ENG
Imigranti & ignoranti
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Svih pet stotina godina lučkog, pomorskog, industrijskog, sportskog i turističkog Splita nije bilo dovoljno da se imbecili ne bi i dalje glupavo smijuljili ugledavši dvije francuske lezbijke kako se drže za ruke, da ne bi kriomice za Fejs snimali crnca u dugačkoj šarenoj haljini ili zvali policiju kad grupa Azijaca na ledini sluša muziku
Društvene mreže, na primjer, nekidan je poharala fotografija iz Dalmacije, s dvojezičnim putokazom za gradilište Pelješkog mosta, na hrvatskom i kineskom. Najzad, od ovoga ljeta, u okviru akcije Ministarstva unutarnjih poslova ‘Sigurna turistička sezona’, zajedno s hrvatskim policajcima splitskim će kaletama i pjacetama kao ispomoć kineskim turistima prvi put patrolirati i policajci iz Ministarstva javne sigurnosti Narodne Republike Kine. U Tomislavovoj ulici, recimo, već nekoliko godina uredno radi korejska suvenirnica, s korejskom robom, korejskim natpisima, korejskim prodavačicama i korejskim kupcima, a korejski biznismen Kim Seoung-Hoon u novinama najavljuje i slični lanac ekskluzivno korejskih hostela, samo za goste iz Južne Koreje. Moj prijatelj Marinko Biškić, najbolji čokolatijer u Europi – samo još ovaj primjer – već nekoliko godina praktički živi od turista iz Japana, gdje se pročulo za njegovu čokoladu sa suvim smokvama.
Hoću, naime, reći da turista s Dalekog istoka danas u Splitu ima toliko da sad već imaju i svoje putokaze, firme i natpise, svoje dućane, hostele i restorane, svoju suvenirnicu i svoju omiljenu čokoladu, pa čak i svoje policajce. Samo Kineza u Splitu je toliko da drugi jedan moj prijatelj – možda ćete ga znati, Dragan Markovina se zove – na sljedeće lokalne izbore planira ići u koaliciji s Komunističkom partijom Kine. Ukoliko ga, jasno, prije toga zbog nekih reakcionarnih stavova o drugarici Mirjani Marković ne uhapsi kineska policija na Bačvicama.
Pa ipak – iako su se nedavno usred Dalmacije, na gradilištu mosta koji grade kineski inženjeri i građevinari, kineski turisti i novinari pod paskom kineske policije okupili da pozdrave kineskog premijera, i iako splitska Riva izgleda kao Tienanmen na dan otvaranja Azijskih igara – svejedno u Splitu obitava podvrsta imbecila kojima svi ti azijski kontinenćani i dalje mogu biti samo imigranti, imigranti samo arapski, arapski samo ilegalni, a ilegalni arapski imigranti, kako sama riječ kaže, samo krvožedni islamski teroristi.
Naravno da su onda prošlog ponedjeljka imbecili uzbuđeno nazvali policiju jer su na jednoj ledini na istoku grada uočili grupu neobičnih čovjekolikih ljudi kako sjede na travi, smiju se, pričaju, piju sokove i slušaju muziku, ukratko ponašaju tipično za džihadiste iz Islamske države. Naravno da je bila riječ o džihadistima iz Islamske države, jer osim što su imali kose oči bio je i Uskrsni ponedjeljak, i nije dakle bilo nikakve sumnje da nakon ritualne molitve uz sok i muziku pripremaju teroristički napad na kršćanski Split. I naravno da je policija na kraju ustvrdila kako je riječ o turistima iz Kine, Tajvana, Hong Konga ili kojeg li već ujedinjenog arapskog emirata, smještenima u nedalekom hotelu u Podstrani.
Hrvatskim policajcima prepušteno je tako da zbunjenim i uplašenim gostima iz Azije objasne kako su ih urođenici prijavili posumnjavši da dolaze iz Azije, a onda i da im razjasne zašto bi urođenicima bilo sumnjivo što se turističkim gradom muvaju ljudi iz Azije. Sva je sreća ispala da hrvatska policija – kao, uostalom, nijedna policija na svijetu – nema smisla za humor, pa nije u Žrnovnicu poslala kolege iz Ministarstva javne sigurnosti Narodne Republike Kine. Vidjevši kineske policajce, nikakve sumnje imbecilima ne bi ostalo da Islamska država ne samo da je napala Split i Žrnovnicu, već ih i osvojila i uspostavila šerijatski režim.
Kroničari hrvatske ksenofobije splitski su slučaj odmah usporedili s onim nedavnim iz Samobora, gdje je jedna zabrinuta građanka panično nazvala policiju primijetivši grupu imigranata u trgovačkom centru, da bi se na koncu ispostavilo kako su opasni imigranti zapravo inženjeri iz pogona Rimac Automobila u Svetoj Nedelji. Ili onim još nedavnijim slučajem iz Svaguša kraj Imotskog, gdje su uspaničeni mještani nazvali policiju da prijave kako je u njihovom selu s ceste sletio automobil pun imigranata, pa se ispostavilo da je riječ o turistima na izletu.
Sličnost jest zavodljiva, ali i bez ambicija da se brani ksenofobija neuka puka, valja u zapisnik unijeti kako u Svagušama kraj Imotskog nisu odveć često imali priliku vidjeti turiste iz Azije, i kako je posljednji stranac tamo zabasao valjda još za turskog zemana. Baš kao što ni u Samoboru – ruku na srce, a srce u pete – nije baš svakodnevni prizor sresti u dućanu inženjera iz Indije ili Pakistana.
U Splitu, međutim, stranci se danas računaju u vrlo svakodnevni prizor, i sad je već zaista matematički, nimalo dakle metaforički, lakše na ulici očešati Kineza, pa čak i pravog pravcatog, originalnog Arapina, nego kolokvijalnog Splićanina. Ni takva, spektakularna turistička eksplozija posljednjeg desetljeća, ni svih milijun stranaca sa svih strana svijeta koji su samo prošle godine prošetali tim gradom, ni mediteranska tradicija grada koji je već najmanje pet stotina godina značajna jadranska luka, grada kroz koji se vjekovima vrzmaju sve moguće svjetske rase, nacije, vjere i boje – od židovskih trgovaca do francuskih putopisaca, od tamnoputih mornara s američkih nosača aviona do tamnoputih studenata iz nesvrstane Afrike – nisu, međutim, bili dovoljni za neprejebivu splitsku tupež.
Svih pet stotina godina lučkog, pomorskog, industrijskog, sportskog i turističkog mediteranskog Splita nije bilo dovoljno da se imbecili ne bi i dalje glupavo smijuljili ugledavši dvije francuske lezbijke kako se drže za ruke, da ne bi kriomice za Fejs snimali crnca u dugačkoj šarenoj haljini, podsmješljivo pokazivali prstom na Židova s uvojkom pod šeširom, ili zvali policiju kad grupa Azijaca na ledini sluša muziku.
Teško je to objasniti nekome tko nije odrastao u mlakom splitskom plićaku. Jedan jedini Splićanin na kraju kad ostane – kad svi ostali pobjegnu od besposla i nenade, od fašizma i turizma, i u tom veselom mediteranskom gradu ostanu samo on i kineski kuhari, konobari i turisti – i dalje će taj, jedini preostali među milijun Kineza, i dalje biti Isti među Drugačijima. Sveudilj će posljednji imbecil kroz sunčane naočale skenirati veliki, ravni svijet oko sebe i hijenski se klibereći s vremena na vrijeme dobaciti ‘Alo, Brus Li!’, sve čekajući da se glupi Korejac okrene pa da mu odbrusi: ‘Ajde jebi mater japansku!’
Zaboga, govorim o turističkom gradu u kojemu je moguće da upravo to, ‘Ajde jebi mater japansku!’, uz fotografiju neke japanske turistice ponosno na Facebooku objavi jedan poštovani mjesni intelektualac, ugledni svjetski putnik i slavni putopisac – ‘Banzai! U Splitu sve vrvi od Japanaca! Ova Japanka koju san danas snimija misli da smo mi svi bolesni od gube: stavila je nešto ka plinsku masku!’ citiram njegovu punu objavu, s ‘Ajde jebi mater japansku!’ na kraju – pa da samo koji mjesec kasnije bude imenovan samim zamjenikom ministra turizma!
U tom se šarmantnom gradu poštovani intelektualci i obični imbecili, kako vidite, razlikuju samo u tome što, kad vide azijske turiste, intelektualac poštovani preko društvenih mreža jebe mater japansku, a imbecil obični zove policiju.
Među površnim, kratkovidnim ekonomskim ignorantima i mrziteljima hrvatskog turizma – u koje, kao općeniti mrzitelj svega hrvatskog, spadam i sam – popularna je teza o neodrživosti ekonomije oslonjene na krhku stihijsku turističku monokulturu, kojoj je, stabilnoj poput nitroglicerina, dovoljan jedan jedini teroristički incident da se cijela uruši i netragom propadne. Mrzitelji i ignoranti podcijenili su, međutim, splitske imbecile: kad u svih deset godina podivljalog turizma nije zabilježen ni jedan jedini slučaj terorističkog napada, ili barem napadića – ma niti kakve bombice, makar u posezoni – i kad takve opasnosti nema ni u tragu, oni će je, kako vidimo, sami izmisliti.
Imbecili, da ne bi bilo zabune, samo od turizma i ni od čega drugoga žive, unutarnja i geostrateška sigurnost uz sunce i more temeljni su pritom resursi toga turizma, pa ipak će – sad već cijeli život učeni da je svaka Drugačijost po definiciji opasna – izmisliti imigrantske lopove, ubojice, silovatelje i bombaše samoubojice, i to odmah, na početku sezone. Dobri će im, eto, biti bilo koji Azijci, samo da na ledini slušaju muziku.
Što se pak nas mrzitelja i ekonomskih ignoranata tiče, nama je svejedno. Svaki način da propadne hrvatski turizam dobar je način.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
