Infektivno sudilo

Izdvajamo

• Bilo kako bilo, čini se da je efikasno suzbijanje epidemije sudila nemoguće bez obračuna s negativnim naslijeđem iz perioda jugokomunističke vladavine, jer upravo je u toj Jugoslaviji i u tom komunizmu Branimir Glavaš postao diplomirani pravnik, a Zvonimir Šeparović i doktor pravnih znanosti i profesor međunarodnog prava i dekan Pravnog fakulteta i rektor Sveučilišta u Zagrebu… Nisu li baš u tom totalitarnom sustavu i u toj sprdačini od pravne države stvorene klice današnjega sudila u Republici Hrvatskoj?

Povezani članci

• Pitanje Crkvi: Nije li celibat oblik udruživanja istospolnih partnera?
• Tomislav Jakić: Hrvatsko desničarenje ima starije i dublje korijenje od ovoga europskoga
• BREXIT: CRVENI(?) KARTON VELIKOJ BRITANIJI – ŽUTI EVROPSKOJ UNIJI
• Zijad Burgić: INTELEKTUALCI I MUNAFICI
• Napad na Ambasadu SAD u Sarajevu
• Što je Hrvatskoj draže – fašizam ili antifašizam?

Ospice, viroza, gripa, atipična pneumonija, infektivno sudilo… Tako za sada izgleda epidemiološki poliptih Zdrave Naše. I dok se zdravstvo i pučanstvo kako-tako bore s prve četiri epidemije, čini se da za onu petu boljeticu u našem društvenom organizmu uopće nema antitijela, pa se tako i ne vidi kada bi se i kako moglo obuzdati njezino širenje.

Javi se ona eto ponekad s masovnom ognjicom, dok se već osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš trijumfalno vraća na ponovno suđenje i dok se penje na pozornicu na osječkom Trgu slobode uz patetično-patnički refren Miroslava Škore na temu sudovanja. Javi se najprije verbalno: s napunjenim akumulatorima, novim šatorima i mobilizacijskim pozivima pravdoljubivom građanstvu; a onda se s osmijehom od uha do uha prošeta po Zagrebu, pa svrati i do Sabora kao institucije zakonodavne vlasti i kao mjesta gdje je Glavašu svojedobno oduzet zastupnički imunitet.

Kad na to hodoašće povratnika iz mostarskog zatvora visokome domu hrvatskoga zakonodavstva odreagira jedan jedini saborski zastupnik, Milorad Pupovac – i to tako da novinarima, ne imenujući Glavaša, ali spominjući »kriminalce, zločince i aktere torture«, podijeli selotejp – na njega se odmah tu u sabornici, iz usta Glavaševa doglavnika Dinka Burića, sruče salve uvreda iz oblasti prijekog sudovanja, a malo potom se na jednom domoljubojstvenom portalu oglasi i sam Glavaš, žaleći što sudilo nije uzelo dovoljno maha još one povijesne 1991.

Najprije Glavaš Pupovca iznaziva »benkovačkim primitivcem« i »političkim kriminalcem i političkim zločincem koji se skriva iza nekakve kvazi intelektualne elite stasale u starom komunističkom sustavu«, a onda se uhvati onoga što u njegovu slučaju smatra meritumom:

»Opće je poznata činjenica da je gospodin Pupovac 1991. godine bio produžena urbana ruka Slobodana Miloševića, i da je gospodin Pupovac 1991. godine trebao biti uhapšen zbog rušenja ustavnog poretka Republike Hrvatske. I da to doktor Franjo Tuđman nije dozvolio. Mnogi predstavnici toga vremena i hrvatske politike, Hrvatske vojske upirali su prstom na to da se Pupovac uhapsi jer su postojali argumenti da je na linku Slobodanu Miloševiću i da je po zadatku ostao u Hrvatskoj. Bile su ispunjene sve pretpostavke da se nađe pred vojnim sudom tadašnjim zbog osnovane sumnje u rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. To je nepobitno, o tome postoje dokumenti i dokazi.«

A ko je sve tako nepobitno kao što Glavaš tvrdi da jest i ako o svemu što je naveo doista postoje dokumenti i dokazi, onda bi Hrvatsko nacionalno etičko sudište pod predsjedanjem Zvonimira Šeparovića, koje Miloradu Pupovcu već sudi za zločin veleizdaje, moralo uvažiti i te argumente, pa optužnicu proširiti i na pokojnog ali neumrlog Franju Tuđmana. Jer upravo je on – pročitajte još jednom Glavaševe navode pa prosudite sami – svojom samovoljom potkopavao pravni poredak u Republici Hrvatskoj i štiteći Pupovca otvoreno sudjelovao u veleizdaji države koju je navodno sam stvorio. Eto posla, eto sudila…

Od te epidemije na koncu ne bi bio pošteđen ni predsjednik Hrvatskog nacionalnog sudišta koji će zasigurno s odobravanjem primiti apel predstavnika pokreta pod nazivom »Čuvari Domovine – Ustanici«, objavljen na istom onom portalu na kojemu je Glavaš sudilo usmjerio i prema pokojnom Tuđmanu. Svidjet će se Šeparoviću što taj ČDU-pokret zahtijeva da se »provede lustracija i s pozicija vlasti maknu svi oni čiji očevi, a i oni sami, svojim djelovanjem štete hrvatskoj državotvornosti«. Svidjet će mu se što ČDU-ovci ukazuju na »unutarnje neprijatelje koji u suradnji s vanjskim neprijateljem i dalje vrše agresiju na hrvatsku opstojnost i opstojnost hrvatskog naroda« i »vrše genocid nad Hrvatskom jer nam mladost tjeraju iz Domovine«. Posebice će mu se svidjeti zahtjev da svi takvi budu popisani, osuđeni za veleizdaju i kažnjeni, budući da bi »svaka država i narod takvima to učinili štiteći interese nacije«. Eto posla, eto sudila…

Ne znam pak koliko će vrhovnoga etičkog kadiju razveseliti to što ČDU za neuspjeh hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu proziva »antihrvatsku političku elitu« koja je uopće išla »pokretati tužbu pred takvim političkim sudom«, pa ispala i smiješna i glupa. Jer ako znamo da je autor te izvorne tužbe iz 1999. – podignute uz blagoslov Franje Tuđmana – upravo Zvonimir Šeparović, današnji predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, ostaje nam da se sa zebnjom zapitamo: hoće li sudilo ići dotle da se pred tim sudištem sudi i njegovome utemeljitelju kao pripadniku »antihrvatske političke elite« koja je na tu skupu i glupu tužbu utukla puno državnog novca?

Bilo kako bilo, čini se da je efikasno suzbijanje epidemije sudila nemoguće bez obračuna s negativnim naslijeđem iz perioda jugokomunističke vladavine, jer upravo je u toj Jugoslaviji i u tom komunizmu Branimir Glavaš postao diplomirani pravnik, a Zvonimir Šeparović i doktor pravnih znanosti i profesor međunarodnog prava i dekan Pravnog fakulteta i rektor Sveučilišta u Zagrebu… Nisu li baš u tom totalitarnom sustavu i u toj sprdačini od pravne države stvorene klice današnjega sudila u Republici Hrvatskoj?

Novi list