Ima li pameti u Ukrajini?

Izdvajamo

• Istraživanje zaklade Körber je pokazalo, prenijela je Hina neki dan, da se s jeseni 2021. godine tek trećina ispitanika izjasnilo da „uopće ne vjeruje ili vrlo slabo vjeruje u njemačku demokraciju“, a ljeta 2023. ih ne vjeruje 54 posto. Godine 2020. je 29 posto Nijemaca imalo povjerenja u političke stranke, godinu kasnije 20 posto, a 2023. tek devet posto. Istodobno, 90 posto Nijemaca što žive - zbog SAD/EU/NATO-ovog rata protiv Rusije u Ukrajini - u trokirajućem visokorazvijenom društvu kao u inih nekoliko EU-zemalja tzv. prve brzine te u SAD-u, tvrdi da su im „važni sloboda i jednakost, sloboda izražavanja te slobodni i pošteni izbori“. Čak ih 71 posto drži da „vodeći ljudi u politici i medijima žive u svom svijetu i s visoka gledaju na ostale građane“. Šef Körberova Odjela za demokraciju, uključivost i koheziju Sven Tetzlaff drži da je „strmoglavi pad povjerenja u demokraciju i njezine institucije u kombinaciji s ozbiljnim gospodarskim problemima (izazvanim energetskim prekidom suradnje s Rusijom i tzv. sankcijama, što je njemačku ekonomiju bacilo u recesiju, op. a.) vrlo zabrinjavajući razvoj događaja“. Nedvojbno je da Rusija trpi zbog zapadnih tzv. sankcija, ali trpi i Zapad, pa dokle tko izdrži. Ukrajina je globalna kušnja, svojevrsna klackalica ispod koje je na obje strane detonator sudnjeg dana, pa...

Povezani članci

• Ladislav Babić: Revolucija iz kućne radinosti
• Svađe, netrpeljivost i mržnja ne trebaju narodu nego etnonacionalističkim politikama
• Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan
• Branitelji protiv obranitelja
• Guzonjin sin
• Grad iznova izmišljen

F-16, foto: Czarek Sokolowski/AP Photo

Za razliku od političara koji muljaju o stvarnim uzrocima ukrajinskog rata (američko-zapadna vojno-ekonomska dominacija u Europi i šire), siju neosnovani strah od „agresije ruske autokracije na europsku/zapadnu demokraciju“ (sic transit) i anatemiziraju „Ruskog cara“, jer mu nisu u stanju skinuti krunu, tzv. obični/mali ljudi na Zapadu spremaju se otkazati muljatorima povjerenje na izborima sljedeće godine: u SAD-u, u Uniji i u pojedinim zemljama tzv. prve brzine. Poput Njemačke gdje pronacistički populizam Alternative za Njemačku (AfD) žari i pali političkom scenom… Izbori predstoje i u Ukrajini, i dalje jednoj od najkorumpiranijih zemalja u Europi i šire, gdje će izborni inženjering made in SAD jamačno ostaviti Zelenskoga u predsjedničkom sedlu. Dok bude odrađivao ulogu tzv. korisne budale budući da se ratu ne vidi kraj, a ukrajinskoj pobjedi ni u najoptimističnijoj teoriji. Teško da je u Ukrajini moguće naći glinemol-predsjednika podatnijeg Bidenovim dementnim prstima od bivšega tv-komedijaša Zelenskog. Kada odradi zadanu mu zadaću, osobito bude li neuspješna kao što dosad jest, gazde će ga brzopotezno preseliti u ropotarnici povijesti. Bez „suvišnih“ zašto i zato. Jer, takva je nekako, uči povijest, vazalska sudbina, pa…

Marijan Vogrinec

Amerikanac odobrio, a Danska i Nizozemska – na aport iz Bijele kuće – brže-bolje pakiraju u „darovni“ paket Ukrajini tridesetak svojih borbenih aviona F-16 što će ga do kraja godine, povezan smrtonosnom mašnom, isporučiti na ratište eda bi „ničim izazvano napadnuta zemlja“ (sic transit) napokon pobijedila ruskog agresora. Zapad uvelike već uči ukrajinske pilote za borbeno djelovanje američkim aparatima F-16 i uopće ne mari za dvije ključne činjenice. (Zašto i bi, ta Ukrajinci ginu i ostaju doživotni invalidi, ne zapadni momci i djevojke.) Prvo, Rusija ima, je li, provjereno učinkovite borbene alate za eutanazirati avione F-16 čak i s američkim posadama, kamoli ne s na brzaka priučenim ukrajinskim pilotima. Drugo, ubacivanje modernoga zapadnog zrakoplovstva na ukrajinsko ratište nedvojbeni je prilog bezumnomu zapadno-ukrajinskom bildanju rata u kojemu dosadašnjih već cca pola milijuna ubijenih i ranjenih na objema stranama, spaljena/razorena zemlja, gubitak gotovo trećine stanovništva raseljavanjem, iseljavanjem i na bojištima nisu baš nikakav razlog za, napokon, pregovore i obostrano prihvatljivo mirno rješenje sukoba. F-16 neće biti ratna prevaga na ukrajinsku, pobjedničku stranu, nego alibi za još više smrti i produljenje ratne kataklizme na neodređeno vrijeme.

Jasno je to, je li, da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski – koji se lakomisleno i bez elementarne empatije za sudbinu svoje domovine i živote vlastitih sunarodnjaka dao nagovoriti od Joe Bidena da Ukrajina zarati s pojedinačno najsnažnijom nuklearnom silom na svijetu, Rusijom, bez ikakve šanse da će pobijediti – nema petlje reći: „Dosta je rata, dogovorimo se o pravednomu miru!“ Ni cca 10.000 već ubijenih civila, desetak milijuna raseljenih Ukrajinaca po inozemstvima, razoreni gradovi i sela, gotovo uništena polja s hranom, milijuni natrulih žitarica po silosima kojima je onemogućena prodaja, itsl. nisu dovoljan argument u korist primirja, pregovora i poštenog mira? Ima li pameti u Ukrajini i mimo Volodimira Zelenskog, glavnog krivca za SAD/EU/NATO-ov rat protiv Rusije? On je alfa i omega života i smrti u Ukrajini, ne Joseph Robinette „Joe“ Bide, Jr. iz Ovalnog ureda koji, je li, kukavički,  izdaleka dirigira ubijanjem, razaranjem i bildanjem nesreće u tuđoj zemlji. Zelenski mu to omogućuje, jer je autokratski na čelu koruptivne oligarhije koja se enormno bogati na proizvodnji ratne psihoze te životnoj nesreći vlastitih sunarodnjaka. Ljudski i politički slaboumno.

Rusija na petini Ukrajine

Ratu pomalo istječe i druga godina. Vojno i moralno krajnje neuspješnoj, bombastično najavljenoj tzv. proljetnoj ofenzivi ukrajinske vojske istječe i drugi mjesec u strateško-taktičkom leru. Najsuvremenije američko oružje u ukrajinskim rukama, 24-satni obavještajni brifing zapadnih „savjetnika“ i taktičko-strateška vojna potpora iz SAD/NATO-ovih stožera i svemirskog Big Brothera kiksaju na ratištu. A Rusi i dalje čvrsto kontroliraju gotovo petinu Ukrajine: poluotok Krim, većinu Luganske regije te velike dijelove Donjecka, Zaporožja i Hersona. Luka i grad Odesa su blokirani i pod stalnom kanonadom dronova-kamikaza i inih projektila s kopna, mora i iz zraka. Kijev i drugi gradovi, čak uza samu granicu NATO-ovih zemalja (Poljska šalje 10.000 vojnika na državnu među s Ukrajinom), nemaju mira ni danju niti noću, ljudi su nesretni i gube svaku nadu u bolje sutra unatoč višekratnim dnevno larpurlartizmima skakača iz kijevske paštete. Zelenski neosnovano obećava „skoru pobjedu“ i drži lekcije „zapadnim saveznicima i prijateljima“, jer da ne šalju dovoljno novca, oružja i druge pomoći. U vojnoj majici defilira kojekakvim video-konferencijama, pa šakom i kapom pred tv-okom dijeli „medalje za hrabrost“ ranjenicima…

Nekije dan bez pardona smijenio ukrajinskog veleposlanika u Londonu koji se, je li, drznuo našaliti kritikom Zelenskoga vojnom vrhu Velike Britanije o „svakodnevnom dobrom jutru“, itsl. Dan-dva potom, krajnje nezadovoljan, pače ljutit zbog vrlo slabog i jenjavajućeg odaziva vojno sposobnih Ukrajinaca u centre za novačenje – ljudi više nisu spremni, je li, „domoljubno“ se u mrtvačkim kovčezima ili invalidskim kolicima vraćati s bojišnica, okićeni „medaljom za hrabrost“ Zelenskoga – smjenjuje i daje uhititi šefa ureda za novačenje u Odesi Jevhena Borisova, jer da je taj odani režimlija „nezakonito stekao više od pet milijuna dolara pomoću razrađenih poslovnih shema“. Ma što to značilo. The Financial Times je pak pisao, što spominje i ugledni slovenski filozof Slavoj Žižek u eseju za New Statesman što ga prenosi Slobodna Dalmacija, kako je Zelenski 25. srpnja „upozorio vladine dužnosnike i narodne zastupnike da se neće tolerirati osobno bogaćenje i izdaja, nakon uhićenja šefa centra za novačenje zbog pronevjere i jednog zastupnika optuženog za suradnju s Rusijom“. Silna zapadna ratna pomoć Ukrajini u kešu i materijalu svake vrsti iznimno je pogodovala rukovodećim strukturama i oligarsima za raskošan život i enormno bogaćenje u zemlji koja je i prije rata s Rusima bila jedna od najkorumpiranijih zemalja u Europi. „Jasno je što treba učiniti“, tvrdi Slavoj Žižek. „Ukrajini je potrebna pravda, to jest ukidanje privilegija za oligarhe i pripadnike ostalih elita. Ljude demoralizira kad vide bogataše koji su pobjegli iz zemlj i sredili da im djeca budu oslobođenja vojske dok se oni bore za svoju zemlju.“

Poznato!? Koliki su i u Hrvatskoj – zbog „anemije“, je li!? – izbjegli vojno služiti domovini i dok je bila u 24-milijunskoj zajednici tzv. ravnopravnih jugoslavenskih naroda i narodnosti i 1990-ih godina u Domovinskom ratu. Danas su „junaci“ i prvi „zaslužnici, domoljubi i katolički vjernici“, sic transit, pri državnim jaslama. Da se čovjeku zgadi, smuči i opsuje takav moral onom, je li, o sto vagona žita i u svakom zrnu sto bogova. Ili najgorih kazni. Na Zapadu, uključivo sâm SAD, tzv. običnima/malim ljudima koji debelo plaćaju političke hirove svojih vođa već je preko glave i nezajažljivoga Zelenskog i rata u Ukrajini. Kojemu se ne vidi kraj, a njegova skupoća (samo dosad prorajtanih u kešu cca 500 milijarda eura/dolara, a gdje je oružje i sve ostalo, sic transit!) ozbiljno ruinira životni standard u Europi i cijelom svijetu. Inflacijom, recesijom, znatno skupljim energentima, hranom, proizvodima i uslugama, prekidom svih normalnih komunikacija, kulturnih i sportskih veza, pa širenjem ratne nesigurnosti, itsl. A, za čije babe zdravlje kad cijeli proamerički Zapad, je li, očito može Vladimiru Vladimiroviču Putinu i njegovoj tzv. najunosnijoj nekretnini na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić) staviti soli na rep? Kugla se i dalje okreće, proamerički Zapad naoko bez Rusije, Rusija pak naoko bez proameričkog Zapada: vuk sit, a ovce na broju.

Za razliku od političara koji muljaju o stvarnim uzrocima ukrajinskog rata (američko-zapadna vojno-ekonomska dominacija u Europi i šire), siju neosnovani strah od „agresije ruske autokracije na europsku/zapadnu demokraciju“ (sic transit) i anatemiziraju „Ruskog cara“, jer mu nisu u stanju skinuti krunu, tzv. obični/mali ljudi na Zapadu spremaju se otkazati muljatorima povjerenje na izborima sljedeće godine: u SAD-u, u Uniji i u pojedinim zemljama tzv. prve brzine. Poput Njemačke gdje pronacistički populizam Alternative za Njemačku (AfD) žari i pali političkom scenom… Izbori predstoje i u Ukrajini, i dalje jednoj od najkorumpiranijih zemalja u Europi i šire, gdje će izborni inženjering made in SAD jamačno ostaviti Zelenskoga u predsjedničkom sedlu. Dok bude odrađivao ulogu tzv. korisne budale budući da se ratu ne vidi kraj, a ukrajinskoj pobjedi ni u najoptimističnijoj teoriji. Teško da je u Ukrajini moguće naći glinemol-predsjednika podatnijeg Bidenovim dementnim prstima od bivšega tv-komedijaša Zelenskog. Kada odradi zadanu mu zadaću, osobito bude li neuspješna kao što dosad jest, gazde će ga brzopotezno preseliti u ropotarnici povijesti. Bez „suvišnih“ zašto i zato. Jer, takva je nekako, uči povijest, vazalska sudbina, pa…

„Ukrajina se bori na dvije bojišnice, protiv ruske agresije i za svoju budućnost poslije rata“, tvrdi filozof Žižek eseju u New Statesmanu. „Ako ova zemlja opstane, hoće li to biti nacionalistička i fundamentalistička država poput Poljske i Mađarske? Hoće li biti de facto kolonija globalnog kapitalizma (kao RH, kojemu je od državne suverenosti ostalo samo ime, zastava, grb, himna i domaći kolonijalni poslovođe na Martkovu trgu, sic transit, op. a.), ili nešto treće? Pogrešno je misliti da se svim ovim pitanjima treba baviti tek kad se završi rat, da je sad vrijeme za bezuvjetno jedinstvo, a ne za demokratske rasprave. Kao i kod svih pokreta otpora, od francuske revolucije do europskih partizana u Drugom svjetskom ratu, u ratnim okolnostima se određuje politička supstanca poslijeratnog društva. Dakle, upravo je sada vrijeme za pravo jedinstvo. Ukrajinu može spasiti samo široka narodna fronta u kojoj ima mjesta za sve, od LGBT+ ljudi do ljevičara koji se protive ruskoj agresiji“. Aktualan kijevski režim američkih vazala, sklon rehabilitirati nacističke sentimente (od ideologije postrojbe Azov zarobljene u katakombama Mariupolja do veličanja Hitlerovog sluge Stevana Bandere i pokliča „Slava Ukrajini“ (= „Sieg heil“ ili „Za dom spremni“), nije sklon nikakvoj demokratskoj raspri o takvoj viziji ukrajinske budućnosti u zemlji neprirodna saveza ekstremne desnice i ekstremne ljevice. Budućnost Ukrajine visi o tankoj niti i sasvim je neizvjesna kao što je stoljećima bila neizvjesna u škripcu velikih sila.

Istinski ujedinjena fronta

Slovenskog filozofa i, kaže, „sve nas koji podržavamo Ukrajinu brine zamor Zapada. Rat se odužio i zemlje koje joj pomažu kao da su se umorile od stalnog izvanrednog stanja i podnošenja materijalnih žrtava“. Zabrinjava i zamor unutar same Ukrajine te propaganda neprirodnog saveza ekstremista zdesna i slijeva, koja „djeluje na tri razine: apstraktni pacifizam (potreban nam je mir, patnja mora prestati po svaku cijenu), navodno uravnoteženo viđenje rata (širenje NATO-a na istok isprovociralo je Rusiju i primoralo je na protunapad) i potreba da se zaštiti svoj način života (zašto bismo davali milijarde Ukrajini koju vode korumpirani oligarsi kad imamo toliko svojih problema). Paradoks je u tomu što naizgled principijelan stav o miru po svaku cijenu prikriva najgori etnički egoizam i ignoriranje patnji drugih“. Težak problem je i zamor unutar Ukrajine, gdje ljudi ne trpe samo dnevne zračne udare na svoje domove i radna mjesta te stradavanja na bojišnicama, nose težak rati teret, nego i moraju podnositi „posljedice ozbiljnih ideoloških i političkih grešaka svojih elita“. A to znâ biti ili već jest – teže od rata.

„Da bi se izbjegao kolaps ratnih napora“, drži Slavoj Žižek, „potrebna je istinski ujedinjena fronta protiv zajedničkog neprijatelja“, što je zasad, je li, polit-ideološki i na svaki drugi demokratski način – mission impossible. Najmanje, je li, zbog autokratskog vladanja Volodimira Zelenskog – čak i autokratskijeg od Putinova, sic transit), a najviše zato što SAD/EU/NATO ni u teoriji ne dopuštaju takav razvoj događaja. Zasad? U međuvremenu, Zapad može samo grozničavo gristi nokte zbog činjenice da Vladimiru Vladimiroviču – dugo već „heroju europske i američke radikalnije desnice“ – i dalje raste imidž među političkim opcijama što na populističkim krilima ozbiljno prijete dogodine osvajati vlast uzduži popreko ne samo Staroga kontinenta već i u SAD-u i širom Kugle. Pa…

Indikativno je da ukrajinskoj tzv. proljetnoj ofenzivi, nafutranoj ogromnim količinama suvremenoga zapadnog oružja – koje se zapravo testira in vivo na ukrajinskom ratištu u srazu s ruskim protuoružjem u pripremi puno ozbiljnijih sukoba u budućnosti i na drugim mjestima? – ne ide, pa ne ide kako se najavljivalo i očekivalo po svem Zapadu i u povjerljivim kijevskim vojno-političkim krugovima. Ukrajinski službeni izvori priznaju da se „sporo napreduje“ što, prevedeno, znači da se ne napreduje, jer u dva mjeseca nije osvojen ni jedan veći grad. Selo Urožajne na jugoistoku zemlje smiješno je uopće spominjati kao neki vojni uspjeh. Zelenski je neki dan, s pregršti „medalja za hrabrost“, posjetio bolnicu, a ukrajinski su se mediji bili pohvalili – hrvatski režimski smjesta prenijeli, sic transit – kako je bolnica kadra prihvaćati 200 ranjenika na dan. Heeej, 200 na dan!? Ranjenika! Zar su toliki vojni gubici u „ofenzivi“ što traje već dva mjeseca i daleko je od bilo kakve pobjede!? Kamoli vraćanja zauzetih teritorija. „Rusi su se dobro ukopali i zaštitili brojnim minskim poljima“, tvrdi ukrajinska vojska. Sic transit. Kakve to ima veze!? Trebali su ih dočekati uzdignutih ruku na brisanom prostoru!? Rat je, a u ratu su, je li, normalna i ukopavanja i minska polja, pa… Zar suvremeno zapadno oružje, uključivo pirotehničare i robotsko razminiranje, te osposobljena za svako iznenađenje ukrajinska vojska nisu kadri probiti takvu obranu?

Nešto smrdi u toj državi Danskoj – nedajbože rabljene F-šesnaestice za kijevsko ratno zrakoplovstvo – a kibici sa strane i sami ukrajinski građani nisu veslo sisali, pa će vjerovati u svaki fake news IPD naboja. Režimima u Washingtonu, Bruxellesu i Kijevu ne ide u glavu da tzv. obični/mali ljudi i u SAD-u i u Uniji više ne želi sudjelovati u ratu u Ukrajini na način da ih Zelenski koristi kao bankomat. Jednostavno, ne žele rat i dobar ih je dio već pojmio političku laž o „ruskoj ničim izazvanoj agresiji“. Malo sutra. Priča ima bitno drukčiji, je li, početak i imat će sasvim drukčiji svršetak od obećanoga. Sav udruženi proamerički Zapad nije ni tzv. sankcijama u 11 paketa bacio Moskvu na gubitnička koljena, natjerao Putina da se ostavi anektiranih dijelova Ukrajine, ostavio Ruse bez hrane, izolirao ih od sveg svijeta, izazvao „događanje ruskog naroda“ ili oligarha… Ništa se tako tragično Rusima nije dogodilo u gotovo već dvije godine rata, pa više ne vlada ni tolika ratna euforija u zapadnim huškačkim stožerima. Dapače. Zapad bi imao razloga staviti prst na čelo – ponajprije zemlje tzv. prve brzine kada opsesivno telale o „ugroženosti demokracije od ruske autokracije“ – zbog činjenice da drasrično opada povjerenje njihovih građana u demokraciju. Ako je Njemačka lakmus za procjenu tog stanja, gdje opcije tipa AfD-a doživljavaju rejtinško proljeće, Zapadu se i aktualnom tipu kapitalizma ne piše dobro.

Istraživanje zaklade Körber je pokazalo, prenijela je Hina neki dan, da se s jeseni 2021. godine tek trećina ispitanika izjasnilo da „uopće ne vjeruje ili vrlo slabo vjeruje u njemačku demokraciju“, a ljeta 2023. ih ne vjeruje 54 posto. Godine 2020. je 29 posto Nijemaca imalo povjerenja u političke stranke, godinu kasnije 20 posto, a 2023. tek devet posto. Istodobno, 90 posto Nijemaca što žive – zbog SAD/EU/NATO-ovog rata protiv Rusije u Ukrajini – u trokirajućem visokorazvijenom društvu kao u inih nekoliko EU-zemalja tzv. prve brzine te u SAD-u, tvrdi da su im „važni sloboda i jednakost, sloboda izražavanja te slobodni i pošteni izbori“. Čak ih 71 posto drži da „vodeći ljudi u politici i medijima žive u svom svijetu i s visoka gledaju na ostale građane“. Šef Körberova Odjela za demokraciju, uključivost i koheziju Sven Tetzlaff drži da je „strmoglavi pad povjerenja u demokraciju i njezine institucije u kombinaciji s ozbiljnim gospodarskim problemima (izazvanim energetskim prekidom suradnje s Rusijom i tzv. sankcijama, što je njemačku ekonomiju bacilo u recesiju, op. a.) vrlo zabrinjavajući razvoj događaja“. Nedvojbno je da Rusija trpi zbog zapadnih tzv. sankcija, ali trpi i Zapad, pa dokle tko izdrži. Ukrajina je globalna kušnja, svojevrsna klackalica ispod koje je na obje strane detonator sudnjeg dana, pa…

Glupost koja sije smrt i nesreću

Vrijeme prolazi, približava se energetski izazovnija zima od prošle, cijene hrane lete u egzosferu unatoč neznatnom splašnjavanju inflacije, politika već jednim okom gleda na proljetne izbore i priprema strategije za tzv. konačno rješenje na biralištima. Trećina svijeta se udružila s Moskvom na interesno-egzistencijalnoj trasi energija-hrana (Kina, Indija, gotovo cijela Afrika, dio Latinske Amerike…), pa ti vidi čija mati crnu vunu prede. Jest da je uznapredovao proces tzv. novoga svjetskog poretka, ali – avaj za ratnohuškačke apologete kvarne monopolne doktrine America First! – u protivnom smjeru od onoga na koji je Uncle Sam prorajtao više od 32 bilijuna dolara i doveo zemlju pred bankrot. Kongres je prvi put u povijesti spašavao SAD dopusnicom o povišenju granice državnoga javnog duga. Sic transit. Jedna Amerika da je spala na tako niske grane!? A Bijela kuća uvjerava Amere kako je to skupo žandarenje Kuglom – kao da je svijet nedodirljivo američko ćaćinstvo, sic transit – neophodna „obrana američke slobode, zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života“. Glupost na entu, ali glupost koja urbi et orbi sije smrt i nesreću. Sada i u Ukrajini. I ne znâ se dokle to kani činiti. I nakon što, možebitno, dogodine Donald Trump makne „pospanog Joea“ iz Ovalnog ureda, pa kako je „obećao“ potkraj prošlog mandata – šala mala – raspusti NATO i kaže „ćao“ UN-u, a s Putinom se, u nastavku prijateljskih razgovora iz Helsinkija, na brzaka dogovori i o kraju rata u Ukrajini?

Ima li u Ukrajini pameti, koja će ozbiljnim pregovorima na temelju stanja na bojišnicama isposlovati pravedni mir s velikim i moćnim susjedom, a da toj pameti ne dosoljavaju ni Zapad niti Istok? Rusija nije bauk kakvim ga prikazuje Joe Biden i troje-četvero najbližih mu suradnika, osobnih, je li, mrzitelja Vladimira Vladimiroviča, kojemu po političkim sposobnostima i doprinosu napretku vlastite domovine nisu dorasli ni do gležnja. Ali ga svejedno mrze iz dna duše i žele mu smrt. Izvjesni blinkeni, sullivani, burnsi i takvi… Naravno da danske i nizozemske F-šesnaestice neće do kraja godine doletjeti u Ukrajinu s kritičnom količinom mirotvorne pameti. Novinari će i dalje ostati profesionalni registratori tragedije u toj najvećoj europskoj državi i brojači mrtvih civila/vojnika. Sada već i u Rusiji budući da je rat prešao ukrajinsko-rusku granicu, pa dronovi-kamikaze harače i po samoj Moskvi. Zelenski hodočasti svijetom i traži sve novo i novo oružje umjesto rješenje za mir. Nije mu nakraj pameti da će još povećati broj mrtvih i unesrećenih, tragediju i u vlastitoj zemlji. A neće pobijediti. Pobjedu uvijek donosi pamet, nikada čak ni najubitačnije oružje.