IZBJEGLICE – MONETA ZA POTKUSURIVANJE

Povezani članci

• Strah od raspada socijalne države
• Svi naši zastavnici
• „WELCOME TO SARAJEVO“ – GDJE JE BIO SRPSKI SNAJPER, SADA JE COCA COLA
• Soba broj četiri (3)
• Fritula prvaka
• Dva desetljeća Eura

Foto: bbc

Ne možemo ostati nijemi a da se ne zapitamo jesu li ljudska prava mit ili stvarnost, i da li osobe koje bježe od rata imaju pravo na dostojanstven život, na koje su se države obvezale još davne 1948. godine, usvajajući  Opštu deklaraciju o ljudskim pravima i Ženevsku konvenciju o izbjeglicama iz 1951. godine.

Piše: Milan Račić

Danas, svijetom tumara 60 miliona izbjeglih – izgubljenih, zapostavljenih, životno ugroženih, od novorođenih do samrtnika na postelji. Istovremeno, gradi se takvo javno mnijenje koje u funkciji političkih interesa problem izbjeglištva tretira samo kao paravan za iznošenje političkih stavova. Dominiraju ljudske i humanitarne priče, koje najčešće tretiraju negativnosti kao konstantu izbjegličkog života. U svemu, izbjeglice imaju pasivnu poziciju, a sve drugo je podijeljeno na dobre (mi) i loše (oni), prijatelje i neprijatelje, a javnost umjesto da progovori o uzrocima svjetske izbjegličke krize, gotovo isključivo se bavi posljedicama.

Na izbjegličku krizu može se gledati kao na jedan od aspekata međunarodnih odnosa zasnovan na robusnom načinu djelovanja, političkim i ekonomskim pritiscima, uslovljavanjima, prijetnji i na kraju upotrebi vojne sile koja, između ostalog, prouzrokuje progon i izbjeglištvo.

Savremeni svijet i međunarodni poredak karakteriše era globalizacije, brze promjene, ratovi i izbjeglištvo kao posljedica. Dodaju li se tome i danas, često, zastupana mišljenja poput onog Semjuel Hantingtona da kultura i kulturni identitet, koji je, na najvišem nivou, civilizacijski identitet, oblikuju modele kohezije, dezintegracije i sukobe u posthladnoratovskom svijetu. Nadalje, on kaže da najvažniji i najopasniji sukobi neće biti sukobi između društvenih klasa, bogatih i siromašnih, nego između ljudi koji pripadaju različitim kulturnim entitetima.

To isto, davno je ustvrdio i Vaclav Havel koji kaže:“Kulturni sukobi sve više su u porastu i danas su opasniji nego ikada u istoriji“. Gotovo pet decenija poslije drugog svjetskog rata, gvozdena zavjesa je bila glavna diobna grančica u Evropi. Te granice su pomjerene nekoliko stotina kilometara istočno i sada te granice razdvajaju zapadno hrišćanstvo od muslimanskih i pravoslavnih naroda. Dodaju li se ovome i neki mračni stavovi poput Majkla Dibdina u romanu Mrtva laguna: „Nema pravih prijatelja bez pravih neprijatelja. Ako ne mrzimo ono što nismo, ne možemo da volimo ono što jesmo…“. Zbog svega, danas su ključna sporna svjetska pitanja razlika među civilizacijama, a moć sa dugo predominantnog zapada premještena je na nezapadne civilizacije.

Dodaju li se ovome nafta, plin, geostrateški interesi, zaokružuju se uzroci svjetske izbjegličke krize.

Zar to ne potvrđuje i „Arapsko proljeće“ i sve ono što se događalo i, još uvijek, događa od Iraka, Tunisa, preko Egipta i Libije, pa do martovskih događanja u Siriji 2011. godine i koji, posebno, sa pogubnim izbjegličkim posljedicama traju i danas.

Val izbjeglica i migranata naglo je eskalirao u ljeto 2015. godine. Zašto?

Činjenica je da su njemačka vlada i kancelarka Merkel poručili kako će primiti sve Sirijce koji zatraže azil u Njemačkoj, bez obzira na koji način su stigli do njene teritorije. Ministar unutrašnjih poslova Njemačke izjavljuje:“ Trebaju nam ljudi. Trebaju nam mladi ljudi. Trebaju nam migranti. Kao što i svi znate, imamo premalo djece“.

Ponuda za ljude koji su doživjeli strahote rata i izbjegličke muke, bila je spasonosni dar unesrećenim ljudima.

Kvote za izbjeglice su već odavno izmišljene kako bi se primilo samo onoliko koliko su to svjetski planeri odredili.

No, kada je kvota pridošlih premašena predomislili su se i u Njemačkoj.

Zatvorene su granice, a do 01.11.2015. godine postavljeno je 235 kilometara žičane ograde za koju je izdvojeno preko 175 miliona eura, a sve sa ciljem da se spriječi ulazak u Zapadne zemlje.

Nikada u ljudskoj istoriji čovjek, posebno u Zapadnoj Evropi, nije imao toliko prava koliko mu međunarodno pravo, kao i unutrašnji pravni poreci država garantuju, pa ipak, ta ista prava su u samo posljednjih dvije godine toliko puta pogažena, da je ovih dana i UNHCR, kao međunarodna organizacija odbila da učestvuje u realizaciji dogovora između Evropske unije i Turske, jer se njime krše osnovna, prije svih, pojedinačna ljudska, a posebno izbjeglička prava iz Konvencije o izbjeglicama iz 1951.godine.

Nemali broj zapadnih kršćanskih zemalja (Mađarska, Slovačka, Poljska…) odbili su u svoje države primiti izbjeglice druge (muslimanske) nacionalnosti.

Krize, pa i one izbjegličke, nikada ne zaobilaze Balkan. Uspostavljena je Balkanska ruta zbog koje je varničilo na relaciji Hrvatska – Srbija, dolazilo do napetosti između Srbije i Mađarske i Slovenije i Hrvatske. Sve je privremeno smireno zahvaljujući žičanim ogradama, obećanim milijardama Turskoj, grubim kršenjem međunarodnih standarda, a dokle???

Istovremeno, najbogatije zemlje na Bliskom istoku, zatvorile su granice ne samo za migrante iz Sirije nego i izbjeglice muslimane iz Somalije. No, to im nije smetalo da se otvoreno svrstaju i vojno i politički na stranu koja je njima odgovarala.

Problem se pokušava rješiti milijardama dolara Evropske unije prema Turskoj i drugim beneficijama koje bi ova zemlja trebalo dobiti u približavanju Uniji.

Grčka je primorana, zbog ogromnog zaduženja i pomoći koju očekuje, da bude najveći privremeni izbjeglički logor, sve dotle dok stiže pomoć i međunarodni krediti.

Ne možemo ostati nijemi a da se ne zapitamo jesu li ljudska prava mit ili stvarnost, i da li osobe koje bježe od rata imaju pravo na dostojanstven život, na koje su se države obvezale još davne 1948. godine, usvajajući  Opštu deklaraciju o ljudskim pravima i Ženevsku konvenciju o izbjeglicama iz 1951. godine.