ISKUŠENJA INDIVIDUALNOSTI

Povezani članci

• Zekerijah Smajić: Bosni i Hercegovini treba pravedna, solidarna i prosperitetna Evropska unija
• Novi Bejrut: Pročitajte reportažu Zlatka Dizdarevića iz prijestolnice Libanona
• KO VOLI AMERIKU?
• Poplava je odnijela nacionalne vođe
• Godine čekanja pravde
• Vesna Rajnović: Dario Kordić, zauvijek zločinac

  Cinizam  modernog slamanja individue

“…gomila je laž, i laž je htjeti djelati putem gomile, brojem,
i učiniti od broja vrhovni sud istine”.

                                                                                      S. Kirkegaard

 I

                         Živimo u vremenu nacionalkolektivističke zaraze.

Kao bolesna moda vremena, ova se balkanska pošast, koordiniranim medijsko-političkim drilom, raspamećenoj individui nameće snagom tako režirane nužnosti, da ona (u svojoj malograđanski-doktrinarno prepariranoj svijesti), počinje vjerovati kako izvan kolektivne ravni nije u stanju rješavati ni elementarne probleme aktualnih životnih izazova.

Doslovno skrhan tim vješto sugeriranim osjećanjem personalnog ništavila, nesvjesno napustivši sva svoja prethodna stajališta, znanja i iskustva, izmanipulirani pojedinac, počinje djelovati u skladu sa izvanjskim (resp. kolektivnim), zahtjevima koji, primarno, niti su njegovi, niti odgovaraju autentičnim ljudskim potrebama njegova individualnog bića.

Od tog trenutka, on, prestaje “biti svoj”.

Ispražnjen od specifičnih ljudskih obilježja koje mu rođenjem pripadaju (ideali, vrijednosti, sloboda, ljubav, kompetencija, odgovornost, stid, lična afirmacija, potvrđivanje, stvaralaštvo…itd.), a istovremeno, unutrašnjom potrebom vlastita bića, nepotkupljivo gonjen da traga za njima, pojedinac počinje da ih traži u logici kolektiviteta koja mu se vještački, dakle, surogatno, nameće kao jedini modus životne opstojnosti. Međutim, kako svaki surogat tek djelimično zadovoljava potrebu kojoj služi, to uporno traganje za njenim konačnim ispunjenjem – u okvirima ovako reduciranih mogućnosti – postaje istinski beskonačno: traganje ad infinitum. Time pojedinčeva, teleološki paradoksalna i suštinski neproduktivna vezanost za kolektiv, postaje sve dublja, trajnija i uzaludnija. A u smislu svog istinskog antropološkog zadovoljenja doslovno – neostvarljiva.

Tako zaveden, ponesen slatkorječivošću vođe i inercijom idejno zaluđene gomile, slijedeći do kraja (prividno normalne, a u suštini iracionalne) zahtjeve kolektiva, uprkos svim naporima što ih ulaže u pravcu vlastitog samopotvrđivanja, pojedinac, nužno ostajeneostvaren, nedorečen i ljudski isprazan. Jer, svaki kolektiv svoju afirmaciju postiže upravo na račun slobode individue i njene ljudske biti. Stoga je uspjeh kolektiviteta (gledano kroz prizmu povijesno znanih iskustva), zapravo –nužno poraz pojedinca.

Apsolutnost te nužnosti jasno se očituje u vječnom sukobu kritički nastrojenih pojedinaca i dogmatske logike kolektiva: od Sokrata i Đordana Bruna do Gandija, Solženjicina ili Jana Palacha. Svejedno. Svoje ne/istine društvo uvijek brani silom, dok, svoje istine, kritički pojedinac u najboljem slučaju plaća ili nasilnom ili dobrovoljnom izolacijom; nerijetko progonom, a u najgorem slučaju – glavom. Stoga je svaki primjer očuvanja individualnosti zapravo, primjer poraza kolektivističkog obrasca življenja od koga se jedinka distancirala i, uprkos riziku, nastavila tragati za svojim ljudskim svrhama: za brižljivo skrivanom istinom svijeta u kome živi. Jer, ne/istina kolektiva i istina individue, u svojoj nepomirljivosti – isključuju se. Riječ je o uvijek društveno dobro maskiranom sukobu ideala i stvarnosti, u kome društvo svoj porazni nedostatak argumenata prikriva bestidnom upotrebom sile, kojom (u svrhu odlaganja svog poraza), presijeca gordijevski zamršen čvor unaprijed izgubljenog dijaloga sa istinoljubivom, moralno i intelektualno superiornom individuom.

II

S druge strane, nasuprot tom kontinuirano forsiranom nametanju duha kolektivističke logike i izvještačene nivelacije mišljenja, govora i ponašanja (kao perfidnog načina poricanja životnog šarenila), stoji istinoljubiva priroda individualizma kao rijetko pouzdan čuvar nečeg izvornijeg, starijeg i neporecivo prisutnijeg. Zahvaljujući tome izvornom, svo naše iskustvo sa svijetom i ljudima – vizuelno i psihološko – potvrđuje princip raznolikosti i individualne nesvodivosti. I upravo ta, iskustvom evidentirana raznolikost ljudskog svijeta nije ni malo slučajna, nego izvire iz složene genetičke pozadine (theolozi bi rekli “Božije volje”), koja, u najkraćem, izgleda ovako: Svaka individua rađa se kao potomak dvije jedinke koje su se sasvim slučajno (igrom životnih okolnosti), našle između milijardi drugih jedinki. Tom je činjenicom već osigurana startna, genetski neponovljiva nasljedna osnova svakog pojedinca. Bilo koja druga kombinacija imala bi sasvim drugačiji rezultat. Istovremeno, ljudska ćelija sadrži 48 hromozoma od kojih svaki nosi 30.000 gena, nosilaca nasljednih osobina. Međutim, kako se neizbježnim procesom redukcionog cijepanja početni broj hromozoma polovi (svodi na 24), već time otpadaju mnogobrojne nasljedne mogućnosti.

Daljnju složenost cjelokupnog nasljednog mehanizma odražava činjenica da se samo jedan od tristo miliona spermatozoida položenih u vaginu prilikom spolnog akta (kao nosilac svoje posebne genetske građe), spaja sa, također, samo jednim jajašcem ženke i time začinje novi život. Matematski opservirana, iznesena kombinatorika, govori da je

broj mogućih kombinacija ljudskih gena sa njihovim mogućim
mutacijama (…) ogromno veći od broja atoma u cjelokupnom svemiru.

U tom smislu je svako ljudsko biće, nosilac neponovljivog genotipa, te genetičar i evolucionista Dobžanski (T. Dobzhansky), sasvim opravdano zaključuje kako svaki ozbiljan “biolog mora da potvrdi apsolutnu jedinstvenost svake ljudske individue“.

Tu smo, dakle !

Stoga će, obzirom na rečeno, biti zanimljivo, iz ugla humanističke znanosti, pogledati kako se ta biološki fundirana jedinstvenost (ili, u terminima psihologije – individualnost), prelama na političkom i socio-kulturalnom planu življenja najšire društvene zajednice.

Da krenemo sa periferije života kao one zajedničke ravni, na kojoj se svakodnevno, ponekad do dramatike ozbiljno, ukrštaju slobodno vrijeme, umjetnost i zabava. Kada je Allen Funt otkrio mogućnost zasnivanja svog filmskog umijeća na “specijalno namještenim, neobičnim društvenim situacijama ili potpuno otkačenim događajima, koji se snimaju bez znanja učesnika, tako da njihove reakcije ostanu sasvim spontane”, stvorena je ona vrsta TV izraza koji i danas, pod nazivom “skrivena kamera” (u raznim epigonskim varijantama širom svijeta), uveseljava TV gledaoce. Smještena na pregrijanom prostoru između “dobre zabave i užasa”, ova visprena artizacija svakodnevnice, u svom osloncu na trenutak ljudske zatečenosti, oštro i bolno, do same srži njegove ljudske bîti, prosječnog čovjeka-pojedinca razgoličuje kao biće mentalno nedoraslo da se, adekvatno ideji vlastitog samorazumijevanja (homo sapiens), produktivno suoči sa apsurdima incidentalnih životnih situacija.

Zapravo, prizvana unaprijed sračunatim efektom nevidljive inscenacije, u trenucima radikalne mentalne poljuljanosti, i pada homo sapiensa ispod razine vlastitog intelektualnog digniteta, dotad vješto skrivana i potiskivana, antropološka nedorečenost zatečenog pojedinca provaljuje svom snagom na socijalnu površinu života.

I dok veći dio gledališta, nesvjesno hinjenom naivnošću pod maskom nezadržive erupcije zaraznog smijeha (u času žalosnog i više nego očiglednog srozavanja čovjeka kao Čovjeka), postiđeno jeftino bježi od nevoljne identifikacije, dotle, manji, samokritički hrabriji dio publike, skoro kiselim osmijesima sa zadrškom, i sumnjčavim klimanjem glave, potvrđuje upravo suprotno: svoju nemogućnost da, zahvaljujući otrežnjujućoj gorčini koliko nevoljnog toliko i neizbježnog  samoprepoznavanja, pobjegne od urgentnog pitanja kognitivne pozadine postupaka junaka serije koje smo, svi mi, legitimno-potencijalni protagonisti. Ako ne u TV, onda, što je poraznije, u životnoj režiji našeg prisuća u okvirima totalitarnog društvenog okruženja odlučnog da nas podvrgne snažnom pritisku: od trenutne desubjektivizacije i manipulacije (u svrhu zabave) pa do puke predmetne raspoloživosti u ime tzv. »viših interesa«, tj. u cilju prijevarnog postizanja svojih, a na račun potiranja naših individualnih želja, htijenja i opredjeljenja.

Za ilustraciju rečenog evo jednog slikovitog primjera P. Vaclavika (Paul
Watzlawick) iz nešto drugačijeg teorijsko-motivacijskog konteksta:

Jedna žena, koja po logici skrivene kamere ništa ne sumnja, snimljena je kako bezbrižno ulazi u javnu garažu i korektno, između dva stuba, na za to jasno označenom prostoru – parkira svoja kola.

Međutim, tek što je zaključala i ostavila auto, stiže specijalno pripremljena i uigrana TV ekipa opremljena snažnom dizalicom. Hitro podiže njena kola, rotira ih za 90 stepeni i postavlja  između dva stuba tako da prostorni tjesnac od prednjih i zadnjih branika auta ne dozvoljava njegovo pokretanje ni napred ni nazad.

Zbirni rezultat ovih, za ženu tako iznenadnih i neshvatljivih obrata, jeste taj, da ona, potpuno nesposobna za bilo kakve racionalne predpostavke u pogledu potpuno neočekivanog razvoja događaja, konačno posumnja u vlastiti zdrav razum!

Taj užas bespomoćnosti u koji zapada osoba izložena sličnim kontekstima sračunatih obmana i dezinformacija (na način koji svojom neobičnošću potpuno anulira sva njena dotadašnja iskustva, saznanja i očekivanja), dâ se interpretirati i razumjeti u svjetlu neobičnih rezultata američke socijalne psihologije, čija istraživanja datiraju još iz tridesetih godina XX stoljeća.

III

 Sve je počelo eksperimentalnim istraživanjima naturaliziranog Amerikanca Muzafera Šerifa 1935.g. koji se prvi ozbiljnije pozabavio tzv. “autokinetičkim fenomenom”. Riječ je o, tada već poznatoj optičkoj varci da se pri gledanju potpuno nepokretne svijetle tačke u totalno zamračenoj prostoriji, stiče utisak njenog pomijeranja. Ono što se nije znalo, i na šta će tek ukazati Šerifova istraživanja, jeste da pojedinci veličinu tog pomijeranja procjenjuju sasvim različito – zavisno od toga da li su sami, ili su u grupi drugih procjenjivača.

Šerif je, time, otkrio fenomen uticaja grupe na individualnu procjenu veličine tog pomijeranja, tendenciju da se, iako prethodno različite, procjene članova grupe, nakon što su čuli jedni druge, uzajamno približavaju. Onima sa prvobitnim utiskom da se radi o malim oscilacijama, učinile su se te oscilacije većim nakon što su ih drugi proglasili takvima. I obratno – oni koji su pomijeranja samostalno procjenjivali kao veća svoje su procjene korigirali, tj. smanjili nakon suprotnih procjena ostalih učesnika eksperimenta. Posljedica toga bilo je spontano približavanje procjena i formiranje obavezujuće socijalne norme.                       

Iz tih neobičnih nalaza Šerif će razviti kompletnu studiju o dejstvu grupnih normi na individualno mišljenje i ponašanje. Neočekivanost njegovih uvida pokrenula je čitavu lavinu istraživanja koja traju sve do danas i, nedvosmislenošću svojih rezultata potvrđuju postojanje procesa u okviru koga članovi neke grupe pokazuju spontano-snažnu tendenciju međusobnog usaglašavanja stavova, mišljenja i ponašanja. U društvenom smislu, riječ je o psihosocijalnom fenomenu konformizma,koji američki psiholozi definiraju kao

osobinu interpersonalnog reagiranja koja se karakterizira dosljednom
tendencijom da se u suđenju, ili akciji, popušta pritisku grupe.

Radikalan zahvat na planu spoznaje ovog racionalno krajnje neobičnog fenomena, načinio je (serijom zanimljivih istraživanja pedesetih godina XX stoljeća), drugi američki psiholog Aš (E. Asch), otkrivši nam svu dramatiku i moć grupnog djelovanja na pojedinca, istovremeno raskrinkavajući poražavajuću slabost i krhkost, nesumnjivo jasnih perceptivnih i racionalno-logičkih uvida individue dok se mirno povlači pred besmislicama grupnih tvrdnji. Jednostavnost Aschovih eksperimenata i dobijeni rezultati koji bolno pokazuju na čemu sve može da padne naša individualnost (usprkos banalno-jasne očiglednosti na koju se oslanja) – naprosto zastrašuju.                          

Osnova Aschovog eksperimenta vrlo je jednostavna (što dobijene rezultate čini još ubjedljivijim i ljudski poraznijim), i definirana je sa dvije obične papirne karte: na jednoj je standardna linija  (S), a na drugoj tri takve linije (označene brojevima 1, 2, 3) – za poređenje. Samo jedna od te tri linije bila je jednaka standardnoj liniji (S). Ostale dvije su se, po veličini, značajno razlikovale od nje.

Međutim, prije ulaska u eksperimentalni akbinet, svi studenti, osim jednoga u svakoj grupi, instruirani su tako da “u zavjeri” sa eksperimetatorom “kao tačan” daju jednoglasno isti, ali – pogrešan odgovor.

I to je ključni momenat cijelog eksperimenta.

Istovremeno, procedurom toka eksperimenta, udešeno je da “naivni” tj. “kritički” subjekt (koji ne zna ništa o dogovoru eksperimentatora i ostalih studenata) daje svoj odgovor posljednji, dakle, nakon što je prethodno već čuo namještene (unaprijed dogovorene) odgovore ostalih članova eksperimentalne grupe. Na taj način on je doveden u poziciju da svoj sud shvati kao očigledno suprotan odgovorima drugih članova grupe.

I konačno:

Odgovore koje će zastupati grupa pred naivnim pojedincem – birao je sam Asch. On bi, “kao tačan“, izabrao odgovor koji se upadljivo razlikovao od objektivno tačnog odgovora. Tako je grupa dobila zadatak da linju (1), iako očigledno različitu, proglasi kao jednaku standardnoj liniji (S).

I šta se događa ?

U tako jednostavnoj i perceptualno nedvosmislenoj situaciji izbora, 37% ispitanika uskladili su svoj odgovor sa očigledno pogrešnim, tj. lažnim  sudom grupe, odnosno većine.

Ako ovaj eksperimentalni učinak životno aktualiziramo, dolazimo ključnog pitanja: šta (nakon svega) možemo tek očekivati na terenu političkih zbivanja, u atmosferi smišljeno razbuktalih nacionalnih strasti; pokrenute mitske svijesti i atavizama gdje sračunata nejasnost društvene situacije otežava pravi (instrumentalizacija psihijatrije u službi politike), i pogubno najgori, nudi kao – najbolji izbor!

Uz sve to, valja imati na umu znatno veći pritisak (štampa, radio, TV…), i objektivno nižu kritičku svijest neobrazovane gomile u odnosu na studentsku populaciju, kojom je eksperimentalno manipulirao Asch, pa će nam, socijalno-psihološki, biti jasnija, nimalo slučajna, psihijatrizacija (R.Karadžić – J.Rašković) velikosrpske populističke politike devedesetih godina u BiH i Hrvatskoj!

Možda, o muci na kojoj se nađe usamljeni pojedinac, kada želi zadržati svoje mišljenje i ostati nepopustljivo pri onome “što vidi”, najbolje govore iskazi onih učesnika Aschovog eksperimenta koji su istrajali do kraja i nisu podlegli pritisku grupe.

U razgovoru nakon eksperimenta, jedan od učesnika ne krije da je “i sam imao želju da se otrese toga i pođe za ostalima“. Drugi, opet, priznaje da se “osjećao uznemirenim, zbunjenim, izdvojenim, kao otpadnik od ostalih“. Ukratko, strah i nedostatak samopouzdanja, temeljne su sociopsihološke kategorije konformizma koje određuju ponašanje izmanipuliranog čovjeka.

Politika, kao praktična  djelatnost, na putu realizacije vlastitih interesa,  vođena logikom po kojoj “cilj opravdava sredstva”, sa sebi inherentnom moralnom beskrupuloznošću, nije nikada propustila vješto režiranu priliku, ili iznenadnu šansu, da obilato iskoristi sve, pa i gornje mogućnosti slamanja individue. Uz javno žigosanje, praćeno prijetnjama i ucjenama svih onih koji “neće u tor”, te manipulacijski tempiranim rezultatima “anketa” (uz pomoć ideološki jasno obojenih elektronskih i drugih moćnih medija, kojima se, dokazano uspješno, krši svaki eventualni otpor svijesti već umornih građana), postaju psihološki jasniji i predratni i postratni rezultati »demokratskih izbora« u BiH i njenom bližem okruženju odakle su i puhnuli prvi vjetrovi našeg pred/političkog nevremena.

Iz čistog, stabilnog mira, do haosa rata, zločina i krvi, moglo se doći samo vještom zlouptrebom gore opisanih psihoautomatizama. I uz nesebičnu pomoć nacionalistički orjentisanih medija, koji su Aschovim metodom prezentiranja serija naručenih tekstova i znalački insceniranih izjava, (varijacije na temu o “vekovnoj ugroženosti“), oblikovali ponašanje zavedene gomile u pravcu inducirane mržnje i njome diktiranog agresivnog držanja, podgrijavanog »primjerima« iskustveno apsolutno neutemeljenih laži. Ishod: rat kao krvava bosanskohercegovačka završnica koju su platili naivni, a dobro unovčili nadmeni, beskrupulozni i nemoralni.

Sociopsihološka pozadina
konformističkog izbora

Normalnu životnu poziciju svakog pojedinca karakteriše držanje zasnovano na ljudskoj potrebi da se “bude u pravu” i da, u problemski spornim situacijama traži i nalazi tačne odgovore, potpuno svjestan činjenice da to isto žele i drugi.

Kad se ovom nastojanju ispriječi drugačije, makar i očigledno pogrešno mišljenje gomile, pritiješnjen banalnim faktom većine, prosječni pojedinac sklon je da popusti. Razlikom mišljenja odvojen od ostalih, potpuno svjestan pogubne usamljenosti; mučen sumnjom u ispravnost vlastitog misaonog procesa i strahom od osame, pojedinac, na kraju, zapada u istinsko očajanje i depresiju. Tako bolne anksioznosti  (nejasne, neugodne i uznemiravajuće strepnje – i  mučnine, koju ona u sebi nosi), pojedinac se, nastoji osloboditi aktom konformiranja, tj. jednostavnim prihvatanjem suda većine. U tom trenutku strah od grupnog odbacivanja automatski prestaje da postoji; unutarnja tenzija splašnjava, a on sam biva rasterećen nelagode koja ga je bolno uznemiravala.

Dakle, kao način reduciranja snažne duševne nelagode i napetosti, konformizam je (sa stanovišta održanja već poljuljane inividualne sigurnosti), psihološki  funkcionalan, a sociološki pragmatičan odgovor pojedinca koji bi da umakne prijetećoj mogućnosti grupnog ostracizma i odbacivanja. Jer, ukoliko se ne konformiraju i ne saglase sa grupom, tj. ukoliko i dalje drže svoj nezavisni stav u odnosu na monolitnu većinu, neistomišljenici, u ravni praktičnih životnih odnosa (zavisno od vrste spornog problema), bivaju izloženi pritisku različitih neprijateljstava konformista. Iz jednostavnog razloga zato što nezavisni svojim postojanjem i držanjem, stalno i neugodno, podsjećaju konformiste na njihovu karakternu prevrtljivost, nedosljednost i lošu savjest.

Degradirajući time kvazimoralni dignitet, i blefom osiguran privid krhkog samopoštovanja konformistâ, nezavisni pojedinci navlače na sebe njihov bijes: nesimpatija, verbalna i fizička agresija, ali i progon do istrebljenja, javljaju se kao povijesno prakticirani odgovor  poslušnika na nezavisnost neistomišljenika.

Kako se društveni i javni život čovjeka, uglavnom, odvija u grupama (nacionalne, vjerske, radne, političke, sportske…), to moderna društva svoje biće – zavisno od načina unutarnjeg strukturiranja i vođstvom zacrtanih ciljeva – mogu  realizirati samo na račun reduciranja ili čak grubog potiranja individualnosti svojih članova.

Ako sporno pitanje nije toliko bitno, pa disidentstvo ne stoji kao ozbiljna prepreka na putu dostizanja zacrtanog cilja, onda grupa može i da toleriše takvo nezavisno ponašanje, koristeći pri tome društvenu i politčku nevažnost samog pitanja kao povoljnu priliku da svoju kvazidemokratiju, pred licem svijeta i vlastitih građana, licemjerno, i na sva zvona, prezentira kao demokratiju.

Međutim, blef uskoro biva raskrinkan: kod pitanja koja su, po procjeni političke vrhuške od centralne važnosti za realiziranje njenih interesa, svaka se nezavisnost i disidentstvo glasno kvalificiraju kao opasni, neprijateljski, izdajnički, bogohulni, tendenciozni, sračunati…itd., te su i prijetnje, u svrhu konačne prisile nezavisnih na konformiranje, znatno žešće i češće.

Osim toga, značaj neodložnog suzbijanja disidentstva za grupu, proizlazi iz nalaza da je podrška, i od samo jednog pripadnika grupe usamljenom pobunjeniku, dovoljna da smanji njenu monolitnost i poveća obim grupnog odobravanja spram disidenta. Zato se svako disidentstvo i nezavisnost na sve načine, pa i silom, nastoje spriječiti. Jer, društvena implikacija javne podrške demonstriranom neslaganju nezavisnog pojedinca, sa aspekta grupe, jeste snažno ugrožavajuće dejstvo u vidu jačanja nezavisnog stava drugih ljudi istog mišljenja.

Ukratko, kažu psiholozi, »disidentsko mišljenje ne može da izmijeni vjerovanje većine, ali može da sačuva pogled manjine«. A to je prvi signum, prvi zlokobni znak mogućeg raspada grupe. Na taj način, ova mogućnost jasno demaskira rasprostranjeno licemjerje i svu neistinu paranoičnog društvenog stava o “opasnom pojedincu”.

                        Dakle, logičko-psihološka istina je sasvim drugačija:
“Nije pojedinac opasan, već je grupa u – opasnosti” (J. Stoetzel).

Otuda se, kao realni izraz straha od širenja duha nezavisnosti, a u svrhu svođenja individualnih “ispada” na najmanju moguću mjeru, javlja uobičajena legalizacija prakse čvrstih normi kao obrazaca obaveznog ponašanja pojedinca. Tek takvo, propisom normirano ponašanje, postaje regulativni mehanizam održanja javno propagiranog jedinstva grupe i stabilizacije njenih unutarnjih odnosa. Jer, tek oni su garant realizacije onih oblika življenja etnonaciona, koji odgovaraju vlastodržačkom interesu i proračunu.

Ergo:

Socijalni inženjering, mehanički determinizam i scijentizam, samo su normativni surogat prirodnosti, sponatanosti i autentičnosti ljudskog življenja. Ontološki krah individue, njen poraz i nestanak, to su temeljni učinci razrađene prakse manje ili više rafiniranog  pritiska zajednice na pojedinca.

Faktori konformiranja

 Šta će se dogoditi kad pojedinac shvati da njegovo mišljenje ili ponašanje izlaze izvan okvira očekivanja grupe kojoj on (htio ne htio) per definitione pripada?

Sve zavisi od date situacije; ličnosti pojedinca; i njegovog odnosa prema grupi. Svaki od ovih faktora je višedimenzionalan, kompleksan, te nijedan ne odlučuje sam, već, svi zajedno (zavisno od načina uzajamnog kombiniranja), određuju stupanj konformizma koji će neka osoba ispoljiti u kritičnom trenutku inače inertne društvene prakse. Stavljajući pod lupu istraživanja, karakteristike ličnosti konformistički nastrojenih pojedinaca, američki socijalni psiholozi nalaze da su oni:

• upadljivo manje inteligentni nego nezavisne osobe.
• neosporno niži u “snazi svoga ja”, sužene sposobnosti da se bore pod pritiskom, emotivno skučeni, manje sponatani; manje impulsivni i manje neposredni od nezavisnih.
• skloni osjećaju manje vrijenosti, nesigurni i inferiorni.
• više vode računa o stavovima drugih, nasuprot evidentnoj samostalnosti nezavisnih.
• veći konvencionalisti, krutog i dogmatskog pogleda na život.

Uz saznanje da konformizam više ispoljavju djeca nego odrasli, i da s visinom inteligencije individue raste i njena otpornost na pritisak, sve potvrđuje Kantovu (I. Kant) tezu o samoskrivljenoj maloljetnosti onih što imaju razum, ali nemaju odlučnosti ni hrabrosti da se njime služe, te im je, u svakoj situaciji, potrebno vođstvo i Vođa čije mišljenje (u nespremnosti na vlastito), nekritički usvajaju kao svoje. A takvih je, po zakonu velikih brojeva, najviše.

Međutim, i u kategoriji  visoko inteligentnih individua, u određenim situacijama, faktor grupe može biti iznenađujuće djelatan. Riječ je o grupama ujednačenog sastava jednako kompetentnih i stručno-ravnopravnih članova. Tada, pokazano je, i dokazani  stručnjak za svoju oblast suočen sa oprečnim mišljenjem većine jednako mjerodavnih stručnih pojedinaca, također može da podlegne psihološki poraznom uticaju grupe.

Istraživači sa California University (SAD), ilustruju to, pedestih godina prošlog stoljeća, primjerom grupe matematičara visokog nivoa, prethodno podvrgnutih eksperimentalnom iskušenju grupnog pritiska u vidu besmislenih tvrdnji u okviru jednostavne aritmetičke logike. Poneki od njih, u tako podešenoj situciji, dali su konformistički netačne odgovore koji bi, izvan konteksta režiranih okolnosti sigurno – izostali.

Međutim, pod pritiskom lažnih tvrdnji (zbunjujuća je bila jednostavnost i neupitna lakoća problemskih stavki), konformirani matematičari su svoju nesigurnost gradili na čisto logičkoj pretpostavci “da su te stavke također bile lake i drugima“.

Iznenađujuće neobičan, čak nevjerovatan ali  jednodušan odgovor ostalih, djelovao je subverzivno u pravcu postizanja efikasnog grupnog pritiska kome se, neki od učesnika eksperimenta, nisu mogli oduprijeti.

I poslije Tita – tito !
Ili: rent a car intelektualci

Otuda potreba svake vlasti da, svjesno ili ne, oko sebe okuplja jednodušnosti sklone intelektualce; moralno labilne pragmatičare (bez vlastitih ideala), i aksiološki neizgrađene pojedince spremne opsluživati, od danas do sutra, potpuno oprečne ideološke opcije.

Najbolji primjer takvih, jesu naglo pogospođeni drugovi i dojučerašnji tvrdi ateisti koji, prevratnih devedesetih godina, preko noći nahrupiše u prve redove bogomolja.

Kameleonština se isplati.
Zato Oni nikad ne gube.
Oni i poslije Tita – nađu (novog) tita.

                        Svog tita.

To što tito nije Tito, najmanje je važno. Mnogo je važnije da ga imaju. Makar i takvog – nikavog. Upravo to govori koliko i zašto im je i sam Tito bio nevažan.

Zapravo, njima niti treba niti je ikad trebao Tito.

Njima samo treba neko koga će slušati i kome će poslušno (sebi u korist) služiti. Bilo ko! To je konstanta sluganskog, podaničkog, malograđanskog mentaliteta.

Svaki tito njima je Tito.

Ali, ni to ih ne zadovoljava do kraja.

U rijetkim trenucima probuđene kritičke svijesti, svjesni izdaje etičkog i građanskog koda, neki od profanisanih intelektualnih konvertita, nastoje, da ne bi bili sami, u neotitovsku igru uvući i druge. Trebaju im saučesnici s kojima će podijeliti svoj osjećaj krivice da bi ga – lakše podnijeli. Stoga od nas traže da njihov novi  tito bude i naš Tito.

Tito svih nas.
I da mu se, kao i oni, beskrajno divimo.
Uprkos tome što mi, nikad, čak ni Tita nismo imali – kao tita.

Jer, poslušnost, kao malograđanska vrlina nad vrlinama, da bi bila djelatna, funkcionalna i dnevnopolitički upotrebljiva, traži masovan odaziv u vidu “neophodnog  jedinstva”.  Na taj način, rent-a-car-intelektualci, skrivajući se iza prividno patriotske retorike,  zapravo, umjesto glasno zagovaranog kritičkog poretka tj. poretka slobodnog mišljenja, objektivno grade i učvršćuju – poredak poslušnosti ineslobode. Tito ili tito, sasvim svejedno, za njih, su samo zgodan – izgovor.

Uvijek uz svaku aktuelnu vlast, i u službi njenih zahtjeva, prilježni intelektualni hibrid, svojom bestidnom prevrtljivošću, neodoljivo podsjeća na

ulični pironizam … svojstven jednom tako nedogmatičnom biću, kakvo
je javna ženska. Ona je oslobođena od svega i prijemčiva za sve; kadra
da usvoji čud i ideje mušterije; u svakoj prilici mijenja ton i izgled;
budući ravnodušna, uvijek je spremna i za radovanje i za tugovanje; iz
računice, ne štedi uzdisaje; nad zadovoljenjem dodijeljenog joj klijenta
ona bdi puna žara i pritvornosti…Biti bez ubjeđenja prema drugima i
prema sebi, to je najviša (zajednička), poruka prostitucije (E. Cioran),
i univerzalnog intelektualnog  “aparatčika za sva vremena”.

Naravno, u optici demagoške retorike, prakticirani poltronski obrat konvertita dâ se prigodno-frazerski objasniti slatkorječivim teorijskim stavom o “čovjeku koji se mijenja”. Jer,  “samo se kamen ne mijenja“, kako svojevremeno mudro objašnjava svoju ideološku konverziju glasnogovornik jedne »demokratske« nacionalne stranke, a inače, dojučerašnji Titov univerzitetski profesor internacionalizma (tj. marksizma).

Njegovo objašnjenje, u principu, i ne mora biti sporno, ali ostaje gorak
okus pitanja – kako to da su te neprincipijelne i kontradiktorne promjene
vrijednosno uvijek sinhronizirane baš sa ideologijskim zaokretima
aktualnopolitičkog diskursa vlastodržačkih garnitura, a ne nekih drugih
društvenih grupacija i orijentacija?

 Zanemarujući, međutim, ovo praktično-vanjsko pitanje podaničkih transformacija bez granica, ostaje otvoreno etičko i intimno pitanje savjesti i samo/odgovornosti  ideoloških bacača, konvertita, koge, sred duboke moralne zaspalosti, samo vlastito hrkanje sprečava da čuju vapijuće glasove onih u čije ime vladaju. Stoga konvetit za njih, usprkos sveopštoj povici, u vječitoj političkoj čestitosti ostaje i gluh i nijem.

To se psihološki može razumjeti, ali ne i moralno opravdati, jer,
kao što je čovjek općenito odgovoran  za svoje neodgovornosti, tako je  i
intelektualni uljez  odgovoran za svoju plitkoumnost i duhovnu
perverziju (K. Prohić).

Riječ je, dakle, o samoodgovornosti kao podrazumijevanom intelektualno-moralnom maniru koji nikakve okolnosti (pod pretpostavkom uvažavanja barem elementarne ljudske dosljednosti), ne bi ni smjele ni mogle dovoditi u pitanje.

Ali, na Balkanu, očito, i na žalost, takve odgovornosti, još uvijek – nema.

Ravnoteža odnosa kao rješenje

Navedeni primjeri ukazuju na brojne poteškoće i zamke kojima se mogu nadati svi oni koji se odluče na put očuvanja dostojanstva vlastite nezavisnosti i individualnosti, kao vrhunskih kategorija zrele, zdrave i normalne ličnosti. Ličnosti koja snagom racionalno-logičkih uvida traga za smislom i načinom vlastitog življenja. Jer, život bez smisla, ili nije život ili nije ljudski, pa je kao takav čovjeku – neprihvatljiv. Tu neprihvatljivost življenja bez smisla, rječito objašnjava francuski književnik i nobelovac Alber Kami (A. Camus). Čini to na usta svoga književnog junaka, koji, skrhan užasom životnog besmisla oko sebe, kamijevski odlučno, odbija mirenje sa zatečenim stanjem stvari:

Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne
mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne
može se živjeti bez razloga.

A razlog i smisao življenja nisu nikakve opštosti, nikakve apstrakcije, kako bi to htjele nadobudne i neiskrene političke retorike. Ne, oni su uvijek dati u  napretku ili sreći, patnji ili bolu konkretne individue na njenom putu ispunjenja imperativa savjesti, koje joj (iznutra) dovikuje daimonion autentične ljudske egzistencije.

U tom smislu treba razumjeti Kjerkegora (S. Kirkegaarda), velikog danskog filozofa, protivnika hegelovske totalizacije života, kad kaže: Kada bih trebao zahtijevati da mi stave natpis na grobu, ne bih htio drugi do ovaj:

On je bio individua.

Ne znam šta piše na Kirkegaardovom grobu danas.
Znam samo da je umro neshvaćen.
Naprosto zato što je bio ono što je htio da bude – individua.

Živeći svoj život daleko od kanona očekivane grupne saglasnosti kao neporecive torture samporicanja, i protiv licemjerja kolektivne idolatrije, umro je iscrpljen u jeku svoje nepomirljive borbe sa društvom i totalitarnom Crkvom. Način na koji je skončao ocrtava svu dramatiku i žestinu toga  sukoba:

I kad se srušio na ulici kaže Lukač (G.Lukacs), “pa ga nosili u bolnicu,
rekao je da hoće da umre, jer je stvari za koju se zalaže potrebna njegova
smrt.

U tom trenutku imao je samo četrdestidvije.

I, konačno, umjesto zaključka:

Ovo zauzimanje za individualnost, na kojemu nam, u ime vlastitog dobra valja istrajavati, ne znači (kako bi to grupno-kritizerski cinizam, u svojoj jeftinoj samoodbrani, najrađe protumačio), nerealno, i apstraktno-shematski postavljanje problema kao: “pojedinac ili društvo; pojedinac protiv društva, niti, čak, pojedinac i društvo. Problem se može postaviti samo kao pojedinac u društvu” (D. Krech, R.S. Crutchfield, E.I. Ballachey) što je zahtjev na tragu posljednjih dometa Zapadne humanističke znanosti prošlog stoljeća.

Dakle, svaku isključivost, jer ona uvijek ide na ruku jačem i bezobzirnijem, treba zamijeniti uspostavljanjem racionalno promišljenije ravnoteže odnosa individue i društva. I to je neodložna zadaća svake društvene zajednice koja ima ambiciju da bude demokratska, krojena po ljudskoj mjeri.

Pri tome, sāmo društvo, ukoliko je istinski, a ne sàmo deklarativno,opredijeljeno za demokratiju, svoju zrelost, svoju doraslost zahtjevima vremena (početak je dvadesetprvog, a ne sredina Srednjeg vijeka), i potrebama slobodne individue, mora da dokaže tolerantnim i jasnim odricanjem od potrebe nametanja pojedincu tjeskobne socijalne košulje, u koju ga silom trpa ne mareći pri tom za činjenicu da je ona par brojeva manja od one koja je ovome potrebna da bi se u njoj osjećao istinski ugodno i ljudski.

Uostalom, pojedinac u košulji mnogo bolje izgleda i bolje se osjeća, nego bez nje. Ali… samo ako nema problema sa brojem. Jer, čovjek je, ipak, društveno biće ! A to ne znači sluga društva. Niti njegov rob. Nego ravnopravan kreator društveno-ekonomskih odnosa i sa mjestom koje mu u zajednici pripada, ne na osnovu puke ideološko-stranačke ili partijsko-vjerske pripadnosti, nego na osnovu znanja, sposobnosti i kreativnih učinakakoje daje od sebe.

A upravo to su vrijednosne kategorije demokratskog i međaši novog
»otvorenog društva«.

Ma šta se, inače, pričalo, put do otvorenog društva bez njih neće biti moguć.

 Iz knjige “al tempo” (Psychografia pseudologiae phantasticae…)