Ispovijest dr. Ilijaza Pilava: Mi vrijeme računamo od jula do jula

Povezani članci

• Biljana Srbljanović: Sahrana Srđe Popovića pokazala je ko smo mi, koliko nas ima
• Ljajić: Priznanje Kosova je uvjet za ulazak u Evropsku uniju
• Heni Erceg: Izborni dribling
• Budimo realni, napad na Pupovca logična je posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream
• Suša “gasi” svjetla na Balkanu
• Ako priznaš genocid, nisi Srbin

Šef hirurgije u Ratnoj bolnici u Srebrenici dr. Ilijaz Pilav (48) jedan je od posljednjih građana koji je napustio Srebrenicu nakon pada te zaštićene zone Ujedinjenih naroda (UN)  jula 1995. godine.

Iz okupiranog grada u kojem je počinjen prvi genocid nakon Drugog svjetskog rata, otišao je sa posljednjom grupom od 20-tak vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (Armije RBiH) nešto iza 14 sati 11. jula 1995. godine, u trenutku dok je nad Srebrenicom nadlijetao avion NATO-a kao posljednja nada da će Sjevernoatlantski savez uskoro započeti široke zračne napade protiv nadirućih snaga Vojske i MUP-a RS.

”Pošto sam osigurao evakuaciju bolnice, sa njima sam napustio Srebrenicu”, počinje svoju ispovijest doktor Pilav.

Uoči dženaze za 409. žrtva srebreničkog genocida u četvrtak 11. jula, kada će biti ukopani posmrtni ostaci i 44 srebrenička dječaka, bezimena beba Have i Hajrudina Muhića, kao i zemni ostaci starca od skoro 80-godina, ratni hirurg iz Srebrenice ističe da pred ovakvim činjenicama pada ona naroda izreka da vrijeme liječi i najdublje rane.

”Ne postoji to vrijeme, ne postoji ništa, što može donekle ublažiti ono što svaka žrtva genocida nosi sa sobom… Imam običaj kazati da je postojao jedan dio mog života do jula 1995. godine, a da onaj poklonjeni dio, dodatak životu, mi svi živimo nakon jula 1995. godine. Ono što je sasvim sigurno, nije me briga hoće li se razumjeti ili neće, sasvim sigurno da mi preživjele žrtve genocida posebno računamo vrijeme. Mi vrijeme računamo od jula do jula. To je naša hidžra”, govori doktor Pilav uoči još jedne godišnjice genocida u Srebrenici.

Kaže da se ovih dana nalazi pred ”vječitim pitanjem” da li je Srebrenica napuštena jula 1995. godine?

”Možda je odgovor i u tom pitanju. Srebrenica je puštena… Ono što u domenu tog odgovora još uvijek ne znamo, a pitanje je hoćemo li dočekati da i taj dio istine izađe na svjetlo dana, jeste ko je učestvovao u tome. Jasno je da je učestvovala međunarodna zajednica koja je kao dio cijene Daytonskog mirovnog sporazuma ukalkulirala i Srebrenicu. Ono što mene boli jeste i mogućnost da su u tome učestvovali i naši ljudi, ne iz Srebrenice, nego iz Bosne i Hercegovine. Naši ljudi kažem”, izjavio je Pilav.

Ljekar kojeg Srebreničani pamte po hrabrosti i ljudskosti i koji je cijeli rat bio pripadnik Armije BiH, načelnik saniteta 282. brigade, a potom i 28. divizije, ističe kako stalno treba napominjati da se genocid u Srebrenici nije desio samo jula 1995. godine.

”Genocid u Srebrenici i Podrinju počeo se dešavati 1992. godine. To je jedan tihi genocid koji se dešavao svo vrijeme. Ono što se desilo jula 1995. godine je samo kulminacija tog strašnog, planetarnog zločina, nezapamćenog, nepojmljivog… Nemoguće je izdvojiti jedan događaj, jednu sekvencu kompletnog događaja u Srebrenici od 1992. godine. Moj najteži trenutak je sam rat. To je trenutak koji traje od 1992. do jula 1995. godine. U njemu je sijaset stvari koje sa ove distance teško prenijeti. Recimo, činjenica da od jedne granate bude zbrisana kompletna porodica, da vam na oči od gladi umiru djeca. U takvim situacijama mi stručnjaci, koji smo po vokaciji zaduženi za pomoć ljudima, imate osjećaj strašne nemoći. Ne zato što ne znate nego zato što jednostavno nemate čime”, govori on.

Pored jula 1995. godine, najteže mu je, kako kaže, bilo prve ratne zime 1992. na 1993. godinu.

”U svijesti je zauvijek ostala urezana slika dvije umiruće bebe, dvoje male djece od dvije-tri godine, koje su donijeli u bolnicu. Bili u terminalnom stadiju pothranjenosti. Također, bilo je dosta starih ljudi kojima je izgladnjivanje ubrzalo smrt. Ali će slika ovo dvoje djece biti nešto što će me pratiti do kraja života”, sjeća se ugledni hirurg.

Računa se da je kroz Ratnu bolnicu u Srebrenici prošlo najmanje 4.000 ranjenika, te znatan broj bolesnih koji su liječeni i operirani.

Ljudi umirali od boli

Uvjeti u kojima su radili srebrenički ljekari bili su nezamislivi za kraj 20. i početak 21. stoljeća. Amputacije su se obavljale običnom bansek pilom, a operacije bez anestezije. Nije bilo zavoja, tableta…Ljudi su umirali od boli.

”Amputacije su se radile na živo. Bili smo u situaciji da i stomak ranjeniku otvaramo na živo! Nismo imali anestezije. Ljudi su umirali. Šok bola je poznat u medicini i nastaje zbog enormnog jakog bola. On može proizvesti i srčani arest i u konačnici smrt. Bili smo pred dilemom da li pokušati, pa možda i bude uspješno, ili sve pustiti. Uvijek smo bili spremni pokušati. U tim pokušajima smo imali zaista neslućenog uspjeha. Treba znati da mi do početka 1993. godine nismo imali nikakvog sanitetskog materijala, nikakvih instrumenata, nikakvih lijekova, analgetika, ni anestetika”, ističe dr. Pilav, dodajući da je i u tako nemogućim uvjetima napravljen nevjerovatan domet u liječenju ranjenih i bolesnih u opkoljenoj Srebrenici.

Sjeća se da su ljekari i medicinari dijelili bol sa narodom opkoljene Srebrenice.

”Bili smo u situaciji da bolujemo i tuđu bol. Ne samo vlastitu. Svako od nas je bio i žrtva, pogođen gubitkom članova svoje porodice. Uz to, nosili smo na plećima bol drugih ljudi. Mi smo bili i zadnji kojima su se mogli obratiti za pomoć”, sjetio se.

Eksplozija malignih oboljenja zbog nedostatka soli

Srebreničanima je nevolje posebno stvarao nedostatak soli. Od ranije je poznato da su vode oko Srebrenice siromašne prirodnim jodom, a u Generalštabu Jugoslavenske narodne armije (JNA) je nekoliko godina prije rata izrađen plan BIO 131S, kao dio specijalnog rata za Srednje Podrinje. Maksimalno je taj plan koristio zapovjednik Vojske RS Ratko Mladić, kojem se danas sudi za genocid. Plan predviđa izuzimanje soli iz ishrane što ima stravične fizičke i psihičke posljedice.

”Ono što sam primijetio tokom liječenja oboljelih, dakle, ne samo ranjenih, već oboljelih jeste kulminacija malignih oboljenja već 1994. godine. Pogotovo kod mladih ljudi. Ta oboljenja su uglavnom bila oboljenja štitne žljezde i slično. To je mene navelo na jedno dublje razmišljanje. Znao sam da je područje Srebrenice bilo endemsko još od ranije zbog nedostatka joda. Gušavost je iskorijenjena jodiranjem soli. Upravo to su neljudi iskoristili. Ja sam 1994. godine napisao članak koji sam sredstvima veze doturio do Ljubljane. Taj moj članak je dospio do Svjetske zdravstvene organizacije. Ljudi koji se bave informacijama su tada otkrili da je puno prije rata napravljen plan biološko-hemijskog djelovanja na području istočne Bosne od strane JNA i imao je kodni naziv BIO 131S”, govori doktor Pilav.

Takav plan predviđao je sprječavanje doturanja soli u zaštićenu enklavu Srebrenica, što je, zbog nedostatka joda, dovelo do eksplozije malignih oboljenja.

Bojni otrovi: Masovne halucinacije, strah, agresivnost…

Još jedan metod provođenja genocida bio je posebno izražen nakon pada Srebrenice jula 1995. godine, odnosno prilikom pokušaja preživjelih boraca i civila da se dokopaju slobodne teritorije. To je dejstvo hemijskim sredstvima, bojnim otrovima.

”Dejsto bojnih otrova je došlo do izražaja tih zadnjih dana ofanzive na Srebrenicu i pogotovo tokom izlaska iz Srebrenice. Na određenim lokacijama, simptomatično, prilikom prelaska voda, potoka, pored izvora, gdje su ljudi pili vodu, dešavale bi se određene pojave koje bi ukazivale na djelovanje otrova. To se ispoljavalo na način masovnih halucinacija, straha, agresivnosti”, zaključio je doktor Ilijaz Pilav.