ENG
Evo prvog nagradnog pitanja: možete li se ovako, iz glave, sjetiti nekoga, makar jednog jedinog, ali ijednog i jedinog mufljuza iz divovske hrvatske tranzicijske pljačke, bilo kojeg – od premijera, ministara, pročelnika i načelnika do onih što su im držali ljestve ili ih s motorom u leru čekali u automobilu preko puta – koji je pred hrvatskim općinskim, županijskim, vrhovnim i ustavnim sudom uredno, pravomoćno i konačno osuđen, uhapšen i odveden u zatvor, pa tamo odslužio ili služi višegodišnju potvrđenu i neopozivu robiju?
Znate li dakle ijednog vinovnika svih onih senzacionalnih i turboekskluzivnih gejtova, slučajeva, afera, skandala, pronevjera, otkupa, izvlačenja, preuzimanja, prebacivanja, partnerstava, privatizacija, pretvorbi, državnih tajni, zloupotreba ovlasti, sestrinskih firmi, fiktivnih ugovora, tajnih računa i petih ortaka, bar jednog eto ortaka famozne hrvatske tranzicije koji je na kraju najebao i odležao, pa da danas pokunjeno ide ulicom i izbjegava novinare?
Odmah da vam kažem: obojica koje ste se uz teški napor i višesatno guglanje sjetili – znam po sebi – još uvijek nisu pravomoćno i neopozivo osuđena, i dalje na sudu čekajući nekakvu odluku o žalbi, odgodi, nadležnosti, izuzeću ili kojemu već kurcu palcu. Možete li se dakle sjetiti jednog jedinog koji u nekoj ladici drugostupanjskog suda još uvijek nema barem neku pritužbu na molbu o žalbi, ili kakav još neriješen podnesak Vrhovnom sudu?
Znate li, ukratko, jednog jedinog kojega na koncu, dvadeset pet godina kasnije, možete u novinama nazvati lopovom i kriminalcem, a da vam iz obližnjeg općinskog suda ne dođe protokolirana tužba nekog odvjetničkog ureda s tri prezimena?
Prije koji dan, recimo, izvoljeni smo biti obaviješteni kako je Jurica Prskalo, nekadašnji predsjednik Uprave Hrvatskih autocesta – što je bio dobio otkaz kad je prije sedam godina zajedno s Ivom Sanaderom, Božidarom Kalmetom i Mladenom Barišićem optužen za izvlačenje pedeset osam milijuna kuna u onoj čuvenoj aferi bojanja tunela Mala Kapela i Sveti Rok – rješenjem Županijskog suda u Zagrebu još prije gotovo dva mjeseca vraćen na posao u HAC. Nakon čega će dobiti, jasno, i sve zaostale plaće i kamate.
Čuvena ‘afera Nesklad’, u kojoj su farbanje tunela Mala Kapela i Sveti Rok majstori naplatili kao bojanje zalaska sunca na nebu iznad zadarske Rive, pa podijelili pare – i koja je postala paradigmatska za proračunski kriminal, opće mjesto hrvatske propasti – ne samo da nije, eto, ni blizu pravosudnog epiloga, već se majstori polako vraćaju na posao, kao da se baš ništa baš nikad dogodilo nije.
Najzad, samo koji dan ranije, i sâm Ivo Sanader, Veliki meštar sviju hulja i zaštitno lice hrvatskog aferluka, presudom arbitražnog suda u Ženevi, a nakon lanjske odlike Ustavnog suda o ukidanju nepravomoćne presude za mito, praktički je oslobođen optužbi u glasovitoj ‘aferi MOL’, i sad je već izvjesno kako je samo pitanje trenutka, taktike i tajminga kad će se – odjednom vam više ne zvuči kao pretjerivanje i zajebancija, zar ne? – trijumfalno, kao u kaubojskim filmovima, vratiti na sabor HDZ-a.
Svako malo, u pravilnim vremenskim razmacima, nađemo se tako izvoljeni biti obaviješteni kako je neki pali heroj hrvatske tranzicije, kojega smo u međuvremenu i zaboravili – uvjereni da je zbog organiziranog kriminala i udruživanja u zločinački poduhvat odavno već odslužio zatvorsku kaznu, pa s novim identitetom živi na zabačenoj farmi banana u Gvatemali – odlukom nekog Vrhovnog, Ustavnog, ili kako se već zovu hrvatski sudovi za ukidanje presuda, oslobođen svih optužbi.
Gledamo ga onda kako na televiziji maše nekakvim papirima i ponavlja kako je ‘pravda pobijedila’, odnekud nam je to ozareno lice strašno poznato, sve dok žena u prolazu ne dobaci:
– Vidi Nadana Vidoševića što je ostario!
Dobro, često se ‘oslobađanje’ formalno zove i ‘obnova postupka’, odnosno ‘ponovno suđenje’, ali svi znamo da pravni institut vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu u hrvatskom pravosuđu znači ponavljanje postupka sve dok predmet a) ne ode u zastaru, odnosno optuženi b) ne bude pravomoćno i konačno slobodan, ili pak c) slobodan umre. Osim ukoliko netko zaista misli da će Nadan Vidošević – ili, napamet govorim, Božidar Kalmeta – ikad, i u jednom od svih svojih devet života, biti pravomoćno osuđen i zatvoren?
Pravomoćno osuđeni i zatvoreni, hm, organizirani kriminalac u Republici Hrvatskoj jednostavno ne postoji.
Nije predviđen.
Jedini osuđeni ministar koji mi pada na um, Petar Čobanković, na kraju nije vidio zatvora, već je u osječkoj pučkoj kuhinji par mjeseci gulio krumpire; čak i ikona privatizacijske pljačke, legendarni Miroslav Kutle – čovjek koji je sam samcat golim rukama sravnio sa zemljom cijeli Split i o kojemu je ispisana aleksandrijska biblioteka novinskih tekstova i sudskih optužnica – danas se, daleko od svakog vašeg odavno ugaslog interesa, zajebava po Bosni i Hercegovini i čeka za koji mjesec zastaru presude.
Pa sve ti jebem, govorimo o državi u kojoj je jedan od očitijih, upravo oglednih slučajeva kriminala – ništa posebno, mito za pogodovanje Hypo banci i prenamjenu nekog zemljišta na otoku Pagu – na kraju riješen tako da je jedan od optuženih, stjeran u kut nakon otkrića o lažnom predstavljanju u Klagenfurtu, komfornom hadezeovsko-esdepeovskom dvotrećinskom većinom u Saboru imenovan – sucem Ustavnog suda! Istog dakle onog nadsuda, oca i majke svih hrvatskih sudova, koji služi samo zato da ostali sudovi ne bi služili ničemu.
Još 2004., recimo, državna je revizija istražila hiljadu i pol sumnjivih privatizacija iz razuzdanih devedesetih. Drugo današnje nagradno pitanje glasi: koliko ih je na koncu, dvanaest godina kasnije, dobilo sudski epilog, koliko je majstora odležalo u zatvoru, koliko je mitskih privatizacija i pretvorbi iz devedesetih poništeno?
Može mala pomoć? Naravno da može: nijedna.
Nakon svega, nakon dvadeset pet godina sustavnog udruženog zločinačkog poduhvata, a onda i divlje, stihijske pljačke, nijedan pravomoćno zatvoreni lopov, nijedna pravomoćno poništena pretvorba. Kako pak nije razborito hrvatsko pravosuđe proglašavati suučesnikom u toj spektakularnoj pljački – jer, za razliku od pravomoćno osuđenih udruženih zločinačkih poduhvatača, pravomoćno osuđeni novinar je predviđen – za razboritu je pretpostavku da nikakve pljačke, nikakvog dakle organiziranog kriminala i udruženih zločinačkih poduhvata, u Republici Hrvatskoj nikad zapravo nije ni bilo.
A ako pak nikakve tranzicijske i privatizacijske pljačke nije bilo, kako smo onda ovako veličanstveno propali? Jedino je moguće tumačenje – ne retoričko ili metaforičko već, kako vidimo, sudski pravomoćno – da su Hrvati imbecili, nesposobni da vode već i vulkanizersku radnju, a kamoli vlastitu državu.
I što će jedine novce od cijelog četvrtstoljetnog kriminala vidjeti jedino ako tuže novinara što ih je nazvao imbecilima.
