In memoriam: Moja majka, učiteljica Natalija

Izdvajamo

• “Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. “

Povezani članci

• Piši, Ahmete Šabo, piši!
• Fra Petar Jeleč: Tadićeva Srbija ponižava žrtve agresije
• Markovina: Franjo Tuđman ključni je krivac za apsolutno civilizacijsko potonuće i pad ove zemlje
• ZVONIMIR NIKOLIĆ: STARA MAJKA I SIN IZ DIJASPORE
• Esad Bajtal: Građani nemaju povjerenja u pravosuđe, ali imaju želju i nadu da se jednog dana nešto promijeni
• Dodikov režim pokušava izazvati nasilje u BiH

Nazvao sam je u četvrtak naveče. “Jesi li išta jela”, upitao sam.

   “Jesam sine. Baš danas popodne sam kod komšije Pepe pojela dva cijela kusa pite. Ne sjećam se kad sam toliko, i tako u slast ručala.”

   Zvučala mi je dobro, vedro i prilično energično. A nema ni 40 kila, toliko je smršala. Bože, kako glas ne stari! I bolje da je tako. Nekad je bolje pamtiti zvukove, nego slike.

   “Jest”, nastavila je u slušalicu, “predveče sam morala malo povratiti, ali ništa strašno. Sad čekam Vanju.”

   “Ne moraš ga ti čekat’. Ako ti se spava – spavaj. Snaći će se on već, ta nije mutav.”

   “Aaa, bože sačuvaj. Šta je tebi? Pa nemam ja sto unuka. Već sam im napravila dolmu!”

   Vanja, srednji sin, je te večeri, s najboljim prijateljem trebao sletjeti u Sarajevu i iznajmljenim autom “doletjeti” do bake Nate. Svi smo je, ukljčujući, dakle, i njenu djecu, zvali samo: učiteljica Nata. Skoro pola vijeka provela je s njenim “pačićima”, Torbačićima, odgojila “tone i tone” konjičke djece. I mene, sina, davno učila, i, pokoj joj duši, kad zatreba dobro tuhala. Onako pedagoški, da druga djeca slučajno ne pomisle kako mi gleda kroz prste.

   E, bako, bako, ne možeš ni da hodaš, a djeci praviš carsku večeru, htjedoh da zaustim, ali se u zadnji čas zaustavih. Nema svrhe, samo se možemo sporječkati.

* * *

Ujutro sam bio na poslu, odjel kataloške obrade. Prva jutarnja već ispijena, brdo knjiga na stolu, ćakulanje s kolegama. Petak je na Zapadu – barem u mojoj firmi – već jutrom početak vikenda. Niko se baš ne oznoji od posla više pričamo o svemu i svačemu: vremenu (ovdje, u NL, vazdan hurljivo), politici, sportu. Svjetsko je prvenstvo, pa su danas Oranje i brazuka glavna tema razgovora. Džeko, Modrić & Co. već su “otprdili” i vratili se kućama, pa me sad, naravski, najviše zanima Holandija. Zanesen “stručnim analizama”, nisam ni primijetio vibriranje mobilnog. Tek na drugoj kafi, kraj automata, izvadih spravicu iz džepa i vidjeh da me je zvao zet, sa Boračkog jezera, i to – mobilnim.

   Ne bi mi drago. Kraj sms-a i maila, veoma rijetko baš zove, pogotovo ne s mobilnog na mobilni. Poslaću mu mail, da vidim šta je, pomislim, ali mi u to priđe jedna koleginica koju dugo nisam video, pa smetnuh.

   No, kad me je, nakon desetak minuta, nazvala Darija, s posla, znao sam “koliko je sati”.

   “Ima jednu tužnu vi…”

   “Je li umrla?!”

   Uspio sam nekako da pospremim radni sto, ispraznim ladicu za voće i operem šolju – ta neće me biti najmanje pet sedmica – i tek onda rekao kolegama:

   “Ljudi…” Koljena mi blago zadrhtaše. Naslonim se na ormar s knjigama.

   Ljudi podigoše glave, odvratiše pogled od svjetlucavih ekrana njihovih kompjutera.

* * *

Majka je već mjesecima kopnila. Iako je od doktora i bolnice bježala k’o đavo od krsta, natjerali smo je da uradi neke pretrage. Doturi ništa nisu našli. Urin i krvna slika, za staricu, dobri, srce k’o urica, pluća kao u curice. A vagone, kilometarske kompozicije katrana popušila!

   Znam da je mislila da ima rak. Napomenula bi mi to, ponekad, i nekako stidljivo, našta bi joj ja uvijek nabusito uzvraćao: “Jesi, jašta si. Tako kukaš ima već dvadeset godina. Da je rakonja, davno bi te već pohapao!”

   Poslije bi mi bilo žao, i nje, tako lohotne, a još više moje glupe nabusitosti.

   Mislim da je ubijala samoća. Iako, u našem Suhom dolu, okružena rodbinom i sjajnim komšijama, kad bi naveče zaključala vrata mogla je da priča samo sa gluhim zidovima.

   U zadnje vrijeme je, kažu – jer od mene je to nastojala prikriti – često povraćala. Jela bi bolje samo kad bi ljeti, kad smo mi tu, ili kad bi joj preko godine neko od nas došao u posjetu. Nazor ili ne, tada bi nešto i “turila u kljun”.

   Oči bi joj, nakratko, sinule.

* * *

Tih hiljadu i četristo km do Slavonskog Broda prešli smo za 14,5 sati, aiko smo uz put 2-3 puta stali, pa i večerali. Vrijeme dobro, put suh, kroz Njemačku nije bilo uobičajenih gužvi i kolona.

   Čak stigao da u Darijinom stanu, punom prašine i tišine, odgledam drugo poluvrijeme četvrtfinalne tekme sa svjetskog prvenstva: Oranje-Kostarika. Dobibli ih na penale. Živio rezervni golman Tim Krol!

   Bar jednom mi je doteklo pameti: na put ponio i dvije konzerve jakog, specijalnog piva. O, kako sam ih samo u slast slistio, zamišljajući veselje na ulicama niskozemskih gradova, i sela.

   Majku nisam sanjao. Neće kad ti hoćeš.

* * *

Tek pred Konjicom se sjetih: to jutro, ni 10 minuta prije no će me Darija nazvati s viješću o majci, s prijateljem Kazazom, što nikad nismo, razmjenjivao par mailova o smrti. Ja kako je smrt jedina pravda, jer pred njom smo svi jednaki, a on kako je ista, Dama N., baš najveća nepravda.

   Koliko puta u životu čovjek uopšte piše o smrti, da formu e-maila i ne spominjem?!

   A u petak popodne, dok smo se na brzinu pakovali, došla nam u kratku posjetu – zagrljaji, suze, poljupci – Loesi, majka od Yasmin. Kaže da joj je ručni sat tog jutra naprasno stao nešto poslije pola deset, otprilike u vrijeme kad je, ispostavilo se kasnije, umrla moja mati. “Nije to prvi put da mi se tako nešto dešava.”

   I ja bih, kao i vi, pomislio: bapske priče. A tako je bilo.

* * *

Nisam znao hoću li imati snage da je vidim u sanduku. Odlučih u posljednji čas, na uazu u mrtvačnicu. Kad mogu Goga, sestra, i tetka Ozi, mogu vala i ja. Moram!

   Nije mi izgledala ružno, izobličeno. Samo me trznu, skoro opeče, surova hladnoća čela, dok je cjelivah posljednji put:

“Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. 
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, 
Na visokom odru, u agoniji svijeća, 
Gotov da ti predam život kao žrtvu. 
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao 
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, 
Sumnjajući da su tamne oči jasne 
Odakle mi nekad bolji život sjao. 
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, 
Sve što očajanjem htjedoh da oživim 
U slijepoj stravi i u strasti muke, 
U dvorani kobnoj, mislima u sivim. 
Samo kosa tvoja još je bila živa, 
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. “

 

(A.G. Matoš, Utjeha kose)

* * *

Dok sam ja još bio gore, Goga i Vanja su, s rodbinom i komšijama obavili lavovski posao obavezan u takvim prilikama. Pogrebno, sanduk, smrtovnice i milion drugih sitnica i krupnica na koje se pri, i oko pogreba mora misliti. Kad me je sestra telefonom upitala slažem li se da na smrtovnici i drvenoj piramidi iznad njenog imena stavimo petokraku, odmah sam se složio. Svaka čast svakome, ali niko od nas u porodici nije vjernik, kao što to ni ona, zacijelo, nije bila. Nije bila ni nekakav ludi, fanatični komunista, ali član Partije, kao i ja, jeste. I toga se, kao ni ja, nikada nije stidjela. Dapače. Kad smo vidjeli šta su nam sve u i poslije rata napravile nove, “narodne” stranke … Socijalizam s ljudskim licem, ma šta to značilo – u tome se potpuno slagala sa mnom i petokraka, pogotovo kao symbol antifašizma, je bila njen, i naš znak.

   “Na sahrani mi obavezno pustite moju pjesmu. Neću popa, i naricanje!”

   Tako je i bilo. Tiho i dostojanstveno, uz lagane zvuke gitare i tamburice. Hvala Zoki i Paji.

* * *

Poredani oko lijesa, mi: njena djeca, unuci i rodbina stisnuli smo puno prijateljskih ruku. Znoj je toliko curio s mene da sam u jednom momentu pomislio da ću se srušiti. Puno dragih, poznatih lica. Neke nisam vidio godinama, došli su iz Trebinja, Beograda, Crne Gore, Sarajeva… Imena im namjerno ne navodim, da ne bih nekog povrijedio. Time kao da bih Nju povrijedio.

A prije puta ka raci, samo par kratkih govora. Čarli, koga znaju skoro sve moje knjige, je rekao moju pjesmu majci.

   Poslije ja pročitah fragment iz lijepog nekrologa komšije/susjeda Ivana Brace Anđelića. Više nisam mogao. Podrhtavao i glas, i nožice.

   Nekoliko rečenica je rekao i predstavnik “njenih” penzionera, ali je daleko najljepše govorio njen unuk, naš “mali” Vanja. Iznenadio me je prelijepim, jednostavnim govorom, iz čije svake riječi se jasno i oštro zrcalio bakin lik. Bilo je tu i tužnih, ali i humornih epizoda, lijep amalgam osjećaja – baš onako kako treba. Stojeći, loman, između dvojice prijatelja, Čarlija i Kazaza, jednim okom motrim Vanju (čvrst, siguran, glas tek tu i tamo mrvu podrhtava), a drugim drugo dvoje unuka: Tibora, s piramidom, sa zvijezdom, u rukama (suze mu teku niz lice, a ruke zauzete, ne može da ih obriše), i Goginu Mašu. (Ne zove li se i unuka Zuke Džumhura tako, tim lijepim, mislim – ruskim imenom?) I naša Maša, inače po prirodi prilično hladna i distancirana, lije suzu za suzom. U Vanjinim riječima prepoznala baku.

   Kapa dolje, Vanjčo!

Dok u vrelom zraku oko jame – sanduk sa cvijetnom “suzom” već spušten, na lijes padaju prve grude zemlje – još titraju zadnji zvuci njene pjesme, iza mojih leđa neko grca. Toliko, da se okrenem. Neki momak svojih tridesetak ljeta, poznato mi lice, ali ne znam ko je. Goga smogne snage, priđe mu, i tiho upita ko je. On ne odgovori direktno, nego onako, sve grcajući, prozbori: “Učiteljica. Takva mi ni majka nije bila.”

Ima li većeg komplimenta, na posljednjem oproštaju, nekom ko je život posvetio Torbačićima.

   A kad je već o majci riječ, ovaj mucavi nekrolog završiću upravo mojom pjesmom njoj, objavljenoj u zbirci “Tango aquarino”, knjizi poezije o odlascima. Neka ti je miran vječiti san, drugarice učiteljice.

M a j k a 

Pogled prestrašenog ptičeta
A duša
I ruke
Široke kao stepa.

Smori je ova horda Sarića,
Kad se
Ljeti
Okupi u našoj staroj, opustjeloj kući.

Svima da ugodi,
Ona bi da skače,
Da viče,
Da nutka,
I tu se,
Baš tu se,
Katkad
Žestoko sklapimo.

Jer,
Oboje znamo,
Srce je srce,
A noge su noge,
I one starce ne slušaju.

A za to,
Da nas predobro ugosti,
Zbog toga ona
i živi, sama,
Cijele joj preduge godine.

Vrat me još dugo peče od njenih suza
Na odlasku.

I danima, u novom domu,
Čuvam tu zadnju majicu,
Mokru od njenih
Žalosnica.

Goran Sarić