Ivan Brodić tvrdi: Davanje autocesta u koncesije je posljednji čavao u lijes nacionalne ekonomije

Mogli smo pročitati i da uvaženi kolumnist ovoga portala, dr. Damir Kušen, piše u superlativima o kineskoj tehnologiji i moći njihovih željeznica. U scenariju stranog koncesionara, novac će odlaziti u njegove ruke, dakako umanjen za iznos koncesije od koje država očekuje najmanje 2,5 milijarde eura.

A stari su Rimljani, uostalom kao i stari Kinezi, smatrali kako su prometnice krvotok države te su svoja osvajanja pratili izgradnjom prometnica do svojih fortifikacija. U našim krajevima postoji nekoliko rimskih cesta na trasi kojih su kasnije nastajali putevi i željeznice. Prometnice su bile važne i kasnije, recimo mitska željeznica Berlin-Bagdad-Teheran, jedan je od skrivenih uzroka Prvoga svjetskog rata. Ako zagrebemo ispod površine uvidjet ćemo kako su mnoge države u povijesti, a i danas, recimo Njemačka ili Austrija, izrazito ponosne svojim prometnicama, a dovoljno se samo provesti autom kroz Njemačku te će i najobičniji smrtnik uvidjeti s kolikom se pažnjom i ponosom ova država odnosi spram svojih cesta. A narečeni ponos nije emocionalna nego ekonomska kategorija. Znaju Nijemci koliko se dobara preveze njihovim cestama i željeznicama, svjesni su koliko je osjetljivo to pitanje za njihovu ekonomiju, a ona je kako kaže njemački ekonomist Martin Wolf, moralna kategorija.

Naravno, naša dva junaka smatraju, kako u nas nema energije za mudro upravljanje bilo čime pa tako ni krvotokom ekonomije, a to su prometnice. Harvardski psiholog dr. Robert Rosenthal pisao je o nacijama koje imaju velike državnike i koje se s ponosom odnose prema svojim vrijednostima, pa je u eseju Pigmalionov učinak, opisivao vezu između samosvjesti i uspjeha državne ekonomije. Učinak je dobio ime prema antičkom Pigmalionu koji je razočaran u žensku ljubav načinio kip idealne žene koja je naposlijetku oživjela. Rosenthal, dakle, povlači izravnu paralelu između visine nacionalne svijesti i uspjeha države. Dokaz ne moramo dugo tražiti, pogledajmo samo ovu krizu koja traje već nekoliko godina i zemlje koje su najmanje oštećene krizom. Dolazimo do zemalja poput Norveške, Francuske, Njemačke ili Austrije. Nisam siguran kako u javnom mnijenju tih zemalja egzistira raspoloženje da su, primjerice Austrijanci, nesposobni upravljati svojim cestama.

Churchill je jednom rekao kako društvo ilitiga narod ima vlast kakvu zavređuje, a ako to stavimo u kontekst Rosenthalova eseja i prevladavajućeg javnog mnijenja u Hrvata to možda i nije tako krivo. Jer, ako smo doista kao javnost zaboravili na ono što predstavlja pozitivna hrvatska nacionalna svijest, a što su predstavljale sve pozitivne političke ideologije, koje uzgred više nemaju relevantnih predstavnika u Saboru, poput HSP, HSS-a ili HSLS-a, tada zaslužujemo ovakav način komuniciranja kako to prema nama čine naši politički junaci. U tom slučaju zaslužujemo i to da ono što se mukom izgradilo, pod utjecaj stranim koncesionarima.

Pročitavši nedavno knjigu Moć uvjeravanja Mirele Španjol Marković koja govori o važnosti retorike u političkom, javnom i poslovnom životu, uvidio sam kako je i Goebbels imao više poštovanja prema svome narodu nego što to imaju Čačić i Linić prema ovom narodu. Stoga, nemojmo se zavaravati, njihova spremnost na davanje u koncesiju naših prometnica nije ništa drugo nego pljuvačka u lice cjelokupnoj nacionalnoj svijesti i poslijednji čavao u lijes našoj posrnuloj ekonomiji.

SEEbiz.eu