Inspektor je došao

Povezani članci

• HDZ-ov barakiri
• Obiteljski nasilnici, pedofili, ubojice… protiv sustava
• Kako je “AME BREZA” omiljena firma SDA izvršila obnovu Vilsonovog šetališta: Fali tampona, fali cementa, fali ploča
• Kuku si ga lele, ali kako kome
• Franjo Habulin: Sutjeska, baš kao i Neretva bile su pobjede Narodno-oslobodilačke vojske na čelu s Josipom Brozom Titom
• ZLATKO JELISAVAC: PITANJE KRIVICE

Zašto su toliki policajci pristali da se odreknu ne samo poštovanja profesije već i vlastitog ljudskog samopoštovanja, dopuštajući da budu podmićeni sa dvadesetak maraka ili običnim kafanskim ručkom? Ako želi da ima sposobnog i pouzdanog policajca, država je ta koja treba da ga „korumpira” uvažavanjem i dobrom i sigurnom platom.

Razbacani vjetrovima rata, nekoliko mojih prijatelja iz Mostara i Sarajeva, a s njima i moj polubrat, danas žive u raznim dijelovima SAD-a.

Viđamo se u neodređenim vremenskim razmacima, ali sve rjeđe, kad dođu u zavičaj. Nisam propustio da svakog od njih upitam šta ga u Americi najviše impresionira. “Policija”, odgovorili su bez izuzetka. Kad se bolje razmisli, nema u njihovom odgovoru ničeg neobičnog. Za ljude koji su došavši sa Balkana, gdje su se uljudnost i poštovanje zakona i javnog reda uvijek opirali našem mentalitetu, kročili u jedan sasvim drugačiji svijet, policija je već nakon prvog bliskog susreta s njom postala simbol neprikosnovenosti i državne moći. Jedan od tih mojih prijatelja, Mostarac sa samačkom adresom u Rochesteru, ima običaj da me zove kad god na nekom našem TV kanalu čuje da je neki kriminalac pucao u policajca ili da okorjele ubice psuju i prijete tužiocima i sudijama. To u njegovim “američkim” očima kriminalce čini jačim od države, dok u Americi nema gangstera koji ne zazire od tamošnjeg policajca. Uostalom, dovoljno smo se nagledali američkih filmova i krimi-serija i uvjerili kako u vodećoj ekonomskoj i vojnoj sili u svijetu te stvari stoje.

I meni skače adrenalin što živim u zemlji u kojoj su kriminalci organiziraniji, brži i jači od države. Ima znakova da se tu nešto počinje mijenjati, ali se nikakve spektakularne predstave, poput onih u Hrvatskoj i Srbiji, ne mogu očekivati. Lov na narko-dilere i kradljivce automobila još uvijek je u vrhu uspješnih policijskih akcija u oba entiteta, da bi početkom januara policija konačno ponudila javnosti slučaj koji je, zbog svog zapleta, privukao pažnju medija u cijelom regionu. Glavni akteri te priče su policajci – na njenom početku kao ubice, a na kraju kao tragači za počiniocima zločina. Riječ je, kao što je poznato, o mučkom ubistvu 44-godišnjeg Cvijana Radića, srpskog povratnika u Bihać. Predratni općinski službenik, Radić je uhapšen odmah po povratku u rodni grad, 29. januara 1997. i odveden u policijsku stanicu, gdje je ispitivan i mučen do sljedećeg jutra. Potom je policijskim autom odvezen u “nepoznatom pravcu” i usmrćen sa dva hica iz pištolja. Kad je Asmir Bakrač, koji je osumnjičen za Radićevo ubistvo, dovezao službeni automobil u policijsku garažu, dežurni policajac je primijetio da je gepek sav krvav. “Slučajno sam na cesti pregazio srnu”, rekao je Bakrač. Dva dana kasnije, Radićev leš je pronađen u Crnom jezeru kod Bosanske Krupe.

Iako su svi relevantni faktori u Bihaću znali šta se desilo, tamošnja politička vrhuška je prikrivala ovaj zločin, a bihaćko tužiteljstvo opralo ruke tako što je predmet prebacilo u Sarajevo. Okolnosti pod kojima se ubistvo desilo rasvijetljene su nakon punih šesnaest godina, pošto je istragu preuzela Federalna uprava policije. Time je njen direktor Dragan Lukač stekao u javnosti nekoliko značajnih poena, kako za sebe lično, tako i za federalni policijski vrh. Ali, koliko god ovo otkriće služi na čast najboljim i najsposobnijim policajcima i koliko god građani bili njime ohrabreni, ono je istovremeno i poražavajuće. Naime, sva šestorica uhapšenih i osumnjičenih za ubistvo Cvijana Radića bili su profesionalni policajci – četvorica bivši, a dvojica aktivni. Nije bihaćki slučaj usamljen, naprotiv, on je paradigma zone sumraka u bosanskohercegovačkoj policiji općenito, slika koja svjedoči da među njenim pripadnicima ima i previše “mangupa u vlastitim redovima”. Mnogi od njih su davno naplatili svoje ratne “zasluge”, a od istrage i suđenja štiti ih provincijska i plemenska solidarnost. To je jedan od razloga što mnogi ratni zločinci ostaju nekažnjeni, sigurni da ih ruka pravde nikada neće stići.

Rat je bio obećano carstvo tog ološa, skupljenog s koca i konopca i regrutovanog za potrebe konc-logora, zatvora i mračnih podruma, gdje su bili „zaposleni” kao batinaši, silovatelji žena i djevojaka, i ubice civila. U Sarajevu, centru vlasti umiruće države, za komandanta Vojne policije postavljen je Ismet Bajramović Ćelo, jedno vrijeme neprikosnoveni kralj sarajevskog podzemlja. Bajramović je u ratu mogao upucati koga je htio. U miru su ga se plašili i policajci u uniformi, a kamoli obični prolaznici. U međuvremenu je stasala nova generacija kriminalaca, organizovanijih i inteligentnijih od svojih prethodnika. Kao i svugdje u svijetu i u Bosni je trgovina drogom najunosniji “biznis”. Njeno dobro organizovano i od narko-mafije kontrolisano tržište usisava sve veći broj ljudi različitih zanimanja. Ali ono ne bi moglo funkcionisati bez korumpiranih policajaca, policijskih inspektora i lokalnih političara.

Uprkos svemu, odnos javnosti prema većini ljudi u policijskoj uniformi mora biti pravedan. Težak je to, opasan i krajnje odgovoran poziv. Na to nas je podsjetio policajac Emir Musić, opraštajući se od svog kolege Muhidina Pivodića, koji je posljednjeg dana prošle godine, u zimskoj noći, ubijen dok je čuvao pravoslavnu crkvu u Reljevu: “Da li neko, osim policajaca, zna kakav je život živio Muhidin Pivodić? Da li neko zna kako je stajati ispred razbijene flaše pijanca, ispred zaražene igle narkomana, ispred cijevi pištolja, ispred mase od hiljadu huligana koji jurišaju prema vama samo zato što su neki bili bolji od nekih? Da li je neko, osim vas policajaca, gledao u oči ubice i u oči ubijenog, u oči silovane žene i njenog silovatelja?”

Policija je jedan od stubova svakog demokratskog društva i garant sigurnosti svakog građanina. A da bi to bila i naša, bosanskohercegovačka policija, vlasti moraju energično zahtijevati rigoroznu provjeru zaposlenih u tom sektoru, po cijenu čistke mnogih kojima u policiji nije mjesto. Zašto su toliki policajci pristali da se odreknu ne samo poštovanja profesije već i vlastitog ljudskog samopoštovanja, dopuštajući da budu podmićeni sa dvadesetak maraka ili običnim kafanskim ručkom? Ako želi da ima sposobnog i pouzdanog policajca, država je ta koja treba da ga „korumpira” uvažavanjem i dobrom i sigurnom platom.

Oslobođenje