Jadranko Prlić u Muzeju Holokausta

Povezani članci

• Dekanica fašistica
• PA DOBRO, DOKLE!?
• Predrag Lucić: Nema slobode za Norca
• Gojko Berić: Lažima do nove istorije
• Snežana Čongradin: Kad ponovljena istina postane laž
• Djeca sa poteškoćama u razvoju u HNK bez asistencije sistema

Karikatura: Šukrija

U svijetu bez Tribunala Jadranko Prlić bio bi ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine – kao što je i bio poslije rata.

Piše: Kemal Kurspahić

Prilično je sretna podudarnost to što je izricanje presude šestorici vođa samozvane „Herceg-Bosne“ upriličeno u istoj nedjelji kad je obilježavana 20. godišnjica Međunarodnog tribunala za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Uz tu godišnjicu, regionalni mediji dali su riječ domaćim ekspertima „opšte prakse“ koji su spremni izdeklamovati „mišljenje“ o bilo kojoj temi trenutka pa su se tako – uz godišnjicu Tribunala – utrkivali ko će izreći negativniju ocjenu.

Za jedne je Tribunal tek „politički sud“ – najčešće za one koji bi voljeli da vide nekako „ravnomjerniju raspodjelu krivice“ na način koji će potvrditi njhov osjećaj kako su „sve strane činile zločine“ po kojem bi napadi iz „zaštićene zone“ Srebrenice na srpske položaje u okruženju imali istu težinu kao i sistematsko istrebljenje 8.000 muškaraca od dječačke do staračke dobi nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995.

Drugi kažu kako Tribunal nije doprinio „razumijevanju i pomirenju“ u regionu, što opet upućuje na krupan nesporazum: Tribunal je oduvijek bio isključivo u službi međunarodne pravde i niti je imao niti je mogao igrati tu pomiriteljsku funkciju osim što je – u temeljitom dokumentovanju počinjenih zlodjela – ponudio pravno utvrđene činjenice kao osnov za utvrđivanje istorijske odgovornosti za devedesete i za pomirenje koje može počivati isključivo na obznanjivanju krivice za počinjena zlodjela i kažnjavanju počinilaca.

Treći prigovaraju kako Tribunal sudi ipak ograničenom krugu najodgovornijih za ratne zločime dok stotine zločinaca bezbjedno žive u područjima pod kontrolom partija i policije njihovog etničkog predznaka: i ovdje se radi o krupnom nesporazumu – Tribunal, naime, nikada nije ni mogao imati tu misiju privođenja pravdi svih lokalnih zlikovaca ali je, utvrđivanjem odgovornosti političkih i vojnih vrhova i lokalnih vođa i kriznih štabova, stvorio značajan međunarodnopravni okvir za lokalno pravosuđe u suočavanju sa zločinima devedestih. Osim toga, među značajna dostignuća haškog tribunala spada i to da je priveo pravdi svakog od 161 optuženih za ratne zločine.
Kritičari Tribunala naročito su skloni da tezu o njegovoj prirodi kao „političkog suda“ dokazuju oslobađajućim presudama hrvatskim generalima ili generalu Perišiću ne ostavljajući ni najmanje prostora za mogućnost da su takve presude donesene u odsustvu dokaza koji bi „van svake sumnje“ potvrdili njehovu odgovornost.

Savršena je podudarnost to što je uz taj široki zamah kritike na račun Tribunala, od zvanih i nezvanih analitičara i osoba spremnih da o svemu i svačem sude, došlo izricanje presude šestorici prvaka „Herceg-Bosne“.

Možete, naime, koliko god hoćete voljeti ili ne voljeti Tribunal u Hagu ali ta presuda je izvanredan primjer njegove istorijske uloge i doprinosa. Ona pravnički precizno utvrđuje prirodu i okvire „udruženog zločinačkog poduhvata“: od sporazuma, u vrhovima srpske i hrvatske politike, o podjeli Bosne i Hercegovine za račun velike i Srbije i Hrvatske, do sistematskog terora protiv stanovništva koje se našlo na putu stvaranja hrvatske države u državi od Prozora preko Jablanice do Mostara s kulminacijom u nasilju nad civilima u logorima Dretelj, Heliodrom i drugim i „humanim preseljenjem stanovništva“ bilo da je riječ o Hrvatima iz Centralne Bosne ili nehrvatima iz krajeva koji bi po mapama iz miloševićevsko-tuđmanovskih sporazuma o Bosni i Hercegovini trebalo da pripadnu „Herceg-Bosni“ s perspektivom njenog pripajanja Hrvatskoj.

S glavnim akterom ovog suđenja imao sam i lično iskustvo o kojem sam pisao i u svojoj knjizi „Sve dok Sarajevo postoji“ („As Long As Sarajevo Exists“) objavljenoj u Sjedinjenim Državama 1997. i u ovoj kolumni: u septembru 1994. bio sam pozvan kao počasni govornik na otvaranje izložbe „Lica tuge: Agonija u bivšoj Jugoslaviji“ u Muzeju Holokausta u Vašingtonu. Pored urednika fotografije Tajm (Time) magazina, jedan od najavljenih govornika bio je i tadašnji premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić. Kad je on stigao na prijem povodom otvaranja izložbe, iza njega je išao i Jadranko Prlić. Umjesto da – prema očekivanju svojih domaćina, organizatora izložbe – pokažem srdačnost u susretu s premijerom, pitao sam ga kako je mogao u Muzej Holokausta dovesti nekoga ko je samo godinu dana ranije otvarao i posjedovao koncentracione logore: njegovo prisustvo ovdje uvreda je za sve žrtve koncentracionih logora – rekao sam Silajdžiću i nisam propustio priliku da kao posljednjii počasni govornik uz logore Omarska i Manjača, koje je on spomenuo, dodam i logore Heliodrom i Dretelj.

Kad danas, povodom 20. godišnjice Tribunala i povodom izricanja presuda prvacima „Herceg-Bosne“, razmišljam o doprinosima haškog tribunala u balkanskim realnostima čini mi se da je razlika očita: u svijetu bez Tribunala Jadranko Prlić bio bi ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine – kao što je i bio poslije rata – a u svijetu u kojem postoji Tribunal on je osuđen, prvostepeno, na 25 godina zatvora.

Slobodna Evropa