Ispraznici

Izdvajamo

• Ali hrvatska praznična memoaristika uopće se time ne bavi, ili tu i tamo čuješ samo slovo-dva žaljenja, a dok je tako, obilježavanje velike oslobodilačke pobjede pratit će sjena i ništa manjeg moralnog poraza.

Povezani članci

• Branitelji napretka
• Djeca sa poteškoćama u razvoju u HNK bez asistencije sistema
• Lustracija zdrave pameti: Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca
• Žandari jezika
• Video – Tribina u Mostaru: Napadi na novinare
• VRŠNJAČKO NASILJE – TABUT TEMA

Veliki ratni praznici, koji se nižu iz godine u godinu, zapravo više zaslužuju naziv ispraznici jer sliče na vreće iz kojih se izbacuje svaki nezgodan detalj iz pobjede Hrvatske u ratu devedesetih, a ostavlja samo ono što tu pobjedu čini blistavijom nego što je stvarno bila

Imamo hrpu državnih praznika, ali da li i previše? Na prvi pogled ne. Ovih dana neki mediji navode čitav prstohvat država koje ih, čovjek ne bi vjerovao, imaju i više od nas. Ali vrag je u tome što ti inozemni praznici protječu u tišini, jedva da i znaš za njih, a kod nas je nešto sasvim drugo. Naši praznici u pravilu sliče na lojanice na kojima se podgrijavaju nacionalističke pa i profašističke strasti, kao nedavno u Borovom Selu, gdje je grupa raspamećenih mladih novoustaša otvoreno zagovarala pokolj nad Srbima. Pritom se, ako ih uopće ima, kritike svode na to da je policija morala intervenirati na vrijeme i spriječiti antisrpske huškače da izgovaraju to što su izgovarali, ali to u krajnjoj liniji smatram manje važnim. Važnije je da u ovoj obljetnici ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika, i to iz godine u godinu, sve više blijedi jedna od esencijalnih istina o srpsko-hrvatskom ratu devedesetih. Što je ta istina? Vrlo je jednostavna i ne treba je vraćati u pamćenje nikome kome to pamćenje išta znači. Ubojstvu dvanaestorice redarstvenika prethodio je jedva pojmljiv incident kada su trojica tada istaknutih pripadnika golog vrha hrvatske državne vlasti (Šušak, Vukojević, Glavaš), doduše ne dokazano, ali dovoljno indicirano, navodno osobno pucali na Borovo Selo iz “ambrusta”, neke vrste ručnih projektila, s ciljem koji ni malom djetetu ne treba objašnjavati.

Trebalo je zapaliti iskru mržnje, koja će nedugo poslije dovesti i do krvavog rata, što znači da ne treba baš vjerovati u navodno neupitnu činjenicu da su rat započeli Srbi, ili je to u najmanju ruku polovica istine, jer su rat priželjkivali i radikali s hrvatske strane. Njima je on trebao da se učvrste u vrhu hrvatske države, što im je, hvala na pitanju, sasvim uspjelo. A jasno je zašto im je uspjelo. Događaji u Borovom Selu, čija je godišnjica nedavno obilježena, imaju dva lica, ali godinama se radi na tome da jedno od tih lica ostane u svjetlu reflektora, a drugo se gasi u sve većoj sjeni selektivnog pamćenja. To je tipičan primjer razrokog gledanja na povijest, u kojem jedno oko vidi sve što mu odgovara, a dugo ništa, baš ništa što mu ne odgovara. Da se razumijemo, to nije samo hrvatska specijalnost. Svojedobno sam kao novinar pratio suđenje u Šibeniku začetnicima srpske pobune ranih devedesetih, koje je imalo punog opravdanja, a nije završilo ni nekim naročito drastičnim osudama. Ali onda me zapanjio jedan od okrivljenika koji mi je pred zgradom suda izjavio da je to suđenje početak obračuna s “ostacima zaklanog srpskog naroda”. Čovječe božji, gdje me nađe?! No ostanimo na Hrvatskoj i na hrvatskim primjerima selektivnog čitanja povijesti.

Ovo s Borovim Selom je samo zrnce-dva u puno većoj hrpi sličnih ili identičnih primjera. Zapravo svi državni praznici vezani uz rat 1991. – 1995. više zaslužuju da budu nazvani ispraznici, jer su finim arheološkim špahtlama i četkicama očišćeni od svega što može baciti sjenu na njihovu navodno mitološku čistoću i neupitnost. Ako hoćete, taj niz možemo započeti “Olujom”, koja u toj mitologiji zauzima središnje, polubožanstveno mjesto. O da, ona je bila logični rasplet okupacije velikog dijela Hrvatske od strane pobunjenih Srba, koji do kraja nisu prihvaćali nikakve kompromise sa Zagrebom, a neki poluluđaci, od kojih jednog spomenuh, bili su i za krvavi obračun koji bi završio uništenjem hrvatske većine. Ali to je samo jedna strana medalje i glancati samo nju da toliko zabliješti da zasjeni sve ostalo jednostavno nema smisla, čak je svetogrdno. Drugu stranu medalje o “Oluji” čini naime to da je u njoj i nedugo poslije pobijeno više stotina srpskih civila i zapaljeno tisuće njihovih kuća i gospodarstvenih objekata, za što nije nitko, ili jedva tko, odgovarao. Čak i Vukovar, taj simbolički vrhunac stradanja Hrvata u ratu devedesetih, ima drugu, zasjenjenu stranu medalje, a to je da su divljanju nad ovim gradom prethodile likvidacije Srba, kao i to da su u divljačkim napadima na taj grad stradali ne samo Hrvati nego i brojni Srbi. Ali u obljetničkim prigodama to se službeno ne priznaje, iako to ne bi ni za jotu promijenilo činjenicu da je Vukovar hrvatska Guernica, i da se ni za “g” ne bi promijenila činjenica da to jeste tako i nikako drukčije.

Zato ovdje izričem mišljenje za koje znam da je naivno, ali ostajem kod njega iz dubokog uvjerenja da je ispravno. Trebali bismo ukinuti sve državne praznike vezane uz rat devedesetih naprosto zato što, velim, to i nisu praznici, nego ispraznici, prazni nadnevci u kalendaru rata devedesetih. Iz njih se briše sve što ne odgovara službenoj istini o događajima na koje se odnose, a do blještavila se lašti sve što tu tobožnju istinu uzdiže do neupitnog božanstva. Ukratko, u interpretaciji službene srpsko-hrvatske ideologije povijest ratova devedesetih izgleda, štono bi se današnjim jezikom reklo, kao ravna ploča. Gdje je netko umislio da njegova istina o ratu dominira, tu prestaje razlog za svaku drugu, štoviše, tu drugu treba prebrisati mokrom krpom, a kada bi bilo moguće, i zakonski je zabraniti.

E vidiš, to ne ide. Nema nikakve ravne ploče, ali ima pločica koje su složene tako da otkrivaju sljedeću sliku. Da, Srbi su nesumnjivo u kombinaciji Beograd – Knin izvršili vanjsku agresiju nad Hrvatima, i tu nema dileme. Ali i Hrvati su, u čemu također nema dileme, izvršili unutrašnju agresiju nad Srbima, i tu se nema što dodati ni oduzeti. To je jednostavno tako. I zato po cijenu da budem dosadan, koju rado prihvaćam, ponavljam da su naši ratni praznici zapravo ispraznici u koje se, kao u državno i crkveno ovjerene vreće, trpa sve što te navodne praznike čini simbolima našeg junaštva i slave, a izbacuje sve što bi to dovelo u pitanje. Kakvi vražji “ambrusti” u Borovom Selu, kakve vražje stotine usmrćenih srpskih civila u “Oluji” i poslije nje. To su, biva, popratne pojave u svakom ratu, ali s bitnom razlikom da se one u mnogo većim ratovima četrdesetih godina zrelošću politika priznaju a, vidiš, u hrvatskom slučaju ne. Zato van na sunce s tim navodno nebitnim epizodama hrvatskog oslobodilačkog rata u devedesetima. U suprotnom, stječe se dojam koji se ničim ne može izbrisati, da cilj tog oslobodilačkog rata nije bio samo da se Hrvatska riješi okupacije pobunjenih Srba i njihovih beogradskih sponzora, nego da se riješi i srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Tim više što se to u velikoj, prevelikoj mjeri zbilja i dogodilo. Srbi su zaista prognani, iako su zahvaljujući svojim podinteligentnim vođama dijelom i samoprognani, i tu nema boga koji bi promijenio tu činjenicu.

Ali hrvatska praznična memoaristika uopće se time ne bavi, ili tu i tamo čuješ samo slovo-dva žaljenja, a dok je tako, obilježavanje velike oslobodilačke pobjede pratit će sjena i ništa manjeg moralnog poraza.

Portalnovosti.com