Islamsko pravo u sjenci „zatvorenog kruga nasilja“

Povezani članci

• Politička demagogija
• Emir Suljagić: Ako ne budemo držali sudbinu u svojim rukama ponoviće nam se Ratko Mladić
• Niža matematika
• “Srebrenička tragedija da uđe u školski program u Srbiji”
• Izložba “Gdje je?” posvećena osobama koje su nestale u ratu
• Erica Johnson Debeljak: COUP D’ETAT?

Ovaj potencijalni pravni konflikt između božijeg zakona (Qur’an and Sunnah) i zakona koji primjenjuje država (Šarija i Fiqh) vodi sve izraženijem sukobu između države (vladara)  i društva (pojedinaca kao aganata božijeg suvereniteta na zemlji),  što islam čini izuzetno konfliktnim kako u unutarnjim odnosima tako i u odnosima sa vanjskim svijetom. Riješavanjem ovog pravnog problema u islamskoj teologiji umnogome bi doprinijelo smirivanju političkih turbulencija u islamskom svijetu a time i do smanjenja amplituda globalnog terorizma, koji s pravom ili ne, nosi prefix “islamski”.

Piše: Nedžad Bašić

Sve intenzivnije širenje globalnog terorizma sa prefiksom „islamski“ otvara brojna pitanja odnosa između islama i demokracije, islama i globalne pravde, islama i ljudskih prava,  kao i pitanje položaja i uloge religijskog i političkog koncepta islama u savremenim međunarodnim odnosima. Sve moćnije širenje “kruga zatvorenog nasilja“ u islamu sa velikim žtvama i ogromnim razaranjima, sa sve frapantnijim rastom razlika između bogatih i siromašnih, urgentno otvara pitanje  ko donosi odluke u islamu, kome su odgovorni vladari u islamskim zemljama, ko može pokrenuti pitanje njihove odgovornosti i ko ima moć i kome pripada pravo da promjeni vladare u islamskim zemljama. Ova i druga brojna pitanja ostaju u sjenci razmimoilaženja u stavovima između različitih mišljenja islamskih teologa, pravnika i filozofa koji slijede različita tumačenja odnosa između islamskog božanskog prava, islamske jurisprudencije i primjene islamskog prava u praksi.

Konceptualizacija odnosa islamskog prava Šarije i sekularizma

Moralna moć reprezenatativne demokracije leži u ideji suvereniteta naroda kao glavnog izvora prava. U islamu suverenitet pripada isključivo bogu. Bog ultimativno predstavlja jedini izvor prava. Qur‘an i Sunnah  čine principe i postulate bažanskog islamskog prava. Temeljni princip islamskog prava je da zakon koji je dijelo čovjeka ne može protivurječiti autoritetu boga.

Ova konceptualna razlika između moderne reprezentativne demokracije i islama otvara pitanja odnosa islama i demokracije, islama i države, kao i pitanje odnosa vladara i pojedinaca (naroda), na koje je prenijet suverenitet boga na zemlji.

Genaralna postavka da  je moderna demokracija utemeljena na “sekularizmu” otvara izuzetno kompleksna teološka, filozofska i pravna pitanja odnosa između države i religije. Promjenom prirode države i moći u procesu globalnih strukturalnih promjena mijenja se priroda moći i priroda same države. Promjena prirode moći države mijenja odnos između države i religije, što vodi promjeni odnosa između države i sekularizma. Sve izraženija kulturna i religijska diversifikacija društva vodi u duboku krizu “identiteta države” što traži i novi odgovor demokratske države prema sve izraženijoj socijalnoj, političkoj i vjerskoj diversifikaciji, što uključuje nužnost zaštite prakticiziranja različitog vjerovanja društvenih grupa, slobodu opcije vjerske orjentacije, zaštitu nove generacije ljudskih prava, jednakost i demokraciju.  Sve izraženija “kriza identiteta države” u procesu globalizacije neminovno vodi ka isključenju određenja sekularizma iz institucionalnog aranžmana odnosa između države i crkve.

U vremenu globalne “krize identiteta države” pitanje odnosa između države i religije posebno je izoštreno u islamu, gdje je uspostavljena potpune impregnacije države i religije. 

Kompatibilnost islama i sekularizma  

Sekularni režim podrazumjeva odvajanje religije i države, što podrazumjeva tzv. “principijelnu distancu”. Ova “principijelna distance” uključuje tri distinktivne kategorije sekularnog režima: sloboda, jednakost, bratstvo (liberty, equality and fraternity). U širem smislu ova tripartitnost uključuje slobodu vjerovanja ili ne vjerovanja, slobodu prakticiziranja religije, jednakost između religija, harmoniju između različitih religija…, što čini temelj sekularnog režima.

Kakve su i da li postoje distinkcije između ovih vrijednosti i sistema vrijednosti islamskog prava, centralno je pitanje u razmatranju odnosa između islama i demokracije.  Premda u Islamu ne postoji razvijen koncept političkog sistema postoji nekoliko socijalnih i političkih principa na kojima se uspostavlja koncept vladanja: 1. uspostavljanje pravde kroz socijalnu saradnju i međusobnu asistenciju; 2. uspostavljanje ne autokratskog konsultativnog metoda vladanja; 3. institucionalizacija milosrđa i saosjećajnosti. Kroz aplikaciju ovih principa bog prenosi svoju suverenost na sve ljude kao njegove agente na zemlji.

Između sekularne demokracije (popular sovereignty)  i gore navedenih socijalnih i političkih principa u islamu, postoje brojna preklapanja, što otvara interesantno pitanje odnosa islama i sekularizma. Principi slobode, jednakosti i bratstva direktno ili indirektno su naznačeni u Qur’an gdje stoji da je Bog stvorio ljude različite i grupirao ih u različite narode i plemena da bi mogli upoznati jedni druge. Ova odredba Kur’an indicira potrebu harmonije i jednakosti među ljudima, grupama, plemenima i narodima…, da bi se dosegla pravda kao božanski imperative i represent božanskog suvereniteta. U Qur’an  je također eksplicitno podržana potreba harmonije između različitih religija. Na jednom mjestu u Qur’anu navodi se kada bi cijelo čovječanstvo bilo pretvoreno u jedan narod (jednu vjeru) to ne bi prekinulo svađu među njima (11:118). Sa ovim se potencira nužnost postojanja i respekta različitosti među ljudima i religijama.

Međutim, ova kompatibilnost između islamskog božanskog prava i sekularizma dobrim dijelom nestaje u interpretaciji primjeni božanskog prava od strane čovjeka kao božijeg agenta na zemlji.

Odgovornost vladara u islamu

Prenos božije suverenosti na ljude otvara pitanje imenovanja, smjenjivanja i moći vladara (Caliph) koji implementira božiju volju na zemlji i određuje ulogu prava u islamu. Primarna obaveza vladara je implementacija božanskog prava. Vladar je odgovaran samo bogu. Po jednom mišljenju u islamskoj teologiji, jedino bog može procjeniti namjeru vladara. Po ovom mišljenju vladar je nepromjenljiv sve dok njegove namjere slijede božiju volju koja se predominantno ogleda u obavezi primjene božanskog prava, zaštite muslimana i teritorija islama. Po ovom mišljenju odnos između vladara i naroda baziran je na ugovoru između vladara i svakog pojedinca (kao božijih agenata na zemlji) ili onih koji posjeduju moć osigurati poslušnost ili pristanak naroda.

Uvjeti ugovora između vladara i podanika određeni su odredbama Šarije. Šarija je temelj islamskog prava. Politička vlast (država) je samo instrument zaštite Šarije kao zakona. Vladar (država) ima obavezu podržati božansko pravo a ne determinirati njegovu sadržinu. Odnos između Šarije i političke vlasti opterećen je problemom limitiranja moći vladara. Da bi se riješio ovaj problem u islamskom pravu razvijen je koncept konsultativne demokracije -consultative deliberation (ahl al-shura) što ima značenje otpora prema autokratskom vladanju u islamu (al-hukm bi’l hawa wa al-tasallut), i otpora prema despotizmu u islamu (al-istibdad). Odluke  Shura mogu biti obavezujuće (shura mulzima) ili neobavezujuće (ghayr mulzima). U principu vladar treba da slijedi odluku Shure. Koncept konsultativne demokracije (ahl al-shura) ima veliki značaj u reguliranju odnosima između islamskog zakona Šarije i državne administrativne vlasti (al-ahkam al-siyasiyyah). U odnosima između pravne jurisprudencije i političke vlasti pojavljuju se veliki problemi i nesporazumi u islamskom pravu.

Socijalna kooperacija i međusobna suradnja u Islamu ima ulogu garanta dobrobiti (tahqiq masalih al-ibad), garanta zadovoljavanja nužnih i drugih potreba (daruriyyat, hajiyyat)  te potreba uživanja u blagodatima (kamaliyyat). U Kur’anu je više puta naglašeno da  ni jedno ljudsko biće ne može izuzeto od božijeg milosrđa na bilo koji način, što bi značilo da nemuslimani, kao i muslimani mogu biti primaoci i donatori božanskog milosrđa.

Odnos između demokratije i islamskog božijeg prava posmatra se kroz izražavanje respekta  “suvereniteta ljudi” prema korektno interpretiranom “božijem suverenitetu”. U interpretaciji odnosa između ova dva suvereniteta, Šarija ima određujuću ulogu. Ovaj odnos strogo se reflektuje na odnos islama prema demokraciji.

Velika pravna kontradikcija u islamu

Premda Šarija čini samu srž islamskog zakona, ona nije u cjelini božansko pravo. Šarija najvećim dijelom čini ljudsku idealnu interpretaciju božanskog suvereniteta. Ovaj odnos između “božije suverenosti” (Qur’an and Sunna)  i “idealne interpretacije božanskog prava” (Shari’ah) čini i najveću pravnu kontradiktornost u Islamskoj jurisprudenciji. Obaveza da se živi u skladu sa božijim suverenitetom (zakonom), koji je nepromjenljiv i bezprijekoran, a koji se manifestira kroz idealnu interpretaciju od strane čovjeka, kao božijeg agenta na zemlji,  ostavlja prostor za ljudske greške u interpretaciji, što proizvodi brojne probleme u  islamskom pravu i praksi. Ova pravna kontradiktornost u islamskom pravu koja je indicirana u odnosu između božanskog zakona (Qur’an and Sunnah ) i idealne interpretacije božijeg suvereniteta (Shari’ah law) kreira novi pravni konflikt u procesu razumjevanja i primjene Šarija zakona  kroz ljudsku interpretaciju razumjevanja i primjene Šerijetskih zakona u praksi  – Fiqh. Ovaj pravni konflikt između Šarije i  Fiqh, otvara  u modernoj islamskoj jurisprudenciji novi veliki pravni problem, koj se najčešće reflektira kao politički sukob unutar islama.

Ovaj pravni problem u islamskoj jurisprudenciji otvara pitanje prirode Fiqh, kao metoda interpretacije i primjene Šerijetskih zakona, koje implementira država. Po jednom pravnom mišljenju (pravna škola themukhatti’ah) pravo koje primjenjuje država je samo potencijalno božije pravo, što će biti određeno tek na sudnjem danu. Po drugom pravnom mišljenju (pravna škola musawwibah) pravo koje primjenjuje država nije božije pravo sve dok osoba na koju se primjenjuje zakon ne smatra da je to božja volja i naredba.

Ovaj potencijalni pravni konflikt između božijeg zakona (Qur’an and Sunnah) i zakona koji primjenjuje država (Šarija i Fiqh) vodi sve izraženijem sukobu između države (vladara)  i društva (pojedinaca kao aganata božijeg suvereniteta na zemlji),  što islam čini izuzetno konfliktnim kako u unutarnjim odnosima tako i u odnosima sa vanjskim svijetom. Riješavanjem ovog pravnog problema u islamskoj teologiji umnogome bi doprinijelo smirivanju političkih turbulencija u islamskom svijetu a time i do smanjenja amplituda globalnog terorizma, koji s pravom ili ne, nosi prefix “islamski”.