Ivica Đikić:Posljednje iskušenje Jadranke Kosor

Povezani članci

• EU APLIKACIJA: KOCKA JE BAČENA
• Bruce Hitchner: Traženje “jednog – BiH – glasa”
• Don’t Cry „Argentina“
• Lajk za Vikiliks
• Iluzije o sebi i o drugima
• Oliver Frljić i Marin Blažević reagiraju na Biondićeve izjave: Posvećujemo predstavu svakom djetetu žrtvi rata

HDZ

Vodstvu HDZ-a iz devedesetih godina, na čelu s Franjom Tuđmanom, haški su tužitelji pripisali “udruženi zločinački pothvat” u Bosni i Hercegovini i u operaciji Oluja: posljedice tih zločinačkih udruživanja broje se u tisućama mrtvih, desecima tisuća trajno unesrećenih, stotinama tisuća protjeranih i raseljenih, u spaljenim kućama, koncentracionim logorima, uništenim egzistencijama… Najmanje osamdeset posto građana ove zemlje, prema slobodnoj procjeni ovog potpisnika, hašku kvalifikaciju doživljava kozmičkom nepravdom protiv Hrvatske, Hrvata i njih osobno: duboko preziru sve koji pronalaze išta sporno u hrvatskom vođenju rata.

Posttuđmanovskom HDZ-u, pak, domaće tužiteljstvo sad na teret stavlja seriju korupcijskih akcija u vrijeme kad je stranku vodio Ivo Sanader: navodno je HDZ utajio i iznudio više od trideset milijuna kuna, ne računajući pljačkaške akcije koje je poduzimao Sanader lično. Vladajućoj stranci sud je blokirao imovinu, neizvjesno je kako će HDZ financirati izbornu kampanju, a sami predstojeći izbori više se doimaju kao formalnost nego kao ravnopravna politička bitka. Osamdesetak posto građana spremno prihvaća tezu o zločinačkom HDZ-u koji treba razoriti, zatrti mu lopovsko sjeme i zauvijek ga ukloniti s političke mape.

Paradoks HDZ-a, ali i čitavog našeg društva, sastoji se u tome da većinski dio javnosti želi politički pokop rečene stranke baš u trenutku kad je ona najmanje maligna u čitavoj svojoj povijesti, uza svu verbalnu pirotehniku za kojom posežu neki od vodećih stranačkih ljudi i uz Karamarkove akcije protiv antifašista. HDZ nikad nije toliko činio za javno dobro kao što čini danas, ali javna podrška mu je minimalno dvostruko manja nego kad je suština njegova djelovanja bila svedena na primijenjeni šovinizam, nasilje i prvobitnu pljačku društvenog vlasništva. To je simptom duboke socijalne patologije u koju je zapala ova zemlja, patologije koja je mnogo veća nevolja od ekonomske krize iz koje se ne vidi izlaz.

Bez obzira kojim je motivima bila vođena – pokušajem neutralizacije Ive Sanadera, međunarodnim pritiskom ili krivim procjenama – činjenica jest da je Jadranka Kosor, uz samo ponešto nervoze i povremeno škrgutanje zubima, pustila da se utroba njezine stranke izloži na milost i nemilost državnim tužiteljima, to jest njihovu prepredenom šefu Mladenu Bajiću. Istraga protiv HDZ-a dobra je vijest za ovu zemlju i njezine građane, i mogla bi značiti velik civilizacijski iskorak kad osnovna karakteristika glavnog tužitelja ne bi bila prepredenost i ovisnost o tzv. političkoj volji. Ali avaj: ovdje čak i politički analitičari, koji se nikako ne mogu svrstati u simpatizere HDZ-a ili desnice, premijerki Kosor između redaka zamjeraju što nije zabetonirala HDZ-ova vrata pred USKOK-ovim istražiteljima.

Zašto se većinski dio javnosti ponaša kao što se, barem javno i barem zasad, ne ponašaju ni članovi Predsjedništva HDZ-a? Nije smisao političkih stranaka da budu svrhom same sebi, nego da svojim djelovanjem utječu na opće dobro: HDZ-ova slabost u ovom času rezultira i pozitivnim efektima za hrvatsko društvo, što Jadranki Kosor mogu zamjerati samo oni koji su interesno vezani za HDZ, a koji će odlučivati o njezinoj političkoj budućnosti na prvom sljedećem Saboru HDZ-a. Slobodni građani trebali bi biti sretni što se ova zemlja razvila dotle da Državno odvjetništvo vodi istragu protiv vladajuće stranke, bez obzira što će to značiti za samu tu stranku. Pojednostavljeno rečeno, valjalo bi konačno shvatiti da ono što je u interesu HDZ-u kao političkoj organizaciji predstavlja izravno ugrožavanje interesa Republike Hrvatske i ljudi koji u njoj žive.

Sad svjedočimo situaciji da HDZ, možda prvi put u svojoj povijesti, pušta da se preko njegovih leđa čini nešto u interesu ove zemlje i njezinih građana, što luči najmanju javnu podršku toj stranci ikad. Naravno da razloge za pad potpore valja potražiti i u ekonomskoj nedoraslosti aktualne Vlade, i u političko-intelektualnim ograničenjima premijerke, i u činjenici da su svi vodeći HDZ-ovci vjerno služili Ivi Sanaderu, ali stječe se dojam da javnost Jadranku Kosor najviše prezire baš zbog toga što je bila toliko neinteligentna i slaba da je pustila da istraga zakuca i na njezina vrata, to jest da stigne do one nje koja je bila poslušna Sanaderu. A ako ćemo pošteno, to je – uz završetak pregovora s EU – jedina pozitivna tekovina njezine vladavine. Što i nije rezultat s kojim se može mirno izići pred delegate na Saboru opozicijskog HDZ-a.

BOLJKOVAC

U srijedu ujutro u svojoj kući blizu Karlovca uhapšen je Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova u samostalnoj Hrvatskoj i istaknuti antifašistički borac u Drugom svjetskom ratu: u hapšenju tog devedesetogodišnjaka sudjelovale su jake policijske snage, a slučaj je proslijeđen Županijskom sudu u Zagrebu, jer karlovački sud nije među onima koji su nadležni za procesuiranje ratnih zločina. Boljkovca se sumnjiči da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Dugoj Resi u svibnju 1945. godine.

Boljkovčev odvjetnik Anto Nobilo izjavio je u srijedu da još uvijek ne zna što se točno stavlja na teret njegovu klijentu, a potvrdio je da se pretražuje Boljkovčeva kuća u Vukovoj Gorici. “Uvijek sam zagovarao stvaranje pravne države i borio se za njezino djelovanje. To mogu ponoviti i sada, s time da moram dodati kako se bojim da je ovdje manje na djelu država, a više vladajuća stranka koja gotovo očajničkim potezima nastoji skrenuti pozornost javnosti s kriminalnih afera što je potresaju”, komentirao je Boljkovčevo uhićenje bivši predsjednik Stjepan Mesić. Ministar policije Tomislav Karamarko, dakle, nije propustio priliku da predizbornu kampanju pokuša skrenuti u vode za koje misli da pogoduju njemu i njegovoj stranci: u vode ideoloških obračuna sa starcima koji su, na užas Karamarka i njemu sličnih, iz Drugog svjetskog rata izišli kao pobjednici.

Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz tjednika Novosti