Ivo Goldstein: Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao uraditi bilo što

To je, sada je već nedvosmisleno kontinuitet politike susjedne zemlje još od jeseni 2016. godine kada je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović iz sjedišta Europske unije zaprijetila da će ta zemlja iskoristiti svoj položaj u EU i u NATO-u za rješavanje “hrvatskog pitanja” unutar BiH.

Od Putina do Erdogana

Redale su se mjesecima kampanje iz Zagreba. Od one protiv Armije RBiH i Bošnjaka zbog odavno zabravljenog slučaja “Orašje “, iako je prijava protiv časnika i vojnika HVO-a pokrenuta iz Banje Luke (!?), preko optužbi za hiljade terorista na hrvatskoj granici, radikalima iz BiH, do nedavnih dodvoravanja austrijskim desničarima u priči o muslimanima.

Bilo je u međuvremenu razgovora o BiH sa Vladimirom Putinom i Recepom Tayyipom Erdoganom, i to o unutrašnjim pitanjima BiH (bez bh. predstavnika) sve do, evo, ovosemdične epizode u Ujedinjenim narodima. Tamo je hrvatska predsjednica u susretu sa gensekom UN-a ponovo izrazila navodnu zabrinutost za BiH “uoči važnih procesa koji će uslijediti kroz kraće vrijeme”.

Piše: Faruk Vele- Radio Sarajevo

Svjedočimo li vraćanju zvaničnog Zagreba na politiku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana? Nema dileme da je riječ o notornoj kopiji u novim historijskim okolnostima i Kolindinim kapacitetima. To ne treba da čudi, jer je prvi Tuđmanov saradnik dr. Mate Granić, i dalje najbliži savjetnik predsjednice RH. A šta je Tuđmanova politika za BiH i gdje je BiH u prizmi jedne takve isključive vizije regionalnih odnosa, koja je pred Haškim tribunalom u dva navrata proglašena zločinačkom, objasnio je u posljednjem tekstu za zagrebački “Globus” prof. dr. Ivo Goldstein, ugledni hrvatski povjesničar i intelektualac, redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i doskora ambasador Hrvatske u Parizu. U tekstu “Zašto smatram da obljetnicu osnutka Herceg-Bosne nipošto ne treba slaviti“, dr. Goldstein se osvrće na činjenicu da je nedavnoj proslavi te paradržave u Mostaru prisustvovali: Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan BiH, saborski zastupnik Božo Ljubić, te izaslanik hrvatske predsjednice, Mario Babić, generalni konzul RH u Mostaru. Nažalost, ovdašnjoj javnosti je ovaj veoma važan tekst promaknuo.

“Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kada bi se slavljenici iz Mostara suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima”, naveo je Goldstein.

Goldstein podsjeća da je Franjo Tuđman uporno i dosljedno, još od 1971. godine javno izražavao želju da se stvori “Velika Hrvatska”. Tada je, navodi Goldstein, ne baš uvijeno pisao o “duhovnoj i teritorijalnoj integraciji hrvatskog nacionalnog bića”. “Za razvoj tih ideja Tuđmanu su važni bili razgovori koje je u Norvalu 1987. godine vodio s hercegovačkim (ne i bosanskim, op.a.) fratrima. Onu su zajednički došli do zaključka da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi, da su muslimani (dakle s malim “m”) dio hrvatskog nacionalnog korpusa i da u budućnosti, nakon raspada Jugoslavije, na tom prostoru valja stvoriti etnički kompaktan i homogeni teritorij”, piše Goldstein. Tuđman je kao vođa HDZ-a već 1990. na hrvatskoj televiziji i predizbornoj kampanji zaključio da je hrvatski “kifl” neprirodna oblika i da ga treba podebljati, “što je izravna aluzija na potrebu razgradnje BiH”. Iz perspektive današnjih razgovora o “razgraničenjima”, i Tuđman je vjerovao kako je probleme bolje riješiti “razgraničenjima”, pa i dobrovoljnim preseljenjima, nego “istrebljenjima i barbarskim uništavanjem”. “Tuđman je smatrao da se podjela BiH treba dogoditi u načelu po granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, ali Banovina nikada nije funkcionirala na zdravim osnovama… Zapravo Tuđmanova zamisao o reinkarniranju Banovine samo je još jedna od njegovih fiks ideja”, naveo je Goldstein. Prema Goldsteinu, Tuđman je “jedini zagovarao podjelu BiH”. “Nisu do domislili ni Gojko Šušak, ni Mate Boban ili netko treći od hercegovačkih HDZ-ova. Oni su bili samo provoditelji“, naveo je. Tako je potkraj godine (1993.) na sastanku hrvatskog državnog vrha ustvrdio da se određuju granice buduće hrvatske države.

“One će vjerojatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao po svojom kontrolom u povijesti…. HRHB pripojit će se Hrvatskoj. Hrvatska će biti snažnija i moćnija”, govorio je Tuđman, podsjeća Goldstein. Za realizaciju Tuđmaovih ideja i planova pomoć je stigla od politike koju je od 1987./1988. godine otvoreno provodio pokret sa Slobodanom Miloševićem na čelu. “Tuđman je Miloševića doživljavao ka idealnog sugovornika“, primijetio je Goldstein.

Nije li slično i danas kada otvoreno paktiraju Milorad Dodik i Dragan Čović, te njih dvojica s Aleksandrom Vučićem, često uz blagoslov Zagreba.Tuđmana, dodao je, za sve to vrijeme nije napustila opsesivna želja da dijeli BiH. Otud i sastanak sa Miloševićem u Karađorđevu 25. marta 1991. godine. “Nema dvojbe da je najvažnija tema bila podjela BiH“, naveo je ugledni autor. “Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kada bi se slavljenici iz Mostara suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima”, naveo je Goldstein. Goldstein podsjeća kako je Hrvoje Šarinić svjedočio da je Tuđman u julu 1991. godine, kada je agresija na Hrvatsku bila u punom jeku, u Berlinu predstavnicima Vanjskopolitičkog odbora Bundestaga govorio da je BiH “geopolitički apsurd” i da su je stvorili komunisti, a koja je ostatak turske kolonije. “On nije razumio međunarodnu politiku, a nije razumio ni BiH. Bio se opsjednut svojim vizijama – upravo je na bh. pitanju bio mnogo iracionalniji nego što bi političar, osobito državnik, smio biti (za razliku od reakcija u nekim drugim situacijama, kada je iskazivao mnogo više realnosti)”, piše Goldstein u “Globusu”. Njegov bliski saradnik Mario Nobilo često se vraćao omiljenoj temi o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije kao ključu mira na Balkanu, što u sebi implicira podjelu BiH na osnovu zemljovida Banovine Hrvatske. Pojašnjava Goldstein da je “na području predviđene HZHB živjelo je tek otprilike 50 posto Hrvata, ali se politika države Hrvatske prema BiH idućih godina prilagođavala stremljenjima HZHB, a ne interesima Hrvata u BiH i interesima Hrvatske kao države”. Naravno, poznati autor s punim pravom kritizira i pojave zločina koje su pojedinci i grupe iz Armije RBiH počinili u dijelu Hercegovine i srednje Bosne.Nadalje, Goldstein podsjeća na stav Tuđmana od 27. decembra 1991. godine kako je “vrijeme da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama”. Smatra da je “od manje važnosti da li bi to bilo baš 30 ili 28 općina”, pa poentira: “Ovakva Hrvatska nema uvjeta za život, ali Hrvatska s granicama Banovine ima, osobito s poboljšanim granicama… Naposljetku bi ostao dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla da bude tampon između Hrvatske i Srbije”. Time bi, zaključio je Tuđman, “ujedno nestala o kolonijalna tvorevina BiH.” Tuđman je, kao danas Kolinda Grabar-Kitarović, procjenjivao da se Bošnjaka strana neće moći suprotstaviti i da će se morati pomiriti s kontrolom manjeg dijela BiH. Kada ga je Stjepan Mesić upitao što će na takav plan reći Alija Izetbegović, odgovorio mu je: “Stipe, ne razumiješ povijesne silnice. Kada se hrvatske i srpske škare slože, nema tu što Alija reći”. “Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao uraditi bilo što, sve do pristajanja na “dobrovoljno preseljenje” tisuća Hrvata, što nije ništa drugo nego uništavanje vlastitog naroda. Naime, početkom 1994. godine tvrdio je da je u pogledu BiH vodio “jedino moguću politiku”, te da su “naši ljudi u Herceg-Bosni, i Boban i svi drugi, provodili tu politiku“.

Goldstein je na koncu zaključio:

“Franjo Tuđman iskreno je vjerovao da je podjela BiH najbolje rješenje. Teško je kalkulirati po obrascu “što bi bilo kad bi bilo”, ali, da on nije nametnuo Herceg-Bosnu, posve je jasno da bi antimiloševićevaka pozicija bila puno jača, da bi agresija na BiH, sučena s bošnjačko-hrvatskom koalicijom, bila sabija, pa bi i zlo posljedično bilo manje. Haški tribunal je potvrdio u drugom stupnju zaključak da u prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i druge hrvatske vođe imali cilj osnovati hrvatski entitet koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata“, zaključio je Goldstein.