ENG
Iznuđena pomirenja
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Izdvajamo
- Kada se sve uzme u obzir, Rusija postaje igrač koji diktira ravnotežu Bliskog istoka a sređena i potentna sila uz njih tamo je objektivno još jedino Iran. Po svojim svekolikom gabaritima, naravno, to mogu da budu i Turska, Izrael i Saudijska Arabija, ali su oni sami puno toga učinili nepromišljeno, na razne načine i iz raznih razloga. Pored vlastitog posustajanja bitno su umanjili manevarski prostor i potencijale Washingtonu, njihovom najvećem partneru. Erdogan je sve učinio da ostane bez jakog saveznika potpuno pogrešno i uporno zadovoljavajući dvije velike političke zablude. Jedna je da će strasnim naoružavanjem svakog živog ko je protiv Assada srušiti Siriju i njegov režim. I drugo, praveći od Kurda bez svake mjere i logike najvećeg unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Kada je razotkriven u politici podrške teroristima i prisiljen da se kobajagi okrene protiv njih, ovi su ga proglasili »Sotonom i prijateljem krstaša«. I sada rade po Turskoj krvavi pir. Kurdi su, na drugoj strani, postali saveznici i Amerikanaca i Rusa, što Ankaru baca u depresiju. »Oprost« Putina, zato, beskrajno mu je važan i politički i posebno radi praznih hotela, plaža, zaustavljenih kontejnera za izvoz, otkazavih energetskih projekata. Ta vrsta oprosta, međutim, ima svoju dugoročnu cijenu.
Povezani članci
Putin, Erdogan i Netanyahu, sa Rohanijem i Assadom su kapitalno važni igrači u najnovijim opcijama smirivanja na Bliskom istoku, ali prekookeanski mentalitet tzv. »posebnosti« i uvjerenja da mora biti onako kako »posebni« žele, uz pomoć moćnih iz zlatnih pustinjskih šatora ni jednog časa se ne smije smetnuti s uma. Ako um još uopće diktira Bliskim istokom.
Svjetska politika se, i pored mnogih nekada važećih konstanti, ne može tumačiti samo ogoljenim i pojednostavljenim činjenicama. Iza notornih i golim okom vidljivih istina, puno je nijansi da bi sve baš bilo crno-bijelo. Realnost Bliskog istoka je posebno zamršena. I zato što ona to jeste sama po sebi ali i zato što tamošnju zbilju »zapad« tumači temeljem vlastite povijesne logike i interesa, najčešće nerazumljivih za mentalitet Istoka. Konačno, svijet danas u svekolikom informativnom haosu pronalazi i više nego dovoljno »argumenata« za zaključke kojima hoće da vjeruje i koji svakome pojedinačno odgovaraju na svoj način. Za objektivne analize izvan unaprijed određenih pripadnosti i željenih tumačenja viđenog, tu najčešće nema mnogo mjesta.
Neka planetarna događaja, veoma bitna za iskorak Istoka prema novim horizontima, direktno i indirektno povezana – za potrebe novinskog teksta ograničenih mogućnosti i prostora – ipak se mogu protumačiti na pojednostavljen način. Naravno, bar u kontekstu zbivanja kroz minulu deceniju.
Prvo, Rusija se definitivno kao multipolarna sila, i politički i vojno, vratila na velika vrata u region uspostavljajući prethodno dramatično razorenu geostratešku ravnotežu. Prošlog mjeseca tamo, u Siriji i Libanonu, imao sam priliku da promatram nevjericu pa i prikrivanu frustriranost bivših kolega, diplomata iz zaigranih zapadnih i istočnih zemalja, koji se s ovom činjenicom ne mire lako. Treba ih razumjeti. Navike, osobito neookolonijalne, opaka su stvar.
Drugo, čudesno zaigrani Erdogan je »odjednom« prevrnuo list i zapravo se »stavio na raspolaganje« Putinu, uz uslove koje je ovaj postavio prije pola godine a Ankara ih ignorirala: Javno se izvinuo za obaranje ruskog SU-24 uz doista čudesnu formulaciju – »nikad nismo imali ni volju ni namjeru srušiti avion koji je pripadao Rusiji…« Uz ovo, Ankara je prihvatila i obavezu kompenziranja štete na način koji će se dogovoriti. Nema sumnje da se sve ovo dešava na obostranu korist ali u potpuno drugim okolnostima i sa drugačijim posljedicama. Erdogan spašava glavu u ambijentu gdje je uspio da se sa svih strana okruži neprijateljima – »odjednom« ISIL-om, Kurdima kod kuće, Kurdima u Siriji, Assadom, Izraelom, domaćom opozicijom, uznemirenim NATO partnerima… Putin knjiži pobjedničku dobit.
Treće, Izrael na čelu sa Netanyahuom također »mijenja povijest« približavajući se Rusiji dok nije kasno, odmičući se tako polako od Amerike, nakon što je postalo jasno da se pomirljivije snage u Washingtonu odmiču od njega. Evo sad prvi put Rusija i Izrael ozbiljnije dogovaraju trgovinu oružjem. Govori se i o transferu tehnologija. Izrael se nije svrstao uz zapadne sankcije Rusiji… Putin i ovdje ima svoje igrače – veliki broj Rusa u Izraelu koji, ma koga tamo voljeli ili mrzili, »rusku dušu« ne zaboravljaju. U Tel Avivu je manje čudo na balkonu vidjeti crvenu zastavu sa Lenjinovim likom i zvijezdom nego na mnogim drugim mjestima. Netanyahu uz to dobro zna da mu Moskva može biti balans i sigurnost u odnosu na Iran, Siriju i Hezbollah. Svega tu još ima, od Golana do novih planova sa plinovodima i naftovodima, trgovinom, itd.
U novom političkom pragmatizmu koji više nikakve veze nema sa ideologijom, Rusima nema premca. Zapravo, paradoksalno ali istinito, taj se »ideološki čip« minulih godina nekako uočljivije preselio u krilo Zapada. Logiku, ili si sa nama ili protiv nas mali osjećaju na vlastitoj koži.
Konačno, tu je i najnoviji sporazum o pomirenju između Turske i Izraela. I mimo storije o krvavom napadu izraleskih komandosa na brod »Mavi Marmara« sa humanitarnom pomoći za Gazu 2010. godine i ovdje je izvinjenje uz dogovor o kompenzaciji porodicama žrtava riješilo stvar. Došla takva vremena i razna iznuđena pomirenja nisu čudo. Erdogan i Netanyahu, obadvojica u bezmalo dramatčnoj situaciji spram bliskoistočne realnosti, partneri su u sve većoj ovisnosti od Putina i od sve većeg zahlađenja sa dojučerašnjim zakletim partnerom Amerikom.
Ono što je sastavni dio ovog novog rasporeda snaga sadržano je u još nekoliko činjenica koje su, naoko, iz drugog plana: Amerikanci se već nekoliko godina polako ali izvjesno okreću Dalekom Istoku. Bliski istok nije više centar svega, kao što ni Suecki kanal neće uskoro biti najvažnija poveznica Istoka sa Zapadom. Aktuelna i naročito buduća noćna mora Americi je već poodavno Kina koja pored zemalja iz zajednice BRICS, i ne samo njih, više nije sama. Posljedice Brexita za američku ekonomiju tek će doći na naplatu jer Evropa hrli i dalje u izolacionističku i elitističku samodovoljnost za što se baš ne vide validni ekonomski argumenti za sve u Zajednici. Obamina odluka da se suzdrži od otvorene i direktne kopnene invazije u regionu, nakon Iraka i smanjivanja vojnih kapaciteta u Afganistanu te »prešućivanja« katastrofe u Jemenu i stvaranja od Libije glavnog uporišta ISIL-a, već je promijenila stanje u regionu a to pomjeranje težišta na drugu stranu sa velikom zebnjom se dočekalo u Izraelu pa i u Turskoj.
Kada se sve uzme u obzir, Rusija postaje igrač koji diktira ravnotežu Bliskog istoka a sređena i potentna sila uz njih tamo je objektivno još jedino Iran. Po svojim svekolikom gabaritima, naravno, to mogu da budu i Turska, Izrael i Saudijska Arabija, ali su oni sami puno toga učinili nepromišljeno, na razne načine i iz raznih razloga. Pored vlastitog posustajanja bitno su umanjili manevarski prostor i potencijale Washingtonu, njihovom najvećem partneru. Erdogan je sve učinio da ostane bez jakog saveznika potpuno pogrešno i uporno zadovoljavajući dvije velike političke zablude. Jedna je da će strasnim naoružavanjem svakog živog ko je protiv Assada srušiti Siriju i njegov režim. I drugo, praveći od Kurda bez svake mjere i logike najvećeg unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Kada je razotkriven u politici podrške teroristima i prisiljen da se kobajagi okrene protiv njih, ovi su ga proglasili »Sotonom i prijateljem krstaša«. I sada rade po Turskoj krvavi pir. Kurdi su, na drugoj strani, postali saveznici i Amerikanaca i Rusa, što Ankaru baca u depresiju. »Oprost« Putina, zato, beskrajno mu je važan i politički i posebno radi praznih hotela, plaža, zaustavljenih kontejnera za izvoz, otkazavih energetskih projekata. Ta vrsta oprosta, međutim, ima svoju dugoročnu cijenu.
Izrael se nije doveo u toliku ovisnost od Moskve ali je, ipak, nešto bolje prošao nego Turska. Naravno, Izraelu sa sadašnjim rukovodstvom teško će biti dugoročno prihvatiti stav Moskve da se mora riješiti palestinsko pitanje na temelju plana o dvije države. U taj paket spada i Golan, spadaju brojna nelegalna naselja na okupiranim teritorijama ali, ta vrsta cijene se istrguje. Naravno, pregovaračka pozicija Putina je u toj trgovini mnogo bolja od Netanyahuove. Zato ni »pomirenje« Izraela i Turske i za jedne i za druge nije loša činjenica. Zajedno su jači mada, ruku na srce, nedovoljno moćni da zabrinu Rusiju. Uostalom, što se Bliskog istoka tiče ni Erdogan ni Netanyahu nisu realizirali ni jednu svoju prethodnu fantaziju – Izrael da zaustavi i minimizira Iran, Turska da sruši Assada i »pobriše« sa scene Kurde. To im ne obezbjeđuje bog zna kakav rejting u pregovorima.
U Siriji je jasno da teroristi raznih boja nisu pometeni. Bez toga nema ni velikog regionalnog preslagivanja temeljem novog rasporeda snaga. Ozbiljni ljudi u Bejrutu i Damasku, kao i neki od funkcionera Hezbollaha, govorili su mi prije četiri sedmice da je avgust period za definitivno i radikalno čišćenje terena u Siriji (Idlib i Raqqah) i u Iraku, nakon Fallujaha. Mnogi su sugerirali da je do toga moralo doći i malo ranije ali će oprezno reći da je »Putin suviše vjerovao Amerikancima«. Utisak je za promatrača da je znao šta radi i kako radi.
Svojevrsno radikalno hlađenje ambicija Erdogana i Netanyahua u svakom je slučaju »good news« za svjetsku scenu. Prevashodno jer je na Bliskom istoku i šire već mnogo onih koji su počeli razmišljati kako ih se treba »pustiti niz vodu« pošto su postali ozbiljan remetilački faktor. U ovom času popuštanje u trokutu Rusija – Ankara – Tel Aviv pozdravljaju svi razumni za koje nema alternative miru. Ne treba zaboraviti da na sceni uz jaku i sposobnu Rusiju ostaju formalno »promijenjeni« agresivci Turska i Izrael, nepromjenjivo destruktivna i ambiciozna Saudijska Arabija, a da sa scene odlazi Obama, kakav god ipak razumniji od mogućih nasljednika. Pri tome, ako za Trumpa i ne znamo kakav bi bio na vanjsko-političkom terenu, za Hillary Clinton tu je sve jasno: Ko išta zna o minuloj deceniji na Bliskom istoku, lako će se složiti da je ona bila zla kob tog prostora. I ta je ambicija ne popušta.
Putin, Erdogan i Netanyahu, sa Rohanijem i Assadom su kapitalno važni igrači u najnovijim opcijama smirivanja na Bliskom istoku, ali prekookeanski mentalitet tzv. »posebnosti« i uvjerenja da mora biti onako kako »posebni« žele, uz pomoć moćnih iz zlatnih pustinjskih šatora ni jednog časa se ne smije smetnuti s uma.
Ako um još uopće diktira Bliskim istokom.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
