Ivana Kekin: Domoljublje je otet pojam, napunjen kičastim riječima i nacionalističkom mržnjom

Povezani članci

• Vuk Perišić: Utakmica Hrvatska-Srbija kao dijagnoza hrvatske krize
• Koliko vrijedi život migranta?
• Štefica Galić primila nagradu Johan Philipp Palm: Ne odričem se zajedničke budućnosti svih nas u BiH
• Razapeti između legalnosti i moralnosti
• Radomir Lazić: Treći talas, prvi put!
• Igor Serdar: Sigurno najbolji Srbin iz Hrvatske

Domoljublje otet pojam. Napunjen velikim i kičastim riječima, praznim, bezsadržajnim osjećajima, nacionalističkom mržnjom i ranofilijom. Kao takvo služi kao osobna karta za guranje vlastitih interesa i otimanje zajedničkih resursa. Kao takvo postalo je paradoks pa podrazumijeva djelovanje nauštrb domovine u čiju se ljubav kune. 

Piše: Ivana Kekin

Ovih dana, dojma sam, javni prostor je osobito kaotičan. Redovi jezivo visokih brojki oboljelih izmjenjuju se s apaurinskim izjavama šefa Vlade i Stožera. Njihove nizove o neprobojnosti hrvatskog zdravstvenog sustava nemilosrdno prekidaju pisma i transkripti koji cure iz primarnog respiratorno- intenzivističkog centra upozoravajući kako prije svega curi zadnji čas za ozbiljniju organizaciju. Uznemirujuće tonove potom prekrivaju Vladini trbuhozborci, pojedini članovi vladinog Savjeta koji nas iz tjedna u tjedan uvjeravaju da smo na vrhuncu i samo što nismo počeli padati. U provaliju valjda. Pozivi na odgovornost neposlušnog stanovništva od strane članova Stožera konstantno koincidiraju s njihovim upornim odbijanjem da odgovornost sami prihvate. Grafove, brojeve, slike iz bolnica, vijesti iz svijeta, zabrinuta i ozbiljna lica svjetskih čelnika dok se obraćaju svojim građanima prekrivaju zahtjevnom mentalnom gimnastikom dobivene, iracionalno optimistične interpretacije trenutnog stanja i prognoze bliže budućnosti. Kroz neprohodnu i izluđujuću đunglu ipak skoro pa svakodnevno probija se već mjesecima, od početka epidemije, jedan strpljivi i odmjereni glas. Ivan Đikić pristupa poznatim podacima temeljito i precizno, zaključke koje iz njih dobije jasno i logično argumentira te konstantno upućuje apele Vladi i Stožeru u nastojanju da zaštiti građane od nekontrolirane pandemije. Dakle imamo nevjerojatan luksuz da najbolji hrvatski znanstvenik, čije lice je Angela Merkel stavljala na plakate širom Njemačke kako bi građane motivirala da nose maske, nesebično nudi pomoć Vladi i Stožeru. Ipak oni pomoć odbacuju s podsmjehom i omalovažavanjem. Nije to Đikiću prvi put, bio je najbolji student Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji je studij završio za nevjerojatne 4.5 godine s nevjerojatnim 5.0 prosjekom, pa ipak nije uspio dobiti niti priliku za staž u zagrebačkim bolnicama. Iako je primljen u najstariju akademiju prirodnih znanosti na svijetu- Leopoldinu i Europsku akademiju znanosti, naša Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti još nije našla mjesto za njega. Dakle koliko je suludo impresivna njegova znanstvena karijera jednako je suluda odbacujuća i negativnoj selekciji sklona narav hrvatske znanstvene zajednice. Đikić unatoč svemu ostaje dostojanstveni patriot- spreman otrpiti uvrede kako bi i dalje nudio pomoć svom narodu.

Neku me večer razmišljanje o njegovom upornom domoljublju odvelo do sasvim drugih sjećanja.

To je bilo 2.1.2017.godine. Ponedjeljak navečer, bez osobitih planova. Kako to već obično bude 2. siječnja. Bio je upaljen televizor i pažnju mi je privukla neka dokumentarna emisija  koja se puštala na HRTu. Zvala se Stambeno pitanje.

Neki stariji gospodin, po imenu Paul Schreiner govorio je o svom životu. Rođen i odrastao u Zagrebu, u vili u Deželićevom prolazu, imao je 13 godina kada je proglašena NDH. Nastavak priče bolno je predvidiv. Svi su članovi obitelji ubijeni u logorima, a imovina im je oduzeta. Jedino se Paul spasio, skrivavši se u štali prijatelja obitelji naredne četiri godine.

Po završetku rata imovinu njegove obitelji uzima Jugoslavija. Paul sa dvadesetak godina odlazi u Izrael, zasniva obitelj s kojom se kasnije skrasi u Italiji. Do svoje imovine, prije svega rodne kuće, pokušava doći sudskim putem dugi niz godina. Pogađate nakon Domovinskog rata njegovu je imovinu naslijedila Republika Hrvatska, odnosno konkretno Grad Zagreb. Unatoč svim uloženim naporima okrutna birokracija koja mu je onomad ’41. jednim potpisom kuću uzela, sada nikako ne uspijeva naći put da mu istu vrati.

Paul Schreiner u društvu svoje supruge i sina i divne Silvane Menđušić koja je emisiju snimila, po prvi puta ulazi u svoju kuću nakon gotovo 70 godina.

Gledam tog dostojanstvenog starca kako sporim koracima pokazuje na brezu koja je zasađena 1910. godine, prije njegovog rođenja, i odjednom shvaćam da ja tu brezu poznajem. Štoviše gledam tu brezu svaki dan već skoro 10 godina. Poznajem dvorište. Poznajem i kuću. Bila sam u njoj 1000 puta.

Kuća Paula Schreinera naime vrtić je kojeg polaze moja djeca.

Paul ulazi u kuću, govori nam gdje je bila kuhinja, a gdje glavni salon, prepoznaje slike na zidovima. Ja jedva dišem. Danima, tjednima, mjesecima mislim na Paula. Razmišljam da mu pošaljem pismo. Da se ispričam. Da se zahvalim. Zaključujem da bi bilo preuzetno. No ne mogu se otresti osjećaja koji vriju u meni. Koliko sam puta ušla u to dvorište, samopouzdano kako se i kroči tamo gdje je tvoje. S kakvom sam inercijom otvarala vrata, koračala hodnicima,  lupkala prstima po zidovima dok bi čekala da Vito pojede užinu ili Miša obuje čizmice. Ponašala sam se potpuno slobodno kao da mi taj gradski vrtić, kojeg plaćam porezom, prirezom i mjesečnom ratom, pripada. Dok zapravo pripada Paulu.

Paul pronalazi utjehu u činjenici da njegovu kuću koriste djeca. Paul je patriot. Paul je toliki patriot da želi biti pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju, koju je kupio njegov djed i u kojoj nikada nije pokopan nijedan član njegove obitelji. Jer ih je jedna država ubila. A druge dvije su ga otjerale nikada mu ne vrativši jedino što mu se uopće od svega oduzetog moglo vratiti. Unatoč trostrukoj izdaji Paul želi biti pokopan u Zagrebu, u svom gradu i svojoj zemlji. Paul ljubi tu zemlju tako da od nje ništa ne očekuje i sve joj oprašta. Paul je domoljub, a mi to uopće ne vidimo.

Jer je domoljublje otet pojam. Napunjen velikim i kičastim riječima, praznim, bezsadržajnim osjećajima, nacionalističkom mržnjom i ranofilijom. Kao takvo služi kao osobna karta za guranje vlastitih interesa i otimanje zajedničkih resursa. Kao takvo postalo je paradoks pa podrazumijeva djelovanje nauštrb domovine u čiju se ljubav kune.

Domoljublje je otet pojam. I vrijeme je da ga preotmemo natrag. Da ga ispraznimo od pejorativnih značenja i napunimo onime što ono zapravo jest. A ono jest Ivan Đikić i Paul Schreiner. I bilo bi, prije svega za nas, a puno manje za njih, važno da to razumijemo na vrijeme. Pa da barem sliku i ime Paula Schreinera stavimo na njegovu rodnu kuću, kao zahvalu za sve što nam je dao. I da barem uvažimo poklonjeno znanje Ivana Đikića prije nego što ćemo se za poneko desetljeće kičasto hvalisati kako je prvi Hrvat koji je dobio Nobela iz medicine.