Jahali smo za Had

Povezani članci

• FTV I BHT1: PROTEST ILI RAŽANJ, ŠTA JE PRAVI SIMBOL PRVOG MAJA?
• ESTRADIZACIJA BUNTOVNIŠTVA – ROKO I MORTADELA
• Protestni skup “Pravda za Memića” danas na Trgu djece Sarajeva
• Vojvođani traže američko državljanstvo
• Hrvatska kao vječna ratna zarobljenica
• Promocija knjige Dragana Markovine „Doba kontrarevolucije“ u Zagrebu

Zemlja se nalazila u uzavrelom stanju. Još uvijek su je, kako-tako, na okupu držali šavovi kojima ju je nastojao čvrsto objediniti bivši – sada već cijelo desetljeće pokojni Vladar. Nije se raspadala samo zemlja, to bi ionako bio najmanji problem – pucale su veze među ljudima. Bratstvo i jedinstvo sve izvjesnije su gubili svoj osnovni smisao, enigmatskim transformacijama ubrzano poprimajući novo značenje: rat-stvo i jedinost. Teško je bilo reći što se brže dezintegriralo; država ili dotad zajednički jezik koji su svi razumjeli, a sada kao da se nenadano pretvorio u izumrli etrurski koji nitko živ ne zna dešifrirati. Širom domovine postavljani su balvani, nabacivalo se jogurtima, pjevali disidentski pjesmuljci, zazivali duhovi prošlosti i veličali proroci sadašnjosti. Mitinzi su postajali sve masovniji, zahtjevi sve glasniji, prijetnje sve ozbiljnije, budućnost se činila sve izglednijom. Crnom, kao mrkla noć lišena zvijezda – ne samo onih simboličkih u koje se puk do tada zaklinjao, već i onih nebeskih – koje bi makar svojim slabašnim sjajem obznanjivale da postoji kakav-takav izlaz iz tamne i prijeteće noći. Čekalo se da pukne, ali ne zora nade, već – jedan mrkli mrak na šest još gušćih i neprozirnijih. 

        I u toj beznadnoj, besperspektivnoj klimi, iznenada odluči šest budućih knezova šest još uvijek neizdiferenciranih i nepriznatih kneževina, poduzeti odlućujući korak koji bi doveo do mirnog raspada zemlje. Naime, tako se činilo onoj šačici naivneža koji su oduvijek vjerovali kako je bolje sto godina pregovarati negoli jedan jedini dan ratovati. Stanovništvo rečene države sastojalo se ustvari od naivnih idealista, razboritih realista i razdražljivih nacionalista što se smatrahu jedinim rodoljubima. Njihov međusobni odnos mijenjao se iz trena u tren, pomičući se prema ovim poslijednjima, kao odraz sveukupne situacije na terenu koja se – s druge strane – prilagođavala spomenutom omjeru. Sam Svevišnji zna zašto, šestorici pseudoknezova svojih još uvijek samo potencijalnih kneževina, pričinilo se da je potrebno barem na tren smiriti uzavrelu situaciju i posijati pažljivo izabrano jalovo sjeme nade u neplodno tlo svojih budućih feudalnih lena. Sjeme koje će brzo niknuti i prolistati, dajući nadi naivnih idealista i očekivanjima realista nova krila, istovremeno stvarajući nacionalšovinistima toliko potreban predah za novo pregrupiranje snaga. A kad  do toga dođe, bit će prekasno da prvospomenuti uvide ispraznost sjetve, žetvu čijih plodova nikada neće dočekati. 

        Pa, posjedali proroci boljeg života dotad izmješanih naroda na svoje konje i zajahali u mirotvornu turneju širom zemlje. Šest knezova, šest proroka kao šest Svetih kraljeva, u šest gradova svoji budućih kneževina, da divane o mirnom razdruživanju već dobrano rasklimane države. Valja napomenuti da se od biblijskih vremena namnožiše sveti kraljevi širom svijeta, stoga i nije čudno da ih je u Regiji – kako će kasnije nazivati područje obuhvaćeno našom pričom –  bilo šest. A ni konji više ne bijahu k’o u davna vremena. Umjesto četiri brze noge pokretala ih četiri kotača, snagom koja je stotinjak puta prevazilazila onu svojih četveronožnih bioloških predšasnika. Barem u prvo vrijeme, među pola tuceta visokih državnih dužnosnika isticahu se po svom značaju četvorica. Prvom, jahaču bijelog mehaničkog konja, kao da bje suđeno zavođenje ljude i njihovo navođenje jednih protiv drugih. Neki su ga smatrali novovjekim Mesijom svog naroda, za druge bijaše utjelovljenje samog Antikrista u ljudskom obličju. Drugi se najizrazitije razlikovao od prethodnog tek po riđoj, krvavocrvenoj boji svoga pastuha, kojeg ćemo nadalje nazivati kako i priliči vremenima o kojima pričamo – vozilom iliti automobilom. Kao da bijahu zrcalne slike jedan drugoga, pa kud Prvi desnicom, Drugi to namah ponovi svojom ljevicom. Kud Prvi mačem, tud Drugi buzdovanom, kud jedan slatkorječivošću, tud drugi sladunjavošću, kud ovaj muljavošću tud onaj ljigavošću svojom. Vozilo Trećega laštilo se crnim sjajem koji je jasno odražavao snagu njegovih pokretačkih konja i bjelodanu odlučnost da prvi izađe iz zajedničke konjušnice. Nasuprot njemu, neodlučnost kome da se prikloni krasila je na bledunjavom zelenom konju uzjahalog Četvrtog mudraca. Biti ili ne biti dilema, održavala se u njegovim istupima i razdirala mu grud, jer kao da podsvijesno bijaše svijestan – štogod odlučio, nekako će za njega i podanike mu na krivo ispasti. Što je Peti zasigurno shvaćao glede sebe i svoje buduće kneževine, objahujući neko zastarajelo vozilo, toliko staro da mu je i boju bilo nemoguće odrediti, dok se činilo kako Šesti niti nema upravljivog konja već se uglavnom koristi vučnom snagom vozila  Prvoga. 

        I zaredali tako naši jahači, redom – od Singidunuma do Šeher grada, preko Krainburga, Lychnidosa i Ketígnija i sve to u cigla dva mjeseca. Dva mjeseca očekivanja i nade za stanovnike napaćene zemlje vodili su se intenzivni, ozbiljni razgovori o prevazilaženju uzajamnih nesporazuma, na marginama gozbi – kako se kasnije pokazalo – koje su pratile naše konjanike i njihove svite vitezova tame. Gladan čovjek ne može ispravno razmišljati, kao da mu sva krv iz glave ode u želudac odnoseći toliko potreban kisik za zdravorazumsko razmišljanje. Bijahu toga itekako svijesne mesije svojih plemena, te ne prestajahu sa žderačinama i pijankama na račun poreznih obveznika svoje čemerne, još uvijek cjelovite države. Doduše, smetnuli su s uma kako i pretjerano prežderavanje, praćeno euforičim stanjima uzrokovanih sokovima vinove loze, također troši kisik na sagorjevanje uglikohidrata i alkohola, te mu konačni rezultat dođe na isto. A tako i bi. 

        Nakon šezdesetak dana ozbiljne posvećenosti razmatranju ponajboljih opcija za svoj metabolizam, raziđoše se još većom brzinom no su se sastali. Naravno, kako je svekolika javnost njihove zemlje ipak očekivala nekih rezultata – doduše, ne svi sasvim iste – od njihovih gastronomskih samita, odlučiše ih bjelodano prikazati svojim podanicima. A što ćeš jasnije demonstracije od promjene voznog parka kojim su se producirali pred javnošću. Pa tako, stotinjak konja svojih Mercedesa, Fordova, BMW-ova i srodnih mehaničkih ždrijebaca, umah zamijeniše snažnijim i mnogobrojnijim konjima. Cestama, putevima, puteljcima, grabama, brdima i dolinama domovine, razmilješe se gusjenice većini dotad nepoznatih modela: M4 Sherman, M18 Hellcat, T-34, T-55, T-72, M-84 i sličnih, koje pokretaše i po više stotina rasnih konja. Da ne budne zabune i ne daj Bože krive interpretacije ove promjene voznog parka, bi ona popraćena nebrojenim biblijskim citatima, dakako – u dvije suprotstavljene verzije. Ne sjećam se točno, iz kojeg otkrovenja – sve mi se čini kao da bijaše Ivanovo –  su bili, na što upućuju i posljedice koje su ostavljali za sobom njihovi jahači.  Rat, smrt, glad, bolest, truljenje, divlje zvijeri, silovanja, paljenja, zbjegovi, i slične uobičajene pojavnosti što ih prate otkad je svijeta i vijeka, bez obzira kakve konje jahali. Jahače apokalipse!

photo: Waiting For The Word