Ivan Ergić fudbalska zvijezda i intelektualac: Možemo birati: socijalizam ili barbarstvo

Povezani članci

• Što Milanović može Mamiću
• Američka je politika uvijek bila spriječiti užu suradnju Njemačke i Rusije
• O penetraciji i plebiscitu
• Ma zar zaista?
• Naš Mostar
• Snežana Čongradin: Predizborni okršaji Dačića i Tadića oko Parade ponosa

Bivši nogometni reprezentativac SR Jugoslavije i Srbije Ivan Ergić (32) prava je bijela vrana među nogometašima: dok drugi nogometaši slobodno vrijeme krate uz playstation, a vještinu pisanja koriste samo u kladionicama, ovaj nekadašnji vezni igrač “Juventusa”, “Basela” i turskog “Bursaspora” je i za vrijeme karijere čitao filozofsku literaturu, a godinama piše političke kolumne u beogradskoj “Politici”, dok sociološke eseje o odnosu sporta, društva i religije objavljuje u eminentnim časopisima poput “Le Monde diplomatiquea”.

Rođen 1981. u Šibeniku, a podrijetlom iz sela Gaćeleza kod Vodica, Ergić kao dijete dijeli izbjegličku sudbinu srpske zajednice u Hrvatskoj, pa početkom 90-ih s obitelji završava kod rodbine u Šapcu, da bi se 1997. cijela obitelj preselila u Australiju, gdje kao junior nastupa za klub “Perth Glory”. Tu ga uočavaju skauti slavnog “Juventusa” i dovode natrag u Europu. Ubrzo odlazi na kaljenje u švicarski “Basel”, gdje postaje kapetan momčadi za koju su igrali i naši asevi Mladen Petrić i Ivan Rakitić. Karijeru završava u turskom “Bursasporu”, s nepunih 30 godina, nakon čega lani objavljuje svoju prvu pjesničku zbirku “Bajronovski junak”.

Od Basela do Baselića

»  S obzirom da ste djetinjstvo proveli u šibenskom kraju, jeste li kao dijete čitali “Slobodnu Dalmaciju”?

– Nisam je čitao jer sam bio previše mali, a moji su čitali, naravno. Ne znam koji je Dalmatinac nije čitao.

»  Možete li nam opisati te predratne godine u Gaćelezima? Za koga ste navijali u nogometu? Koji vam je bio najdraži igrač?

– Bilo je kao i svako djetinjstvo, bezbrižno, idila koju samo selo može pružiti. Krajem 80-ih bilo je vrijeme velikog “Zvezdina” uspjeha i ja sam onda postao navijač, iako tada nisam imao nekog omiljenog igrača.

»  Kako pamtite ratne godine i Srbiju vašeg dječaštva?

– To je bila klasična izbjeglička priča, a sve su bile manje-više slične na prostoru bivše zemlje. Neimaština, kronična besparica, patnja, česte selidbe. U svakom slučaju, za dijete od deset godina dosta stresno.

»  U “Baselu” ste igrali s hrvatskim reprezentativcima Mladenom Petrićem i Ivanom Rakitićem. Kako ste se slagali?

– U to vrijeme smo imali devet igrača s prostora bivše Jugoslavije, tako da su nas neki zvali “Baselić”. Kao kapetan posebno sam pazio da se ne dogodi kakav problem; međutim, ne da nije bilo problema, nego smo imali nevjerojatnu atmosferu u timu, prije svega zbog nas Jugosa, kako nas inače zovu u Švicarskoj. Događalo se i da čitav tim izvedem na našu muziku, ali su noćni izlasci bili rijetki jer smo imali trenera koji je bio polumilitaristički nastrojen i često nas je uhodio.

»  Političke i filozofske kolumne počeli ste pisati još u Švicarskoj, paralelno s treninzima i utakmicama. Kako se to dogodilo? Što su vam značili ti tekstovi?

– To je bio moj ispušni ventil prema svemu ružnom što mi se događalo na početku karijere i prirodna reakcija na gubitak iluzija o profesionalnom nogometu. Htio sam zloupotrijebiti poziciju koju imam kako bih ispričao nešto o pravom karakteru profesionalnog sporta, o kojem svi mladi ljudi sanjaju. Jer sportašima i drugim ljudima iz masovne kulture obično se i daje toliki prostor zato što nemaju što bitno reći, a kamoli da preispituju moralne i ideološke postavke svijeta u kojem žive.

»  Kako su vaši suigrači reagirali na te kolumne?

– Nikad nismo razgovarali o tome. Međutim, znam da je mnoge u tom svijetu nerviralo što otvoreno govorim o stvarima koje su tabu i oko kojih postoji jedna vrsta “omerte” – od ponekih ljudi u klubu, dijela navijača, pa sve do sportskih novinara koji se uglavnom bave trivijalnim: statistikama, taktikom, transferima, senzacionalizmom. Gdje god sam bio, odlučio sam govoriti o tome pa dokle izdržim, tj. dokle me poslodavci istrpe, jer me nogomet kao takav više nije mnogo zanimao.

Kvazivjerski rituali

»  Slobodno vrijeme nogometaša obično se vezuje uz manekenke i playstation, a vi u slobodno vrijeme čitate Adorna. Kako se snalazite u takvoj okolini? Je li vam taj svijet prepovršan?

– Nogometni svijet je u duhovnom smislu i smislu mogućnosti razvoja ličnosti jedna crna rupa, i potrebna je nevjerojatna snaga i otpor da te ona ne proguta. Možeš se neko vrijeme praviti da su ti automobili, žene i brendirana odjeća najvažniji na svijetu, ali sve ima svoje granice. Ja sam, međutim, sebe postavio na takav način da se sve odbijalo od mene; drugim riječima, shvatiš koliko je sve banalno, pa i sam uspjeh. A pisanje je bio moj vid borbe i protest protiv površnosti toga svijeta, ali i vlastite površnosti. Druga je stvar što moji kolege i drugi vrhunski sportaši ne žele reći pravu istinu o profesionalnom sportu.

»  U kolumnama iznosite tezu da se sport hrani najprizemnijim nacionalizmom, a da se stadioni i nogometne arene pretvaraju u tvornice šovinizma, nasilja i mržnje?

– Nacionalizam na našim prostorima je često više refleks na osjećaj poniženosti i frustracije, refleks na ekonomski i kulturni neokolonijalizam i gubitak identiteta, posljedica toga što narod nema snage za progresivne ideje jer one zahtijevaju direktan angažman i akciju, i onda se vraća na ideje i sentimente koji su poznati i ne zahtijevaju napor, a to su nacionalizam, religija, lokalpatriotizam, ostrašćeno klubaštvo… U svemu tome sport, a naročito nogomet kao najmasovniji i s tradicijom, postaje platforma za ispoljavanje i jačanje tih sentimenata, i tu se najbolje vidi koliko je tanka granica između tzv. zdravog nacionalizma i šovinizma, ksenofobije, mržnje, nasilja…

»  U eseju koji ste nedavno objavili u magazinu “Le Monde diplomatique” tvrdite da su i srpski i hrvatski nogometaši povezani s političkom desnicom i crkvom?

– Mislio sam na čitavu klimu koja vlada oko reprezentacije, ali i nogometa uopće, koju stvaraju navijači, igrači, ljudi iz saveza, novinarski kor itd. Bio sam preneražen kad sam na utakmici protiv Bosne u Beogradu čuo gotovo čitav stadion da viče “nož, žica, Srebrenica”, dok su općenito igrači zajedno s navijačima duboko zaglavili u ispoljavanje nekakvih kvazivjerskih rituala na stadionima – pozivanja na Boga, molitve za uspjeh, prije utakmica i turnira odlazi se u crkve – što je u biti vrhunsko bogohuljenje, dok je nacionalističko-šovinistička ikonografija postala uobičajena.

Postoji alternativa

»  Pritom ne mislite samo na Srbiju, nego i na Hrvatsku?

– I u Hrvatskoj se dobar dio poznatih sportaša svrstao uz desnicu, pa čak im davao otvorenu podršku i radio svakojake reklame za njih, vjerojatno zato što su “popili” tu priču da se ne može biti pravi rodoljub ako nisi uz izrazito nacionalnu stranku. Također, bigoterija, kvazivjerništvo i kvazidomoljublje među hrvatskim sportašima nisu ništa manji nego kod drugih u regiji, dok Thompson samo upotpunjava taj folklor. Općenito, sportaše uspijevaju izmanipulirati, kako politika, tako i crkva, dok oni sami vjerojatno računaju na nekakve sinekure i pozicije, diplomatske pasoše i sl. nakon završetka karijere.

»  U tom tekstu definirate nacionalističku svijest kao “lažnu svijest koja sprečava razvoj autentične klasne svijesti”. Znači li to da suvremeni nogomet, potičući nacionalizam, zapravo konzervira društvo i onemogućava društvene promjene?

– Naravno. Kao što je religija uvijek bila lažna svijest koja služi za odvraćanje masa od stjecanja svijesti koje će je odvesti putem društvene pravde, tako je i nacionalizam već tradicionalno najpovoljniji narativ za homogenizaciju društva, a to znači za brisanje i prevazilaženje jasnih klasnih granica i konflikata. U tom smislu i u takvim društvenim odnosima sport služi jačanju nacionalne, lokalpatriotske, provincijalne svijesti, i on se kao institucija pokazao pogodan koliko za konzerviranje postojećih odnosa, toliko za odvraćanje pažnje od onog važnog. Tako danas imate u civilizacijskom smislu poraznu činjenicu da su navijači puno bolje organizirani i obučeni za bilo koju vrstu društvenog angažmana nego sindikati i slične organizacije i udruženja.

»  Smatraju vas marksistom. Osjećate li se i vi tako? Što vas je privuklo marksizmu?

– Ne mogu kazati sam marksist imajući na umu koliko je to kompleksan teorijski sistem, ali i to da je sâm Marx govorio da nije marksist, tako da ne volim bilo kakve kategorizacije. Međutim, sigurno da dijelim dobar dio njegovih stavova i uvida koji su i dandanas neprevaziđeni, i koji će biti aktualni dokle god postoje izrabljivački odnosi u društvu. Vjerojatno je moje porijeklo utjecalo na to da budem blizak ljevici, jer sam iz partizanske obitelji, što ne znači da dobar dio mog pogleda na svijet nije uvjetovan i osobnim životnim iskustvom.

»  Smatrate li da neoliberalni kapitalizam nema alternativu?

– Ne samo da ima alternativu, nego ako se on uskoro ne sruši, svijet će doći na rub ne samo ekonomske, nego i ekološke katastrofe. U tom smislu bliska mi je postavka Rose Luxemburg “Socijalizam ili barbarstvo”, ali ne onakav socijalizam kakav je bio u SSSR-u ili čak u Jugoslaviji. Ali da ne pametujem, o tome u Hrvatskoj dosta preciznije i učenije od mene govore neki momci i djevojke sa studentske ljevice, među kojima imam dosta prijatelja, i koji vrlo dobro mapiraju probleme i rješenja kako u samoj Hrvatskoj, tako i na globalnoj razini.

Povratak u Gaćeleze

»  U jednom intervjuu ste izjavili da je rat u Jugoslaviji bio “velika podvala”. Možete li to malo objasniti? Kako ste sebi objasnili raspad Jugoslavije? Tko je kriv za rat?

– Sebi ga i dalje pokušavam objasniti, i jedno vrijeme sam se baš intenzivno bavio samo ratom i raspadom Jugoslavije. To je jako kompleksna priča, dok se za nacionalne javnosti ona po pravilu svodi na nekoliko istaknutih likova i topografiju zločina, i obično odgovara medijskoj slici, neznanstvena je i ne ulazi u složenije kauzalitete. Kad sam rekao da je “podvala”, mislio sam na to da je posrijedi već viđen scenarij u mnogim drugim zemljama koje je trebalo podvrgnuti novim odnosima ovisnosti i neoimperijalizma. I zbog toga međunarodna zajednica nije učinila dovoljno da – ako već ne može spriječiti nacionalizme i radikalizaciju – drastično ublaži njihove posljedice i poveća mirovne napore. Na istoj liniji smatram da je krivnja proporcionalna koncentraciji moći određenog čovjeka ili grupe u određeno vrijeme na određenom mjestu. Međutim, bez obzira na političke i vojne lidere, dio krivnje snosi i narod jer, kao što je Jaspers rekao, krivnja nije samo pravna i politička, već postoji i moralna krivnja.

»  Kako ste se osjećali kad je prije nekoliko godina vaš “Basel” igrao domaću utakmicu Kupa UEFA-e protiv “Širokog Brijega”, i kad su vam gostujući navijači vikali “Ubij Srbina”?

– Nisam osjećao zaista ništa posebno, jer tako nešto je postalo normalno u nas. Međutim, kad su neki novinari poslije utakmice s nestrpljenjem čekali da to prokomentiram, rekao sam da su to “isto moji ljudi, pa da ne znam kakvi su”, i to prije svega da ne bih nikome tamo dao povoda da ponovo razglabaju o plemenima i barbarima koji imaju kronično neprijateljski i šovinistički odnos jedni prema drugima. Vidio sam kasnije da je Novak Đoković nešto slično prokomentirao kad ga je spiker greškom na jednom turniru proglasio Hrvatom, rekavši da to ionako manje-više dođe na isto. Iako i on često koketira s populističkim patriotizmom i folklornim pravoslavljem, moram priznati da me je time kupio, i ne znam bih li mogao imenovati još nekog od sportaša na ovim prostorima tko bi tako šmekerski odreagirao.

»  Odete li katkad u Gaćeleze?

– Od rata sam bio jedanput, htio sam vidjeti kako izgleda selo gdje sam živio i grad gdje sam rođen. Nažalost, većina onog što smo imali je i dalje u ruševinama, tako da je slika i dalje prilično sumorna