ENG
Iz socijalne pobune u eksploziju nacionalizma
Autor/ica 👤Gojko Berić
Povezani članci
Zašto se kriminalom bave i oni koji ne samo što imaju posao već su i dobro plaćeni državni službenici? Je li njihov slučaj stvar psihijatrije ili pravosudnih organa?
Piše: Gojko Berić
Godinama naše vladajuće oligarhije vode politiku koja bi se, suma sumarum, mogla podvesti pod psihijatrijski slučaj. Sedativi koje im prepisuju njihovi međunarodni pokrovitelji ne daju nikakav rezultat, čak se čini da bolest prelazi s pacijenta na njegovog iscjelitelja, što se, kažu, u ovoj oblasti medicine ponekad događa.
Baviti se tim oligarhijama na ovoj julskoj žezi i iščuđavati se nad njihovim šizofrenim ponašanjem bilo bi ravno mazohizmu. Uostalom, jedina tema koja u ovoj ljetnoj pauzi kod većine čitalaca izaziva kakvo-takvo interesovanje jesu vijesti sa Jadrana, najviše one o dogodovštinama koje građane Bosne i Hercegovine snalaze prilikom ulaska u Hrvatsku. Nisam još bio na moru i ne mogu o tome ništa reći, iako sam ovu kolumnu naslovio “Ljetna priča”. Ali, naslov može da zavara čitaoca, jer u tekstu koji slijedi nema ništa što bi asociralo na ljeto, morske plaže i sunce. Umjesto toga, ovo je mala ljetna priča o jednom od najmračnijih poglavlja naše stvarnosti.
Naši narodni deputati na različitim nivoima vlasti, naši ministri, premijeri i njihovi savjetnici – a svima im se broja ne zna – uspjeli su da Bosnu i Hercegovinu učine najsiromašnijom zemljom u Evropi. Iza nas su godine sistematskog propadanja, pa više od 700 hiljada građana danas živi ispod opće granice siromaštva. U zajednicu siromašnih ubrajaju se svi oni s manje od 120 eura primanja mjesečno. Podatak da na svakog zaposlenog dolazi po jedan penzioner dobio je novu, crnohumornu verziju: svaki penzioner izdržava po jednog nezaposlenog građanina! Statistike su neumoljive, ali iza njih se kriju anonimne ljudske sudbine o kojima ništa ne znamo. Misterija njihovog preživljavanja je samo njihova stvar, koju je sitom građaninu nemoguće objasniti. “Društvo gladnih je najveće tajno društvo na svijetu”, glasi jedan aforizam.
Nekoliko stotina hiljada ljudi u ovoj zemlji svakog jutra se, kao sa morom, budi s jednom te istom brigom: šta da tog dana radi sa samim sobom i kako da zaradi novac za goli život? Mnogi od njih postaju razdražljivi i “pucaju”, pa ih ljekari šalju psihijatru. Jedan ugledni psihoterapeut tvrdi da je to pogrešna adresa i kaže: “Ja bih riješio sve njihove probleme kad bih mogao da ih zaposlim”. Nezaposlenost je glavni izvor siromaštva, koje iz socijalne pobune zna preći u eksploziju nacionalizma. U višenacionalnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, ono može biti opasan detonator. Ali, ako ćemo na stvarnost gledati sa dozom ironije, onda čovjek nije osuđen na to da u Bosni i Hercegovini ostane bez ikakvog posla. Tokom rata i još nedovršene tranzicije nikao je niz novih zanimanja, koja zapošljavaju sve veći broj građana, o čemu uredno izvještavaju crne hronike ovdašnjih dnevnih listova. Međutim, ti poslovi su specifični i nisu za svakoga, jer traže samo dvije vrste kvalifikovanih radnika – lopove i policiju. Pojavila se nova, mnogobrojna klasa marginalaca, regrutovanih sa “socijalnog otpada”, koji su odlučili da preživljavaju tako što će biti u svakodnevnom sudaru sa zakonom.
Mali, ali opasni lopovi upadaju u stanove i kuće, ne prezajući ni od ubistava, ili pljačkaju benzinske pumpe. Među kradljivcima tog formata popularna je krađa željeza i bakra. Masovno se kradu poklopci sa šahtova, metalni dijelovi sa grobnica, nestalo je nekoliko željeznih mostova teških po nekoliko tona, koji su, izrezani, prodati otkupljivačima sekundarnih sirovina. Prošle godine poginula su dva brata kradući bakar u jednom od napuštenih rudnika boksita u okolini Posušja, dok je jedan nesretnik iz Kaknja izgubio život na sličan način, vadeći ćumur iz stare rudarske jame. Međutim, kičmu nove klase marginalaca čine dobro organizovane kriminalne bande, kojih u Bosni i Hercegovini, tvrdi se, ima na stotine. Ne prođe dan a da se u novinama ne pojavi vijest da je uhapšena jedna od njih. U pravilu su naoružane, spremne da upucaju svakoga ko ih ometa u poslu, čak i policajce. Kradu automobile, trguju drogom, pljačkaju mjenjačnice, banke i zlatarske radnje, kradu seljacima stoku… Naravno, za sve te poslove potrebne su veće ili manje vještine. Rizik se podrazumijeva, ali oni kojima je to u “opisu poslova” nisu time suviše opterećeni.
Naravno, kao i svugdje u svijetu, i u Bosni je trgovina drogom najunosniji biznis. Kroz Bosnu, i dalje na zapad, vode svi putevi droge, koji počinju u Albaniji, Crnoj Gori i na Kosovu. Njeno dobro organizovano i od narkomafije kontrolisano tržište usisava sve veći broj ljudi, mahom mladih, koji u pohlepi za brzom zaradom ostaju zarobljeni u mafijaškoj mreži. U tom lancu ima advokata, ljekara, žena na položajima u lokalnoj vlasti, čak i policijskih inspektora i načelnika, o čemu svjedoče afere u Bihaću i Tuzli. Kriminal sve češće postaje dopunsko zanimanje pojedinih ljudi zaposlenih u graničnoj i redovnoj policiji, što je znak da sistem ne funkcioniše. Kao što smo vidjeli, ovdje citirani psihijatar ima objašnjenje zašto tipovi koji su se našli na margini društva pljačkaju, trguju drogom i, po potrebi, ubijaju. Ali, zašto se kriminalom bave i oni koji ne samo što imaju posao već su i dobro plaćeni državni službenici? Je li njihov slučaj stvar psihijatrije ili pravosudnih organa?
Autor/ica 👤Gojko Berić
