Ima ovdje još sirotinje, nemoj sve nama…

Povezani članci

• Marko Vešović: Fašista grmi protiv fašizma
• USPJEŠNI PREDSJEDNIK NEUSPJEŠNE HRVATSKE
• Nedim Jahić: Jučer je danas
• S HDZ-om na vlasti nastavlja se provedba tajnih dogovora Tuđmana i Miloševića
• Zekerijah Smajić: Bosni i Hercegovini treba pravedna, solidarna i prosperitetna Evropska unija
• Popul(ar)istički rečnik demagogije

Piše: Jelena Paunović

Došle smo u Šamac. Pustili nas kao humanitarce. Pitali samo šta nosimo da znaju kome treba. Uputiše nas ka crkvi. Dođosmo tamo. Vidim da neke ljude dovoze čamcima. Izlijećem iz auta i, ženu koja je taman zagazila na suho tlo pitam:“Treba li Vam šta? Imamo puno auto!“. „ Davila sam se…“ – plače žena i kroz suze nastavlja: „Majka mi mora u hitnu. Ima problema sa srcem. Joj nek’ smo samo zemlju dočekali!“

Prebiram po svemu što imamo i pitam koliko ih je u porodici. Dok ona govori „šest“, brojim šest konzervi. „Izvini! Samo smo majka, ja i troje djece. Daj ti nama pet. I, izvini“- reče kratko. Počinjem već panično da joj guram stvari u vreću u kojoj su, kad je tek došla, bile samo papuče. „Nemoj bona! Na suhom smo. Ima ovdje još sirotinje, nemoj sve nama…“

Sve u meni se steglo. U Šamcu gori ono zemlje što je ostalo, a voda pretvorena u mulj užasno smrdi… Leševi plutaju… Ode teta. U odlasku kratko reče da ima bujruma kod nje kad budemo na kafu htjele… kad bude imala kuću. Majku joj odveze hitna. A ja se obukla k’o da ću već kod Semizovca hrabro u Bosnu skočit’ da nekog spašavam. Curi znoj sa mene k’o u priči. Iz misli me prenu sirena i Arijanino: „Moramo ići! Ne mogu ovdje biti parkirana!“ U žurbi nam ostali mještani rekoše da je prije nas već bila neka humanitarna, pa da idemo tamo gdje treba. Joj tugo moja! E, da ste samo taj prizor vidjeli…

Na idućem kontrolnom punktu nas opet zaustavljaju. Kad je čuo da imamo hrane, policajac brzinom munje govori da u selo Tišina niko ne dolazi, da je on odatle i da je mještanima pomoć neophodna. Ari po gasu, a mi ka Tišini. Dočekala nas je nasmijana žena. Sudeći prema riječima dobrodošlice, činilo se da su samo rijetki prije nas bili tu. Podijelili smo šta smo i koliko smo imali. Kad smo i zadnje što nam je ostalo u autu počele da trpamo ljudima u šake uz ono „Ma, znam da vam treba“, čuli smo isto ono što u i Šamcu- „ima još sirotinje“. Bili su ljudi u pravu.

Na povratku do Sarajeva, u sve usputne stanice, sreli smo mnogo ljudi kojima treba pomoć’… Zadeverane sopstevinim mislima, koje su žestoko vodile u pravcu oštre samokritike u stilu: „a, što nismo svima dale“; trebale smo više ponijet’“, „ima onaj guzonja al’ ne da jeb’o mater svoju“…. Dok ovo pišem još uvijek traje ta beskrajna noć iza naše posjete. Vjerovatno ne spavaju oni, kao ni mi. Njima je drago što ih posjeti i donese im nešto tamo neko iz Sarajeva, a mi ne možemo spavat’ kad samo pomislimo koliko veliko srce imaju ti nesretni ljudi iz Šamca.