Jas sem Hrvat, s rukom na srcu!

Povezani članci

• Fratar nas je zlostavljao u ​dječjem domu
• VOLJOB
• Maroko: I Titani plaču, zar ne?
• Udjel đavla: Crkva iznad zakona
• Sloboda i smrt
• Dan kad su barbari ubili mladost Tuzle: Nikad nećemo prestati s gonjenjem zločinaca

FOTO: djela Otona Ivekovića

Kmet sam od stoljeća sedmog. Takva mi je nacionalna uspravnica – odnosno vertikala, rekli bi normalni Hrvati, a  najnormalnije Srbi, a kak’ sad stvari stoje u ovomu 21. vjeke, budem kmet na vjeke vjekov.

Nisam ja od geni kamenih kao oni iz Čavoglava (čavao u glavu ili đavo u glavu), ja sam od geni kmetskih … i s time se ponosim.

„Čul sam ja, ne u crekvi, u jednoj birtiji, da je neki Matija GUBEC rekel da ne bu više bil kmet kod onog Franceka Tahija i da traži pravicu za svoje žuljeve i svoje delo. Nisam čul za človeka, mislim za Matiju,  znam za Franceka ali ne znam Tahija, pa me smotilo i pitam kad je to bilo da Hrvati traže pravicu, toga se ja ne spominjem …  Je, je, prije 500 godina su Hrvati tražili pravicu – vele moji pajdaši u birtiji! To me presenečilo, toga se pak nisem nadal – mi, Hrvati, kmetovi od stoljeća sedmog – da tražimo pravico?

A kak je to završilo, to traženje pravice … pitam. E, veliju moji pajdaši, naš je Francek našega Matiju krunisao užarenom krunom na zvijezdi ali ne na petokraki crvenoj, nego na Gupčevoj zvijezdi u Zagrebu. Tu me malo prošlo navdušenje za pravicu, pa i za kravicu … ipak sam ja od geni kmetskih.

Kad si prav pogledam, ja najveć volim biti kmet. Biti kmet je meni nekak najlepše, tu je tak toplo med svojimi kmeti … Tu mi jeden drugemu prdimo, pa smrdimo – al’ je toplo, ima se za gablec … Da, moguće je da smrdi, al’ to je ipak naš prdec i naš smrdec – nebu nama neko drugi tu „prdio i smrdio“, tu smo mi da sebi prdimo, zato se i borimo za našu stvar. Jer mi u mojoj kleti spod Medvednice, kad se napijeme tuduma … Mi tak lepe zapojemo naše stare pesmi  o slobodi, pravici, kravici … a onda se tak zbljujemo jedn’ na drugega  – jer tudum je bil za niš …  Moral sam si zidove od hiže držati da mi ne padnu na glavu … al’ drugi dan je bil’ novi dan.

Glava teška, Hrvatska u snu, a ja sanjam, sanjam…. A  kaj bi drugega moglo biti u mojoj glavi punoj tuduma – samo Hrvatska – priznata 15.01.1992.