Jaganjce ubijaju, zar ne?!

Povezani članci

• Crnogorski raj Fahrudina Radončića
• Sarajevo: Članovi udruge “Švicarac” pred parlamentom
• Gojko Berić: Pokrovitelji zločina
• SDU: “Nacionalizam – posljednje utočište ništarija”
• Josip Joe Šimunić drugi put među Hrvatima: „Domoljublje“ na emigrantski pogon
• PAMTIMO: Sjeverin 1992-2019.

Rano popodne, valjda tek nešto poslije gospođe ministarke Hilari Klinton, do mene je doprla vijest o hapšenju Moamera Gadafija. Nema, valjda, na svijetu nijedne tv i radio stanice koja nije “u pola posla” prekinula redovni program i odmah prenijela tu ekskluzivu. Ekskluzivu u milion primjeraka.

Moram priznati da, za razliku od mnogih, nisam odmah pohrlio ka ekranu. Znao sam da će tog, i narednih dana, biti naprosto nemoguće izbjeći snimke iz njegovog rodnog Sirta, koji je posljednjih sedmica i mjeseci, bio poprište najžešćih borbi između pobunjenika i NATO-a na jednoj, i “lojalista”na drugoj strani. Da nam “ne ginu” gomile talkshow-i, buljumenta znalaca koji, kao, u malom prstu imaju cijelu povijest Libije, Režima, ustanka, pa i cijele regije.

Zato sam još malo uživao u vrtu. U životu, srećom, ima i ljepših stvari od televizije.

Pred ekran sam sjeo tek kasno naveče. Tišina, ukućani polijegali, cuko hrče u korpici – idealno vrijeme za čašu jakog piva!

I, znao sam: prvo što se pojavilo na plavičastom moru piksela bješe ubijeni pukovnik. Njegova ogromno uvećana, izubijana i krvava glava u pozadini. A u prednjem planu, naravno, važne face: voditelji programa, pa dva poznata analitičara, jedna već pomalo “rashodovana” pjevaljka i uvaženi trener tima koji ovog vikenda igra još jednu “strašno važnu” utakmicu.

I svi su oni, naravno, imali šta da kažu o Gadafiju. Jasni stavovi, jaki argumenti, odlučnost neporecivih znalaca!

Nisam bio iznenađen. Takvo nešto sam i očekivao. Nego, ona glava. Ona krvava, izubijana glava sa sitnim očima i razbarušenom kosom, onako otvoreno i bez zazora stavljena u etalažu. Kao da se radi o egzotičnom pejzažu, ili golu odluke tima ovog uglednog uvaženog stručnjaka!

Već ulazim u godine kad mi, što bi rekao Sidran “ništa dobro, ni loše, ne može da se desi”. Ako me ponešto i iznenadi, to su lijepe stvari. Na loše sam već svikao. Takav je svijet.

Ali, ovo je zaista previše. Ovakav grozan prizor na ekranu, krvavo smaknuće, ma o kome da je riječ – ovo još nisam vidio.

Šokiran i pun gađenja, promijenim stanicu, ali i na njoj isto. U stvari, još i gore: kamericom, mobitelom, čime li, mutni i nejasni, drhtavi zabilježeni zbrkani zadnji trenuci Gadafijevog života. Bivši vladar u gvozdenom zagrljaju gomile. Pucnjevi, u zrak visoko podignuta ruka jednoga od pobunjenika s pukovnikovim zlatnim pištoljem u šaci. I jedan od pobunjenika, neki dežmekasti bradonja, koji pokazuje na zbunjenog mladića naslonjenog na slupani auto, blizu mjesta na kome su uhvatili pukovnika. Debeljko ponosno vrišti, toliko da vas i pred ekranom zabole uši: “Ovaj! Ovaj je pištoljem smaknuo Gadafija!” Mladić se neugodno smješka. Kao da su mu neugodni sva ta počast i uzdizanje.

Poslije su javili da je Gadafi ubijen u unakrsnoj vatri pobunjenika i preostale šačice njegovih pristalica.

Ne znam. Slike koje sam vidio neodoljivo me podsjećaju na saopštenje nakon ubistva Mušana Topalovića Cace. “Ubijen pri pokušaju bijega”. Pretučen, i sa slomljenim rebrima. Nije nego.

Da se razumijemo: nemam nikavog razloga da budem za ili protiv Muamera Gadafija. Malo znam o njemu, i nikad nisam bio u njegovoj zemlji. Ne mogu da kažem je li bio (toliko) loš koliko se o njemu ovdje govori. Znam samo da je Libija još samo prije manje od godinu dana bila prilično stabilna zemlja, sa, za regionalne prilike, veoma solidnim standardom i solidnom socijalnom zaštitom. Režim sigurno nije bio demokratski, ali izvori vele da u toj zemlji nije bilo gladnih, pa skoro ni nezaposlenih.

Mislim da je i to pošteno reći, pogotovo što je isti taj Gadafi ne tako davno bio, činilo se, rado viđen gost u mnogim zapadnjačkim prestonicama. Sad se vidi da su svi ti “srdačni” osmjesi i zagrljaji bili dolarska farsa. A politika je najveća kurva, to već odavno znamo.

Ono što me nervira i šokira, osim činjenice da nije dobio šansu da mu se sudi, je, dakle, odnos medija prema prikazivanju samog čina hapšenja Moamera Gadafija.

Znate, Holanđani su narod veoma osjetljivog stomaka. Nedavno su, da spomenem samo jedan primjer o kome sam na ovim stranicama pisao, zbog “prekomjerne patnje” zabranili proizvodnju “halal-mesa”. Tom prilikom, slike iz nekog dokumentarca o “halal-klanici” svaki su put – slažem se: s pravom – bile konsekventno “zamućene” kad je trebao doći prizor smaknuća životinje.

Ali, šta je sad ovo? Zar se ni ovdje ne radi o ljudskome biću, pa ma kako okrutno i krvoločno da je bilo?

Ili je Gadafijevo smaknuće, gola istina, ovako brutalno i otvoreno pokazano stoga što se, po mnogima, radi samo o još jednoj ciljanoj žrtvi, “žrtvenom jagnjetu” globalnih političkih kuhinja?

A jaganjce ubijaju, zar ne?