Izdajnik

Izdvajamo

• SPOZNAJTE SEBE, prihvatite sebe kao takve i naučite se smijati sami sebi, naučite se ljude koji vam otvaraju oči poštivati ako se i ne slažete s njima, put oporavka ti vam ljudi neće označiti ali će vas prizvati pameti, pameti i trezvenosti, današnji svijet naime ne trpi parazite umotane u nacionalne zastave, današnji svijet trpi samo znanje, istinsku vrijednost i civilizacijske norme ponašanja. Današnji svijet nema vremena za vas, vas koji u svojim intelektualcima vidite izdajnike dok paradoksalno domovinu izdajete upravo vi, urbane balkanske drkadžije umotane u nacionalne zastave.

Povezani članci

• Smrad jedne nagrade
• Zla krv je opet uzburkana
• Statusno neutralna srpska stvar
• Daleki rođak iz Vatikana
• Skup SDP-a – nered, nerad i nerast
• Dosta nam je Željke Markić

Mali narodi poznata je stvar imaju velike pjesnike, ne rijetko i velike književnike prevođene diljem svijeta, mali narodi uglavnom se ne ponose njima (ako su na životu) i u memoriji malog naroda u pravilu su ti ljudi klasificirani kao izdajnici.

Piše: Ivo Anić

Često prognani svojom ili voljom vlasti u emigraciji su pisali svoje romane patnje, patnje za domovinom u kojoj ih nisu razumjeli jer su po ulozi jednostavno bili veći od domovine same. Mali narodi tako u pravilu imaju velike pisce i velike izdajnike. Što čini izdaju po percepciji jedinke domoljuba malog naroda? Dakle osim čina izdaje koji nazivamo kritika društva, a koja je nužna za svako društvo i potreba, da ne kažemo nužnost i posao intelektualca, izdaja nastupa kada mali domoljub uz potporu vlasti koju se kritizira percipira izdajnika kao onoga koji mrzi, dakle ne ljubi i želi svoju patriju boljom i drugačijom već je po uspostavljenom mišljenju mrzi iz dna duše kada tako piše o njoj. Tu dolazi do kritične točke kada intelektualac, pjesnik ili pisac postaje izdajnik. Izdajnik svega što je vrijedno u datom vremenu, identiteta, nacije i nacionalizma kojeg se nerijetko miješa sa patriotizmom.

Krajem osamdesetih je Nikos Dimou počeo svoju karijeru pišući kolumne za lokalni dnevni list, da bi godinu poslije osnovao svoj satirički tjednik koji je ismijavao malograđanštinu svojih sugrađana. Epikarija je tako postao list koji su čitali svi, a voljeli rijetki. Usput je Nikos na lokalnom radiju vodio emisiju sličnog tipa da bi 1997. dobio prestižnu nagradu novinarskog društva Europe zbog širenja društvene svijesti. Pod udarom vlasti u konačnici Nikos objavljuje svoja najbolja dijela te piše dvije knjige koje će ga trajno obilježiti kao izdajnika, „Na nesreću da bude Grčki“ i „Izgubljena socijalna klasa“ , dvije knjige koje kritički, satirički govore o naciji iz koje potječe, govore o Grčkoj i govore o Grcima.

Nikos se u svojim romanima zapravo bavio identitetom Grka, Grci su neobično ponosni na svoje podrijetlo i Grci generalno smatraju da su kolijevka civilizacije, izabrani narod i predziđe kršćanstva, pardon ovo zadnje je greška uvjetovana Hrvatskim identitetom na kojem pišem. Nikos je tako ismijavao uvjerenje Grka da su Aristotel, Platon i Sokrat njihovi izravni preci tj. da današnji Grci potječu od ljudi koji su obilježili današnje poimanje civilizacije i demokracije. Po Grcima tako ta činjenica da su izravni potomci te i takve civilizacije izravno i isključuje mogućnost da su nešto malo urbanizirane balkanske seljačine koje otkidaju na narodnjake, nose vatreno oružje u policama automobila, bave se kamatarenjem i kriminalom umotani u nacionalnu zastavu. Ovakvo mazohističko poimanje sebe, da su predziđe kršćanstva i da su jeli žlicama dok su Turci još čuvali ovce odvelo je po Nikosu Grčku ravno u depresiju, te je samosažaljenje Nikos izravno povezao sa napuhanim etnosom i Grčkim nacionalizmom.

Nadalje, po Nikosu Grci su izrazito paranoičan narod koji u drugima i drugačijima vidi konstantnu i permanentnu prijetnju, Grci su skloni teorijama zavjere i sve u svemu jako nezreli, Grci se spremno i stalno godinama zadužuju i žive preko granica svojih mogućnosti, Grci vole ne – raditi, dakle državne službe i državne jasle omiljene su klasičnom Grku, Grci vole posao od osam do dva ili eventualno tri sata popodne, posao koji će opteretiti sa dva ili više kredita. Grcima je ulazak u EU poslužio kao svojevrsna krava muzara, a MMF kao institucija od koje će pokrivati nevjerojatan birokratski aparat, državne institucije, državne praznike kojih je previše i naravno glomaznu i sasvim nepotrebnu oružanu formaciju koja konstantno stvara fantazmične ugroze od susjeda. Treba li napomenuti da Grci permanentno klize u desno i da je u modi fašizam u svom prikrivenom i puzajućem obliku koji se kao maligno tkivo provlači kroz medije, a ksenofobija raste naročito kod mladih koji drže da su stranci i izbjeglice velika opasnost za Grčku.

Nikos je devijacije svog naroda izvrsno uočio i pljunuo je hrabro, sebi svojstveno Grcima istinu u oči, vodio se citatom s Apolonova hrama „SPOZNAJ SEBE“ koji je postavio kao ključ za razumijevanje pretjerivanja koje je sama esencija Grčkog mentaliteta, kako u napuhanom nacionalizmu tako i u hedonizmu. Grci, po Nikosu žive četiri puta više od svojih mogućnosti a pet puta više tvrde da znaju nego što su naučili. Grci će po Ivančiću prestati da budu Grci i postati će moderan europski narod ako prihvate ono što jesu, dakle mali i beznačajni i ako se prestanu mrziti zbog onog što nisu, nebeski i izabrani narod kojem se klanjaju Pape a boje ih se svi jer su izvanredni ratnici. Grci su po Ivančiću konstantno u pravu i ceo svet je protiv njih dok istovremeno nisu u stanju u svojoj kući provesti katarzu i raskrstiti s poviješću, svojoj stvarnoj ulozi u njoj i pomiriti se sa svojim nedjelima te krenuti dalje, neopterećeno kako su to uradili Nijemci.

Mi se kao i Grci ukratko da vas ne zajebavam previše jer se pitate odakle Ivančić u priči, lako odričemo ljudi kakav je Nikos i kakav je Viktor Ivančić. Previše lako i jednostavno svoje intelektualce svrstavamo u mrzitelje svega Grčkog i previše lako ih svrstavamo u kategoriju izdajnika. Da bi izbjegli usud Grčke (dakle one koja se zaduživala, a danas nema za ratu kamate MMF gulikožama) trebali bi dobro razmisliti što nam ti i takvi izdajnici, Nikosi i Ivančići zapravo poručuju i trebali bi dobro pogledati zapis sa hrama u Delfiju.

SPOZNAJTE SEBE, prihvatite sebe kao takve i naučite se smijati sami sebi, naučite se ljude koji vam otvaraju oči poštivati ako se i ne slažete s njima, put oporavka ti vam ljudi neće označiti ali će vas prizvati pameti, pameti i trezvenosti, današnji svijet naime ne trpi parazite umotane u nacionalne zastave, današnji svijet trpi samo znanje, istinsku vrijednost i civilizacijske norme ponašanja. Današnji svijet nema vremena za vas, vas koji u svojim intelektualcima vidite izdajnike dok paradoksalno domovinu izdajete upravo vi, urbane balkanske drkadžije umotane u nacionalne zastave.