IVAN LOVRENOVIĆ PIŠE DRUŠTVU PISACA: BRIŠITE ME SA SVOJEGA SPISKA

Povezani članci

• Socijalizam ponovno među Hrvatima
• LUDI KONJ 
• SMIJURIJA STOLJEĆA: tvrditi da Hrvati obožavaju HDZ
• Muhamedbegović: Zakopane prijedorske tajne
• Ajnadžićeva donacija: Za borbu protiv COVID-19 nabavljene termalne kamere firme sa američke crne liste
• Merkel donosi poruku u Zagreb : Nećemo dopustiti veličanje osuđenih za ratni zločin

Trebalo je da prođu pune dvadeset i dvije godine – a da ne bî nedavne tribine Društva pisaca u Bosni i Hercegovini, ni to ne bi bilo dovoljno – pa da saznam što se u vezi s Društvom i piscima spremalo u maju 1992. godine. I to iz usta protagonista i svjedoka, Abdulaha Sidrana. A Sidran je čovjek častan, da parafraziram „pohvalu“ Brutu Shakespearova Marka Antonija, ima li ikog živa da njemu ne bi vjerovao!

Evo, dakle, što nam sad otkriva Sidran, a Oslobođenje prenosi, nadat se vjerno: „Mi smo onda u razmjeni s Grbavice dobili Zlatka Topčića, napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.“ Izvještaj drugoga medija (NAP) sadrži još konkretniji podatak, da je taj sastanak u maju 1992. godine, na kojemu „se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije“, Sidran „organizirao u svojoj kući“.

U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik. A jedan od najpotresnijih i najknjiževnijih dokumenata evropske logorologije, posthumno objavljena Jurišićeva Škola stradanja, kao ni njegova osobna sudbina, pažnju bosanskohercegovačkoga Društva pisaca nikada nisu na dostojan način privukle. Ove mi je  reminiscencije snažno na površinu izvukla zapanjenost dvadesetdvogodišnjim neznanjem o onome o čemu Sidran danas govori a ja prvi put čujem.

Tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade – o tome ni sada ne doznajemo ništa. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o „agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu – ni o tome ne doznajemo ništa. Ali je frapantno jasno kamo u pogledu modela ponašanja i društvene simptomatike spadaju ove figure i postupci. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedino ispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.

Zapravo je šokantno da smo dobili ovako otvoren iskaz, makar i s ovolikim zakašnjenjem, a Sidran je čovjek častan, pa se njegova ispovijest ne može dovoditi u sumnju. Časni su, bez sumnje, i svi oni koji su na spomenutoj tribini saslušali to njegovo priznanje, a ne samo da nitko u njemu nije našao ništa što bi izazivalo zapitanost, zabrinutost, dilemu barem, nego je, po medijskim izvještajima, „nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.

Nitko od prisutnih, također, nije osjetio potrebu da bilo što kaže ni povodom Sidranovih ponovljenih ideoloških invektiva upućenih kolegi Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu zorno i tvorno svjedoče neugodnosti što ih Simić već doživljava u divnoj sarajevskoj svakodnevnici.

Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A.  Sidrana, sve uz „pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva.

Pripadati ovakvom Društvu pisaca nespojivo je s elementarnim samopoštovanjem.

Tražim da me i formalno brišete sa spiska članova Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.

S poštovanjem

Ivan Lovrenović

U Sarajevu, 7. 7. 2014.