetu. Znâ se tko su i zašto bili borci protiv nacifašističke pandemije na tlu cijele tadašnje Jugoslavije, ne samo u Hrvatske i tzv. NDH koji je Hitlerovom „kartografijom“ zapasao čak i dio BiH i Srbije do Zemuna – partizani globalno cijenjenoga gerilskog vojskovođe Josipa Broza Tita – tako da je suludo nakon zamalo već punog stoljeća po oslobođenju od nacifašističkog terorizma i pomisliti na objašnjavanje jednom lakonotnom pjevaču radikalnih političkih ambicija bez pokrića, uvjerljivo potkresanih već u prvomu krugu prošlih predsjedničkih izbora, tko je bio tko u Drugomu svjetskom ratu i što se, kako i zašto zbivalo na ustaškom konc-stratištu u Jasenovcu s pridruženim gubilištima, čak i na desnoj, b-h obali Save. Miroslav Škoro, luzer predsjedničkih izbora već u prvomu krugu i aspirant na politički Olimp na parlamentarnim ove jeseni – radi toga je već registrirao stranku Domovinski pokret Miroslava Škore – našao se reagirati na komemorativno zajedništvo državnog vrha, bivših partizana i političkih predstavnika stradalničkih manjina 22. travnja 2020. u kripti veličanstvenog spomenika Kamenog cvijeta velikog beogradskog umjetnika Bogdana Bogdanovića.

Škoro protiv komemorativnog zajedništva

Škoru žulja, sic transit, što se „iznenadna sloga (nakon pet godina spora s HDZ-ovim prvacima zbog toleriranja tzv. puzeće ustašizacije RH, op. a.) podudara s izbornom godinom“. Kao da je Plenković kupio Milanovića za svoju opciju na izborima, a, eto, njih su dvojica glatko kupila za buduću tzv. veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a (opet) i Milorada Pupovca (SDSS, hrvatski Srbi) i Veljka Kajtazija (romska narodna manjina) te židovsku (Ognjen Kraus) i „partizansku“ (Franjo Habulin) potporu. A njega, Škoru – tzv. suverenističku uzdanicu dok je mimikrijska „ljubav“ ucrnjenih Ruže Tomašić i Bože Petrova (Most nezavisnih lista) na predsjedničkim izborima još trajala – ostavili su vlastitoj sudbini prosječnog lakonotnog pjevača i neostvarenog političara. Pa će Miroslav Škoro, je li, baš na jasenovačkom zajedništvu udariti u proustaške zurle i talambase. On je, kao, protiv zločina, ali „znanstvenici moraju utvrditi istinu o Jasenovcu“. Da nije smiješno, bilo bi tragično: ekonomski dr. sc. Škoro, stručnjak za nekakav zabavnoglazbeni marketing, što li, „traži istinu“.

A svi je znaju: Jasenovac je bio najstrašnije ustaško gubilište među cca 40 u tzv. NDH od svih nacifašističkih u jugoistočnoj Europi. U kojemu je za 1337 dana pušteno umrijeti od gladi/bolesti, mučki zatučeno, zaklano, upucano, poluživo bačeno utopiti se u Savi  znatno više od poimenično popisanih 83.145 žrtava; 39.570 muškaraca, 23.474 žene i 20.101 dijete u dobi do 14 godina. Više od polovice ukupnih žrtava su Srbi, po 16.000 Židovi i Romi, ostatak Hrvati i drugi. Postoje pisani dokumenti i fografije iz ustaških izvora, desetci tisuća svjedočanstava iz prve ruke…, a Škori treba „znanstvena istina“!? Jasenovačka „istina“ iz uknjižene sramote izvjesnog Igora Vukića, amaterskog „istraživača“ s novčanom potporom čak Ministarstva hrvatskih branitelja (sic transit)? Kakve, je li, veze ima ministar Tomo Medved s ustašama i konc-logorom u Jasenovcu da si uzima pravo razbacivati javni novac na krivotvorenje povijesne istine? Ili je Škori do filmovane „istine“ kontroverznog redatelja Jakova Sedlara čija je „istina“ također potkovana javnim novcem, a kritika je razotkrila u njoj neistine i krivotvorine (npr. naslovnica Vjesnika iz 1945. godine: leševi iz Jasenovca plivaju sve do Zagreba; sic transit, uzvodno)!?

Pa kaže Škoro u priopćenju svoga Domovinskog pokreta o komemoraciji na Spomen-području Jasenovac: „Tko se tu kome poklonio: vlast onima koji su je klevetali, ili ‘klevetnici’ vlastima? Tko se kome tu ispričao i tko je pred kim položio ispit ‘antifašističke ispravnosti’? Odjednom niti predstavnici žrtava nemaju ništa protiv komemoriranja s predstavnicima HDZ-ove vlasti, kojoj su još lani spočitavali toleriranje ustaštva, dijeleći se u dvije, pa i tri kolone. Bilo bi još ljepše da svima (svima!? – op. a.) nije jasno kako se iznenadna sloga podudara s izbornom godinom“. Škoro ne može ne, a da mu to politički ne šteti, okrenuti palac dolje jednoj koloni 22. travnja 2020. u Jasenovcu, ali provocira tvrdnjom da se o Jasenovcu „desetljećima nije smjelo istraživati“ (sic transit, „nije smjelo“ – op. a.) i da je „prvi hrvatski predsjednik zbog hrabrosti da preispituje tu temu završio u zatvoru“. Zato je dužnost boriti se za istinu, „koju trebaju prije svega prihvatiti naši susjedi s one strane Save i Dunava“.

A Škorina je „istina“ da ustaše nisu ubili barem dvostruko više Srba u tzv. NDH, nego svih ostalih zajedno, što je genocid i po općoj definiciji, ali i po ustaškom tzv. trotrećinskom projektu (navodno ideologa pokreta, je li, bogoštovnog „ministra“ Mile Budaka): trećinu Srba pobiti, trećinu prognati u Srbiju, trećunu pokatoličiti. Konačno rješenje za tzv. remetilački faktor? Ma kakvo vražje rješenje, nego nečovječnost i zločin: kategorija genocid. Za takvo što nema oprosta i svaka je kazna preblaga. Ako Škori što nije jasno, a puno mu toga ne samo nije jasno i ne razumije, nego – još gore – ne želi pojmiti radi šake političke potpore potomaka i apologeta zločinaca koji su se veleizdajom i za vječna vremena nabacili blatom na nacionalni obraz. Njih nikakva znanost ne može prevesti iz ubojica u časne Hrvate. Nikakvi vukići, sedlari i buljuk ostalih što neoustaštvu dižu rep.

Bijedan je to skor političkih bodova što ih Škoro i takvi kane skupiti među hrvatskim biračima anatemiziranjem „Aleksandra Vučića, Ivicu Dačića, Milorada Dodika i njima sličnih“ koji „sustavno i kontinuirano godinama blate Hrvate, prikazujući nas kao zločinački i fašistički narod. Uveličavaju broj srpskih žrtava, napuhujući ga do pola milijuna, kao relikt službenih jugoslavenskih pseudostatistika o čak 700 tisuća ubijenih. Otvaraju kontroverzne izložbe po svijetu, provodeći kulturni rat, nazivaju kardinala Stepinca ustaškim vikarom, a Hrvate nacističkim satelitima“. Ako se u tim Škorinim voajerističkim sklonostima zavirivanja preko Dunava i Save pojam Hrvati (kao narod) zamijeni pojmom ustaše (kao defektan isprdak tog naroda) i racionalizira broj ubijenih Srba u tzv. NDH, kvalifikacije sa srbijanskog državnog vrha su na mjestu. Ustaše su počinili genocid, ali i kulturocid nad Srbima u tzv. NDH, i to je činjenica. Hrvati kao narod nisu krivi, ne snose nikakav istočni grijeh i nemaju ništa s ustašama i njihovim pokretom, većinski su bili protiv nacifašističkih zlikovaca, pobijedili u ratu i izašli kao uvaženi saveznici antinacifašističke koalicije. Miroslav Škoro zločesto/tendenciozno želi podmetnuti lažnu tezu kako Srbija i službeno proklamira uvjerenje o tomu da su ustaše isto što i hrvatski narod. Nisu, i to u Srbiji jednako precizno znaju kao i sâm Škoro. Ali, ako se baš želi podvaliti, uvrijediti ili razjariti, znâ se i kako to učiniti. Po potrebi se i čini, kao sada Škoro vladajućima plus SDP-u koji se s njima obreo u kripti Kamenog cvijeta u Jasenovcu.

„Pozivanje Miroslava Škore, Suverenista i ostalih tvrdih desničara da se sazna ‘prava istina’ vrijeđanje je zdravog razuma i povijesnih činjenica“, navodi u priopćenju saborski zastupnik i predsjednik parlamentarne stranke Demokrata Mirando Mrsić uoči cijele lavine negativnih reagiranja ucrnjene tzv. desnice ne samo na iskazano zajedništvo u jasenovačkoj komemoraciji već i na Milanovićevu izjavu o tomu da treba nekamo baciti ploču HOS-ovim poginulim bojovnicima u Domovinskom ratu (sa zgrade jasenovačkog vrtića premještenu u šumu Trokut uz cestu Novska-Lipik-Pakrac. „Skrivajući se iza Tuđmana, koji je pripadao antifašističkom pokretu i znao koliko je zlo napravljeno u Jasenovcu, Škoro namjerno izostavlja činjenicu da je Hrvatska nastala na antifašističkom pokretu i da su nam međunarodne granice početkom ’90. potvrđene takve kakve su izborene u NOR-u. Mi pripadamo pobjednicima i to u našem Ustavu jasno piše. Zato osuđujemo ovo ljigavo dodvoravanje Miroslava Škore krajnjoj desnici koja pod izlikom ‘prave istine’ želi prekopavati Jasenovac nadajući se da je Sava odnosila žrtve Jasenovca uzvodno, kao u dokumentarcu Jakova Sedlara.“

Nekoliko se okolnosti trebalo steći kao uvjet za tzv. jednu državnu kolonu i jedino logično, povijesno korektno i nadasve – čega je dosad manjkalo – politički razumno i odgovorno komemorativno zajedništva ove godine na krvlju nedužnih natopljenom tlu ustaškog konc-logora u Jasenovcu. I to s dogodilo ove koronavirusne godine: stekle su se te ključne okolnosti. Na Pantovčaku je bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović uvjerljivo „smijenio“ ideološki promiskuitetnu gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović čime je kopernikanski okrenuo odnos institucije predsjednika RH prema crnom dijelu novije hrvatske povijesti: podrepaškomu tzv. NDH i ustašama. Tzv. light ili proeuropski HDZ je na unutarstranačkim izborima uvjerljivo u aut gurnuo tzv. tvrdo, radikalno desno, konzervativno krilo Mire Kovača i Davora Ive Stiera te zadržao Andreja Plenkovića na predsjedničkomu mjesto još jedan mandat. Time je marginalizirao radikalnije tvrdokrilaše i u strukturama vlasti, odnosno na cjelokupnoj političkoj sceni zemlje. Ti svježiji, ideološki neopterećeniji vjetrovi – Škori i tzv. suverenistima te zadrtijem dijelu HOS-a trn u oku, zajedno s Milanovićem na Pantovčaku – omekšali su „ljutnju“ političkih predstavnika Srba, Židova, Roma te bivših partizana i vodstava oporbenih SDP-a i inih tzv. lijevo-liberalnih opcija te su spremno pružili ruke Plenkoviću stupajući, je li, u istu komemorativnu kolonu 22. travnja u Jasenovcu. Prevladali su pijetet prema žrtvi, zdrav razum, politička odgovornost i povijesna istina. Ne, sic transit, instinkt zbližavanja vukova i ovaca zbog koronastraha građana zbijenih višom silom u istu kolonu zebnje.

Kapa dolje Milanoviću i Plenkoviću

Sudeći po reagiranjima javnosti, jasenovačka je simbolika službene tzv. jedne kolone podno Bogdanovićevoga Kamenog cvijeta – razumljivo, bez uobičajenih, protokolarnih govorancija i svečanoga kulturno-umjetničkog programa kao prošlih godina u istoj prigodi – pozdravljena kao nikad prije budući da, inspirirani valjda i epidemiološkim restrikcijama i deficitima zbog pandemije bolesti SARS-CoV-2, većina građana ne može smisliti ideološke/političke/svjetonazorske sukobe, podjele u društvu, svađe o 1941.-1945./1991.-1995., prošlosti, etc. Dnevni je život nešto drugo, preče od toga čiji je ćaća čijeg ćaću naganjao po šumama i gorama prije jedva nešto manje od punog stoljeća. Zajednička tzv. jedna jasenovačka kolona, primijećeno je u javnosti – vjernici bi rekli daj Bože – budi nadu u to da je moguće i zajedničko, sinergijsko upravljanje državom na opće dobro postoji li suglasnost/razumijevanje među dvama državnim brdima.

Predsjednik Milanović i premijer Plenković – kapa dolje na odgovornosti – iskazali su učinkovitu sinergiju u protuvirusnoj politici, sada i u Jasenovcu, pa zašto ne očekivati da će razum i rad na općem dobru imati nastavak. „Kad sam jučer (22. travnja, op. a.) u Jasenovcu izjavio da treba maknuti spomen-ploču s uklesanim ustaškim pokličem („Za dom spremni“, op. a.) ni na koji način nisam htio obezvrijediti ili umanjiti žrtvu poginulih pripadnika HOS-a čija su imena na toj ploči: njihova hrabrost i nesebičnost zaslužuju duboko poštovanje i našu trajnu zahvalnost“, piše u odgovoru predsjednika RH Zorana Milanovića „nasmrt“ uvrijeđenim bivšim hosovcima njegovom izjavom da HOS-ovu ploču, Plenkovićevim zahtjevom skinutu s jasenovačkog vrtića, treba nekamo baciti. „Ono što jesam htio, i na čemu neću prestati ustrajavati, jest prokazivanje onih likova koji politički i neljudski zloupotrebljavaju poginule branitelje da bi relativizirali zločinački karakter NDH te da bi se narugali žrtvama ustaškog terora i u Jasenovcu i širom Hrvatske. Neću šutjeti pred onima koji misle da su u poginulim pripadnicima HOS-a pronašli sredstvo za slobodno veličanje ustaštva te za neometano širenje mržnje i laži.

Neću ustuknuti pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH, najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti. Pozivam Hrvatski sabor da zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva kao što su to učinile druge demokratske i civilizirane europske države. Siguran sam da u Hrvatskom saboru danas postoji potrebna većina za donošenje takvog zakona i siguran sam da će i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković to podržati. I za kraj: evo kako se počast braniteljima HOS-a može odati i bez ustaškog pokliča, ako se to želi: ploča na Trgu Francuske Republike u Zagrebu, tik uz Trg dr. Franje Tuđmana postavljena je prije desetak godina.“

Nakon zajedničkog odavanja počasti žrtvama ustaškog terora, Milanović je kazao novinarima da mu je drago što su „nakon dugo vremena, a na jedan način i prvi put s obzirom na politički kontekst i s obzirom što se događalo proteklih godina, došli u ovom sastavu. Tri predstavnika izvršno-predstavničke državničke vlasti, ne sudske, i predstavnici žrtava te antifašista. Htjeli smo poslati poruku, signal da je ovo jedno od najgroznijih mjesta Drugoga svjetskog rata i općenito“. Za HOS-ovu je spomen-ploču s uklesanim ustaškim pokličem „Za dom spremni“, u šumi Trokutu, kazao da je „treba maknuti i negdje baciti, jer to nema veze s Domovinskim ratom. Sam predsjednik Tuđman je samo vrebao trenutak kada da regularnoj vojsci pripoji i paravojne formacije. To mu je uspjelo 1991. Onaj tko misli da se u Domovinskom ratu pod ‘Za dom spremni’ borio samo za Hrvatsku mora znati da se nije borio samo za Hrvatsku nego i za restauraciju države iz 1941.“

Podsjetio je da je RH priznata u siječnju 1992., kada je već i bila država „sa svojom vojskom, policijom i svim državnim tijelima. Hrvatska je i u socijalizmu imala najveći broj državnih atributa. Dakle, pored takve, stvarati paravojsku… postoji neki drugi plan“. To je među dijelom HOS-a izazvalo neviđen bijes i mržnju prema predsjedniku RH, kojem se odmah spočitnulo inaugurativno obećanje o tomu da će biti „predsjednik svih građana RH“. Angažirali su i majku ubijenog u Vukovaru hosovca Jeana Michela Nicoliera koja je, navodno zgrožena i uvrijeđena Milanovićevim izjavama o HOS-u napisala prosvjedno pismo predsjedniku RH u kojemu sina proglašava većim „hrvatskim domoljubom“ od Milanovića. „Neka Vam Bog oprosti, ja ne mogu!“ – napisala je. „Sramite se!“

Premijer Plenković, diplomatski nedefiniran kao i dosad – znakovito? – nije zbog HOS-a opleo po sukreatoru državne politike s Pantovčaka, već se osobno zadovoljio nekim neodređenim, anemičnim i uzgrednim diskursom tipa pukog slijeganja ramenima, a prepustio dežurnom u vladi za ratne veterane Tomi Medvedu krpati rupe od malokalibarskog streljiva s tzv. radikalne i proustaške desnice.

„Neprihvatljivo je hrvatske branitelje povezivati s totalitarnim režimom“, pametuje Medved. „To ne može biti službeni stav Hrvatske. Svako ime na toj ploči je svetinja.“ Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin pak drži da „ima malih pomaka“ u odnosu vladajućih prema antinacifašizmu i to je razlogom optimizmu, odnosno tomu da su bivši partizani došli u Jasenovac na zajedničku, službenu, državnu komemoraciju.

„Dnevnik Diane Budisavljević“ i „Deveti krug“

„Mi razgovaramo“, kaže, „u kontaktu smo, pokušavamo rješavati stvari i mislim da oni koji imaju ‘tanko uho’ mogu primijetiti te male pomake. Ove godine je osiguran novac za 200 razreda školaraca za posjet Jasenovcu, gdje će u izvannastavnim aktivnostima učiti o holokaustu. Sljedeće bi to godine, dogovoreno je, trebala biti obaveza za sve škole u sklopu nastave povijesti.“ Najveća medijska kuća u RH, državni tzv. javni HRT pod potpunom kontrolom HDZ-a također – kapa do zemlje – ove godine je profesionalno osvjetlao obraz, što je vjerojatno, ako se ne varamo, znak promjene nabolje odnosa prema novijoj hrvatskoj povijesti. U udarnom je terminu HTV-a na Prvom programu 22. travnja navečer prikazan lanjski pobjednički film s tradicionalnog Međunarodnog festivala u Puli „Dnevnik Diane Budisavljević“ autorice Dane Budisavljević, vrhunski, nagrađivan u svijetu dokumentarac o strahotama ustaškog tzv. NDH. Film je – također znak pozitivnih promjena odnosa prema mračnoj epizodi novije hrvatske prošlosti? – potukao do nogu favorizirani i enormno skup spektakl Antuna Vrdoljaka „General“ (po knjizi bivšeg Tuđmanovoga glavnog urednika Vjesnika Nenada Ivankovića), o Anti Gotovini i Domovinskom ratu.

Istog je dana na Trećem programu prikazan dugometražni film, hrvatska holokaust-drama „Deveti krug“ (1960.) slovenskog redatelja Francea Štiglica, s Dušicom Žagarac i Borisom Dvornikom u glavnim ulogama. U svim informativnim emisijama HRT-a ustaše su imenovani ustašama, a stratište u Jasenovcu ustaškim logorom, žrtve svojom etničkom/vjerskom pripadnošću, ne silovanim sinonimima iz kojih se ne raspoznaju na prvu zločinci ustaše, kvarni Hrvati, zločinački tzv. NDH, genocidno istrjebljenje Srba, Židova i Roma, etc. kakva je krivotvoriteljska praksa bila na djelu.

Ima li normalna Hrvatska napokon šanse prepraviti Bijednu Našu iz huda tri desetljeća upravljačkog nereda i polit-ideološki programirane nesloge u Lijepu Našu izgledne razvojne budućnosti, sinergije razuma i djela? Ne samo u epidemijskim okolnostima izravne ugroze kolektivnog zdravlja?