ENG
Igra ping-ponga izbjeglicama u BiH
Autor/ica 👤Nidžara Ahmetašević
Izdvajamo
- Izjave zvaničnika u BiH u medijima vrlo često prolaze bez ikakvog kritičkog osvrta, istraživanja navoda ili pitanja novinara. To svakako nije problem samo u BiH, ali je stepen u kojem se to dešava, te odsustvo poštivanja osnovnih profesionalnih normi, izuzetno zabrinjavajući i otvara se pitanje postojanja neovisnih i profesionalnih medija u zemlji. Slika koja se može sada dobiti iz medija je da većina preferira biti lojalna centrima moći, bilo političkim ili finansijskim, dok je interes javnosti odavno u drugom planu. A javnost, građani i građanke, pokušavaju odoljeti jeziku mržnje pokazujući i dalje zavidan stepen solidarnosti, nadajući se da će i mediji jednom biti na njihovoj strani.
Povezani članci
Ne smijemo zaboraviti da genocid počinjen u BiH, i svi ratni zločini počinjeni u regionu, nisu počeli ubistvima i progonima, nego propagandom i širenjem jezika mržnje i straha.
“Jezik mržnje je zlo za demokratske vrijednosti, stabilnost društva i mir. Širi se kao požar putem društvenih medija, Interneta, putem teorije zavjere. Potpomognut je javnim diskursom koji stigmatizira žene, manjine, migrante, izbjeglice i sve takozvane “ostale”. Zaista, mržnja ulazi u svakodnevnicu – u zemljama koje su liberalne demokratije kao i u onim kojima vladaju autokrate.” Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres .
“Registrovani su migranti sa HIV/AIDS. Veliki broj je homoseksualaca. Epidemiološka situacija je alarmantna, razmjere svraba su velike, a ima i vašljivosti.” Ovim riječima je 13. maja o situaciji vezanoj za boravak izbjeglica i migranata na prostoru Unsko-sanskog kantona pred Zastupničkim domom Parlamenta Federacije BiH govorila Nermina Ćemalović, članica SDP BiH i ministrica zdravstva u tom kantonu. Ministrica je dodala i da je Bihać “okupiran” migrantima, te da je među njima “oko 80 posto ekonomskih”. Na njen govor, koji sadrži elemente ksenofobije, homofobije, te evidentno može uticati na širenje straha i panike, nije bilo reakcije civilnog društva u BiH, a nisu reagovali ni članovi ovog tijela ili stranke iz koje dolazi a koja tvrdi da je lijevo orijentisana.
Ministrica Ćemalović je ustvari samo govorila rječnikom koji dobar dio zvaničnika, ali i javnih ličnosti u BiH, koristi kada govore o izbjeglicama i migranatima kojih u ovom trenutku, prema procjenama, ima oko 6.000 u ovoj zemlji i borave u ekstremno prekarnim uslovima. Takav jezik je prisutan još od početka prošle godine kada se broj ljudi koji prolaze kroz BiH pokušavaju doći do EU gdje bi tražili azil počeo povećavati.
Vrlo sličnim jezikom, i sa sličnim porukama, govore u mnogim zemaljama članicama Europske unije, ali i u SAD, ultra deničarski političari, kakav je Donald Trump, italijanski ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini ili mađarski premijer Viktor Orban. Rezultati su vidljivi i kroz istraživanje javnog mnijenja u zemljama članicama koje pokazuje kako su antiimigraciona retorika i nekritičko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama u periodu od 2015. do 2016. godine uticali da se nivo ksenofobije među Mađarima podigne sa 45 na 54 posto, a u Poljskoj sa 18 na 25 posto.
Iako takvih ili sličnih istraživanja nema u BiH, praćenjem društvenih mreža i medija generalno, može se reći da je slično i ovdje. Dok su građani početkom 2018. pokazivali zavidan nivo solidarnosti, danas nije rijetko čuti da se plaše izbjeglica i migranata, ili govore o njima u vrlo negativnom kontekstu, dok je sve manje onih koji pomažu ili kada to rade, strahuju od reakcije policije i vlasti.
Isto se desilo u nizu europskih zemalja u kojima je jezik mržnje koji je dolazio od jednog dijela zvaničnika i njima bliskih medija, zamijenio jezik solidarnosti. No, ono što ljude koji žive u BiH čini drugačijima je da bi bolje nego iko u Europi mogli znati kakve su posljedice takve manipulacije i jezika mržnje. Ne smijemo zaboraviti da genocid počinjen u BiH, i svi ratni zločini počinjeni u regionu, nisu počeli ubistvima i progonima, nego propagandom i širenjem jezika mržnje i straha.
Jezik koji je uvredljiv i jezik mržnje nikada nisu nestali iz javnog diskursa u BiH, samo su se mijenjale žrtve. Od januara 2018. godine, kada u BiH počinju u većem broju dolaziti izbjeglice i migranti, te poruke netrpeljivosti i mržnje usmjerene su ka ovoj vrlo osjetljivoj grupi. Tekstovi kojima se širi panika i strah od ljudi koji dolaze, i najčešće samo prolaze, zamijenili su one o korupciji lokalnih dužnosnika ili činjenici da od oktobra na državnom nivou nema vlasti, što bi građane i građanke trebalo istinski brinuti.
Sigurnost umjesto humanost
Prve informacije o tome da ima nekih ljudi koji se kreću kroz BiH na putu ka EU došle su građanima i građankama kroz poruke pune netrpeljivosti, i informacije koje nisu provjerene. Početkom februara 2018. godine iz brojnih medija javnost su zapljusnuli izvještaji o navodnoj tuči u azilantskom centru Delijaš pored Sarajeva. Odjednom su se u BiH pojavili “ilegalni migranti” i odmah su postali problem i potencijalna prijetnja.
Mediji prenose informacije dobijene od Sektora za azil Ministarstva sigurnosti BiH o tome kako je broj “migranata” u BiH povećan, te kako “u centrima ima incidenata”. U tim prvim izvještajima najčešće je citiran Marijan Baotić, pomoćnik ministra sigurnosti. U nekoliko medija objavljena je njegova izjava u kojoj kaže kako je kapacitet Centra smanjen za 35 mjesta “zbog toga što smo u januaru mjesecu imali masovnu tuču korisnika centra u kojoj je učestvovalo preko 40 osoba.” Nastavlja opisujući ono što se desilo riječima: “krvi po zidovima, izmet u tuš kabini, polupane stolice, stolovi, vrata i prozori. Pet soba potpuno demolirano. Dvije hitne su cijelu noć prevozile povrijeđene”, i dodaje da je bilo povreda takve vrste “da su morali ići na šivenja”, te da je korišteno i hladno oružje.
Većina medija je prenijela i Baotićeve riječi kojima nagađa o razlozima sukoba, da su to „nacionalni razlozi“, „neizmireni dugovi“, i dodaje „žalosno je što smo mi u tim osobama prepoznali 95 posto ovisnika o drogama. Oni su kuriri, koji su nosači droge sa jedne lokacije, tačke A do tačke B – koje koristi neko drugi.” Neki mediji su te izjave izvukli u naslov, čime su pojačali poruke koje taj zvaničnik šalje, ali i dodali novi dio. “Baotić: Među migrantima ima ovisnika o drogama, uništili su dio azilantskog centra”.
No, u ovom slučaju, sami novinari dodaju na već paničnu izjavu.
“Priliv sve većeg broja migranata u Bosnu i Hercegovinu evidentan je prethodnih sedmica zbog čega su se, pored vladinih institucija, u pomaganje migrantima koji dolaze u našu zemlju uključili i brojni građani”, konstatuje se u tekstu iz februara prošle godine, gdje stoji da su društvene mreže i brojni mediji prepuni fotografija i priča građana koji su u svoje domove i poslovne objekte primili migrante.
“Ipak, iz vladinih institucija, posebno onih nadležnih za prijem tražilaca azila u BiH, ističu kako treba biti posebno oprezan prilikom prijema migranata”, navodi se dalje uz citat Marijana Baotića, koji još kaže da država pruža tražiocima azila sve što trebaju, ali da oni nisu zahvalni nego prave probleme. Baotić tom prilikom upozorava građane koji primaju izbjeglice da među njima ima i ljude koji nemaju dobre namjere. „Njihovo ponašanje daje nam osnova da možemo kazati da su skloni raznim opijatima, kako u BiH kada traže zdravstvenu zaštitu ne mogu dobiti lijekove koji im pomažu, pa onda koriste alkohol i druge stvari da bi smirili svoje stanje“, rekao je tada Baotić.
Koje su to analize, ko su ljudi koji se time bave, koji su to narkotici, i kako je moguće reći za jednu grupu da 95 posto njenih pripadnika su ovisnici o drogama, nisu pitanja koja su novinari postavili. Isto tako mediji tada nisu pokušali vidjeti u kakvim uslovima borave ljudi koji dolaze, niti provjeriti da li institucije poštuju ovdašnje zakone kojima se tretira status migranata i tražitelja azila, ili generalno ljudi koji imaju potrebu za zaštitom.
Ljudi ne mogu biti ilegalni
Od samog početka zvaničnici koriste, a mediji ponavljaju, termin „ilegalni imigranti“. Korištenje tog termina uglavnom se veže za ultradesničarske grupe, no u ovdašnjem javnom diskursu je skoro pa mainstream te ga koristi priličan broj medija kada izvještavaju o migracijama kroz BiH.
Za termin “ilegalni migranti” brojne organizacije za ljudska prava u svijetu, pa čak i sudovi u nekim zemljama članicama EU, savjetuju da se ne koristi, argumentirajući da činjenica da je neko ušao u zemlju neregularnim putem ne čini ljude ilegalnim. Naprosto, ljudi ne mogu biti ilegalni. Mogu biti bez papira, bez statusa, mogu biti opisivani kao osobe koje su ušle u neku zemlju koristeći neregularne, čak ilegalne puteve, ali i dalje ljudi ne mogu biti ilegalni.
No, kako bi ih prikazali kao osobe koje krše zakone, ovdašnji zvaničnici ne prezaju ni od korištenja metoda zabranjenih međunarodnim pravom, koje su u javnosti kasnije predstavljene kao uspjesi ili “EU standard”.
Tako je Granična služba BiH u junu 2018. izdala saopštenje u kojem stoji da je od oktobra 2017. godine povećan broj neregularnih ulazaka u BiH, ali da su oni “spriječili” 1.754 osoba da uđu u zemlju, na način da su “odustali od pokušaja prelaska granice zbog angažiranja policijskih službenika na samoj graničnoj liniji s Crnom Gorom i Srbijom”. Riječ je ustvari o ilegalnom činu, praksi zbog koje Hrvatsku, Mađarsku i neke druge zemlje EU javno prozivaju u Europskom parlamentu, izvještajima ljudskopravaških organizacija i medijima.
U reportaži švicarske TV SRF, njemački istraživač migracija Marcus Engler komentarišući kako hrvatska granična policija vraća ljude u BiH, što je u suštini sprječavanje ulaska, pojašnjava kako je taj čin, kao i vraćanje u druge zemlje osoba koje traže azil, bez dokumenata i provedenih procedura, kršenje i međunarodnog prava. András Léderer iz Mađarskog helsinškog komiteta, također govori o tome te kaže kako je riječ o ozbiljnim kršenjima ljudskih prava. “Ne smijete bacati ljude iz zemlje usred šume ili u polju”, kaže Léderer.
Kada su aktivisti objavili video u kojem se vide ljudi u kavezima na graničnom prelazu u blizini Trebinja, Granična služba objavljuje saopćenje u kojem tvrdi da je granični prelaz Klobuk “projektovan i izgrađen od sredstava EU”, a s obzirom na to oni smatraju da nema nehumanog postupanja prema migrantima, te dodaju da je na nekim graničnim prelazima i gore. Mediji uglavnom to sve samo prenose, i tek rijetki postavljaju pitanja i u postupanju GP vide problem. Uz to, većina medija u BiH u fokus stavlja kako GP negira navode aktivista koji su objavili snimak. I tu se cijela priča završava, a ljudi ostaju u kavezima.
Migracije kao sigurnosno a humanitarno pitanje
Javna istupanja bh. zvaničnika od početka imaju svrhu predstaviti migracije kroz BiH isključivo kao sigurnosno pitanje. Potvrda za to je i u činjenici da je sva odgovornost u rukama Ministarstva sigurnosti BiH i njihovih službi, dok je Ministarstvo za izbjeglice i ljudska prava BiH ostavljeno po strani. (Uloga IOM-a, koji trenutno ustvari upravlja migracijama na zahtjev ovdašnjih vlasti, je posebna tema i problem.)
Tako se u javnosti od početka 2018. godine konstantno ponavljaju tvrdnje da nema dovoljno policije na granicama, ali i u gradovima, kao i navodi o povećanju stepena kriminala u BiH. Mediji te tvrdnje tek rijetko, ili nikada, provjeravaju ili propituju, a tekstovi u kojima se to radi manje su vidljivi od onih kojih podstiču netrpeljivost i šire strah. Mnogo više pažnje dato je izjavi glasnogovornice GP Sanele Duković iz februara 2018. koja kaže kako “prema postojećoj sistematizaciji, GP BiH nedostaje 579 policijskih službenika.“
Rješenje daje ministar Mektić koji je pozvao u pomoć Agenciju za zaštitu spoljnih granica EU (Frontex). “Dao sam i nudim konkretne prijedloge. Moj je prijedlog bio da FRONTEX uputi jedan broj policajaca iz zemalja EU. Mi smo spremni da damo i jedan broj naših državnih graničnih policajaca na granicu između Albanije i Crne Gore, jer mislim da je tu najveći problem, odnosno jedna nekontrolisana propusnost se dozvoljava na tom dijelu granice. Onda to pada nama kasnije na teret.”
Mediji koji imaju takav pristup kao da nisu svjesni da više policije, kao i davanje većih ovlasti policijskim agencijama, otvara mogućnost da i građanima i građankama BiH neka prava i slobode budu uskraćene uskoro. Jer, kada izbjeglice odu, ovlasti i puške će ostati.
Tako nam je već postalo normalno da vidimo policajce sa pancirima i opremom za sprječavanje nemira na ulicama naših radova. Postalo je normalno da policija zaustavlja autobuse i kontroliše putnike, postalo je normalno da policija ograničava slobodu kretanja grupi kojoj je to zagarantovano postojećim zakonima i međunarodnim konvencijama, postalo je normalno da u dijelovima BiH postoji policijski sat koji se odnosi samo na jednu grupu…
Najviše izjava koje bi se mogle svrstati u kategoriju jezika mržnje ili širenja panike i straha, dolazi od zvaničnika USK. MUP i vlada tog kantona od početka insistiraju na tome da im neko, bilo Sarajevo ili Republika Srpska, “šalju” ljude namjerno, te pored paničnih izjava o migrantima i izbjeglicama, podstiču još i netrpeljivost između entiteta i prema “Sarajevu”, šta god to bilo u ovom kontekstu.
Tako ministar unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Nermin Kljajić u jednom trenutku tvrdi da su migranti “izabrali” ovaj dio BiH, gdje su smješteni i kampovi koje on opisuje kao “poprište žestokih masovnih tuča, nereda, vandalizma, kriminalnih događaja i bogate palete krivičnih djela.
Zvaničnici iz USK ne prezaju da friziraju podatke o broju krivičnih i prekršajnih djela koje su počinili tražitelji azila, a zabilježeni su slučajevi u kojima plasiraju informacije koje su se pokazale neistinite. Ni zvaničnici koji su te tvrdnje iznijeli u javnosti, ni mediji koji su ih prenijeli, nisu sankcionisani.
Najbolji primjer je iz oktobra 2018. godine kada je Ministarstvo unutrašnjih poslova Sjeverne Makedonije demantiralo navode policijskog komesara Unsko-sanskog kantona Muje Koričića, a koji je izjavio da je u Velikoj Kladuši uhapšena osoba za kojom je dodatnom istragom utvrđeno da je osumnjičena za ubistvo pet osoba u sukobu migranata u Sjevernoj Makedoniji.
Mediji koji su prenijeli informaciju o hapšenju nisu se potrudili da saznaju nešto više, te je prava informacija došla u javnost zahvaljujući reakciji jedne nevladine organizacije u Sjevernoj Makedoniji, nakon koje je uslijedilo saopćenje tamošnje policije. Pokazalo se da u toj zemlji uopće nije registriran slučaj u kojem je izbjeglica ili migrant počinio petorostruko ubistvo.
Na sličan način se može posmatrati i informacija o tome kako je “identificirano pet osoba iz Afganistana povezanih s terorizmom i terorističkim aktivnostima”, koja je došla od Ministarstva sigurnosti BiH početkom ove godine. Ono što je zanimljivo oko te tvrdnje je da zvaničnici u BiH kažu da nije moguće identificirati osobe koje ulaze u zemlju neregularnim putem. Zbog navodne nemogućnosti da se utvrdi identitet, iako je utvrđena krivica, Kantonalni sud u Bihaću je 17. maja 2019. godine donio oslobađajuću prvostepenu presudu za državljane Alžira Ismaila Mehailija i Walid Farauki koji su optuženi da su 15. juna 2018. godine u Velikoj Kladuši usmrtili 24-godišnjeg Alžirca A.I. Sud tvrdi, a prenose mediji, da “krivično vijeće nije moglo na osnovu podataka u spisu, odnosno optužnice, zaključiti o identitetima optuženih obzirom da oni nisu imali identifikacionih dokumenata.“
Ovaj put se i sud upustio u ono što zvaničnici i mediji rade više od godinu dana, te svojim odlukama doprinose sveukupnoj atmosferi u kojoj vlada ksenofobija i panika. Sud je donio odluku kojom je oslobodio osobe koje su dokazano počinile teško krivično djelo, uz opravdanje da ih ne mogu identificirati, što je teško shvatljivo opravdanje s obzirom da su imali dokaze o počinjenju djela, a upitno je i koliko je utemeljno u zakonu. No, većina medija ni to ne istražuje i ne postavlja pitanja o radu suda i tužilaštva.
Mediji prenose prijeteće poruke
Migranti i izbjeglice iskorišteni su i za slanje prijetećih poruka, ponovo putem medija koji prenose poruke zvaničnika bez ikakvog propitivanja. Tako zvaničnici USK ponavljaju prijetnje upućene državnim vlastima u Sarajevu da će raspustiti centre u tom kantonu, da će vraćati ljude u Sarajevo (što i rade od oktobra na osnovu odluke koju su donijeli i koja je protivna zakonu), ili prijetnjama da ako RS nastavi da usmjerava ljude ka USK, da će ih tamošnja policija vraćati. Kao da je riječ o ping-pong lopticama, a ne ljudima.
Pri tome, čelnici USK su upravu kada kažu da država nije uradila dovoljno, tj. skoro pa ništa u tom dijelu, a činjenica je i da ne postoji nikakva strategija upravljanja migracijama u koju bi se niži nivoi mogli ugrađivati i raditi svoj dio posla. No, igrati se ping-ponga ljudima koji su u ionako teškoj situaciji, kriminalizirati ih, nije rješenje niti način da utiču na nadležne da se uključe.
Zvaničnici u USK su možda najoštriji, ali svakako nisu jedini koji pokušavaju ono što se dešava predstaviti kao sigurnosnu prijetnju za građane.
Mediji u maju 2019. godine prenose saopštenje MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona prema kojem su migranti u tom dijelu BiH “sve agresivniji”.
“Migranti pokazuju sve veću agresivnost prema policiji u vršenju policijskih poslova, te su sve češći napadi na ovlaštene službene osobe. Pri vršenju krivičnih djela migranti koriste lažna imena, tako da imamo evidentirano, da isto lice izvrši više krivičnih djela pod različitim imenima”, stoji u saopćenju MUP-a HNK. Nema pojašnjenja da sve osobe koje uđu na teritoriju BiH, pri registraciji, ostave otisak prstiju, te se njihova fotografija arhivira u sistemu.
Gotovo istovremeno mediji prenose i riječi vršitelja dužnosti policijskog komesara Kantona Sarajevo Milorada Bašića prema kojem “migranti ne sarađuju s policijom” jer ”govore jezicima za koje nemamo tumače”. Činjenica je ustvari da policajci nisu prošli trening kako da se ponašaju niti imaju prevodioce ili ljude koji mogu da rade sa posebno osjetljivim kategorijama, kakvi su ljudi u pokretu, što je za službenike MUP-a razumljivo izvor frustracija. Umjesto palica, suzavaca i pištolja, policijima bi trebali prevodioci i obuka, što mediji ne naglašavaju u svojim izvještajima.
Kao i u slučaju iz Velike Kladuše, tako su i u Sarajevu u medijima plasirane informacije kojima bi izvor mogla biti zvanična institucija. Tako je 4. maja niz medija objavio informaciju da je “grupa migranata” napala 17-godišnjeg dječaka i nanijela mu ozbiljne povrede. Iako se brzo pokazalo da to nije istina, mediji nisu objavili demanti, niti se bilo koja institucija oglasila i osudila širenje neistinitih tvrdnji. Dva dana nakon što je lažna informacija objavljena, objavljen je i intervju sa policijskim komesarom KS koji kaže da u tom trenutku nisu identifikovani napadači, ali ipak kaže da je pojačano prisustvo policije “na lokacijama gdje se okupljaju migranti”.
“Međutim, osnovni problem leži u činjenici da oni neće sarađivati s policijom. Vrlo često se i oni međusobno sukobljavaju pa su onda kako izvršioci, tako i žrtve krivičnih djela. Često ih hapsimo i radimo s njima, ali tu nailazimo na poteškoće. Oni ne žele da se sporazumiju s nama i odjednom zaborave engleski, njemački i francuski i sve druge bliske jezike. Govore jezicima za koje naš sistem pravosuđa nema zvanične tumače i tu nastaju problemi”, rekao je komesar. Tek na dnu teksta stoji podatak da je prema zvaničnim podacima MUP-a, od marta 2018. godine, do kraja januara 2019. – tokom kojih je na desetine hiljada migranata i izbjeglica prošlo kroz Sarajevo – registrovano 58 krivičnih djela koje su oni počinili, od kojih je 70 posto rasvijetljeno.
Političari i širenje straha i panike
Širenju straha i panike pridružio se i potpredsjednik SNSD-a Nikola Špirić koji je za agenciju Srna govorio o prijetnjama koje navodno dolaze sa ljudima koji ulaze i prolaze kroz BiH.
“Svi medijski izvještaji iz crne hronike, gdje se migranti međusobno ubijaju, napadaju lokalno stanovništvo, prelaze šumskim stazama iz države u državu, nisu dovoljni argumenti za Vijeće ministara u tehničkom mandatu da poduzmu bar jednu suvislu aktivnost u interesu sigurnosti građana BiH”, upozorio je Špirić. On također govori o “prijetnji od terorizma”, te dalji govor o migrantima i izbjeglicama skreće u pravcu razmirica sa drugim političkim partijama u BiH.
“Tako u BiH ‘selo gori, baba se češlja’, a migranti biraju rute koje su im kraće i draže jer vide da se niko njima neće pozabaviti. Upravo zbog ovakvog stanja anarhije u koju nas je dovela nesposobna vlast trebalo bi što prije formirati novi saziv Vijeća ministara, ali sve su prilike da Bakir Izetbegović i njegova SDA čekaju da ovi migranti dobiju državljanstvo i da i njima ponudi jedan resor srazmjerno njihovoj brojnosti”, špekuliše Špirić.
No, nisu samo zvaničnici ti koji šire paniku i jezik mržnje. Pridružio im se od samog početka i dio intelektualaca, odnosno ljudi koji su tako predstavljeni u medijima čime se njihovim riječima daje određena težina. Deutsche Welle u aprilu ove godine donosi razgovor sa “univerzitetskim profesorom i aktivistom” iz Bihaća Irfanom Hošićem koji govoreći o situaciji kaže kako je grad postao „globalna čekaonica u kojoj trenutno boravi više hiljada ljudi koji se nastoje domoći Zapadne Evrope”.
„I dok Hrvatska granična policija smjerno vraća veliki dio ‘ulovljenih’ migranata nazad u Bosnu, naše vlasti nisu u stanju da se suoče sa ovim izazovima. Građani Bihaća su u velikom strahu jer nemaju povjerenje u državne institucije, jer države naprosto nema“, konstatuje Hošić.
Sagovornik medija na ovu temu tokom 2018. često je bio i profesor sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, Goran Kovačević. U intervju za TV1, tekst koji prenosi i agencija Patria, Kovačević insistira na sigurnosnim pitanjima i teorijama zavjere. „Mene zanima kako su ti ljudi ilegalno ušli u BiH“, rekao je Kovačević koji onda koristi dati prostor da govori o vlastima u RS i tvrdi da tamošnja vlada “ciljano ide da se migrantska kriza prebaci u Federaciju, i da se taj problem prebaci Bošnjacima, odnosno da se svi eventualni problemi koji bi mogli da nastanu iz ove krize fakturišu Bošnjacima“, rekao je profesor, ali nije jasno na osnovu čega. Konstatovao je i da su većina “tih ljudi /migranta/ pripadnici ISIL-a, koji napuštaju zaraćenu zonu bliskog Istoka”. Kovačević smatra da se BiH od rata nije suočila sa većim sigurnosnim izazovom, te kaže kako “strahuje za sigurnost građana Bosne i Hercegovine”. U drugom intervju pod naslovom “Kovačević: Migranti ili i sigurnosna prijetnja?” on kaže kako “među ljudima koji bježe sad iz Sirije, koji migriraju ima i onih koji su se borili na strani ISIL-a”. Na pitanje o “humanitarnoj dimenziji” onog što se dešava, Kovačević je rekao da razumije tu dimenziju, ali “prije njihovog zbrinjavanja i brige o pravima migranata, mora postojati aktivna provjera tih ljudi”.
Portal Raskrinkavanje je provjerio navode profesora Kovačevića te konstatovao da on ne navodi izvore za svoje tvrdnje o broju imigranata i izbjeglica koji su ušli u Bosnu i Hercegovinu. Oni idu i dalje i zaključuju da tvrdnje koje je Kovačević iznio “nisu samo preuveličane i neprovjerene, nego i opasne”. “Raskrinkavanje” je kontaktiralo SIPA-u sa pitanjem o tome da li ta državna agencija ima saznanja o prisustvu pripadnika terorističkih organizacija ili osoba sa Interpolovih potjernica među izbjeglicama, a oni su to negirali.
Slične tvrdnje kao profesor Kovačević već drugu godinu ponavlja i direktor Službe za poslove sa strancima u BiH, Slobodan Ujić, koji negira svaku mogućnost humanitarnog odgovora na ono što se dešava te kaže kako rješenje leži u boljoj zaštiti državne granice, a ne u povećanju smještajnih kapaciteta u sklopu prihvatnih centara. On je nedavno ponovio tvrdnje kako se ovdje radi o mješovitim migracijama, odnosno da među ljudima koji dolaze “najmanji broj se odnosi na izbjegle i raseljene osobe iz ratom zahvaćenih područja”, te kao argument koristi podatak Ministarstva da među ljudima koji su došli u BiH Sirijci participiraju s manje od 20 posto, a da većinu čine migranti koji su vlastite zemlje napustili iz ekonomskih razloga. On, ali i drugi, potpuno ignorišu činjenicu da među ljudima koji su ušli u BiH ima Palestinaca, Jemenaca, Afganistanaca, Rohingya muslimana, ljudi iz Eritreje, Etiopije, Somalije, kao i činjenicu da se status izbjeglice ne definiše samo time da li je neko iz ratne zone ili ne. Također implicira da migranti imaju prava, te da ljudi koji dolaze traže azil što ih svrstava u posebnu kategoriju.
Mediji propuštaju priliku da na ovakve i slične izjave reaguju podsjećanjem na lokalne zakone i međunarodne konvencije. Na sve to je ovdašnje zvaničnike prošle godine podsjetila Komesarka Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović u pismu na koje nije dobila odgovor. Ona piše, pored ostalog, da je pravo na stanovanje i hitno sklonište zagarantovano i migrantima, te da smještaj mora biti osiguran čak i kada je nekoj osobi izdata odluka o tome da mora napustiti zemlju. Podsjeća i kako je to pravo usko povezano sa ljudskim dostojanstvom koje ima svaka osoba, bez obzira na njegov ili njen status u nekoj zemlji.
Panika širena i igrom brojeva
Ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić, ali i brojni drugi predstavnici različitih sektora tog ministarstva, su od sredine prošle godine počeli govoriti kako ka BiH kreće 70.000 ljudi. Mediji su ponavljali taj broj i navode, bez da su se potrudili saznati na osnovu čega je takva procjena iznesena i da li je istinita. Spekulacije su nastavljene tokom ove godine, a u njih su se uključili i ombudsmeni. Nadnaslov “ALARMANTNO Dodatno ojačati granicu”, nedavno donosi tekst u kojem ombudsmen Ljubinko Mitrović govori kako ka BiH kreće 60.000 ljudi. On je to rekao predstavljajući u Narodnoj skupštini Republike Srpske Specijalni izvještaj o stanju u oblasti migracija Ureda ombudsmena BiH. Preporuka iz njegovog tumačenja izvještaja je da se “inicira povećanje efikasnosti nadzora i kontrole granice, ulaska i boravka stranaca i podizanje na viši nivo zaštite sigurnosti građana BiH, kao i osiguranje adekvatnih prava za migrante”.
Mediji prenose i zaključke iznesene nakon održanog okruglog stola policijskih službenika. Marko Žižić, iz Policijske uprave Drvar, koji je bio uvodničar govoreći o migracijama, rekao je kako je za policiju problem što često ne znaju ko su ljudi sa kojima se sreću jer je većina bez dokumentacije, te što ne znaju njihovu prošlost.
“Prema podacima kojim raspolažemo novi migrantski val i eskalaciju krize očekujemo na proljeće, te je bitno da se poboljšaju uslovi za rad policije na vrijeme”, tvrdi Žižić.
Prema zvaničnim informacijama, Granična policija BiH je u prva tri mjeseca 2019. godine otkrila, u pokušaju ili neposredno nakon ilegalnog prelaska državne granice, 1.502 državljana visokog migracijskog rizika, a 2.471 osoba spriječena je da uđe na teritorij BiH iz susjednih zemalja, kazao je direktor Granične policije BiH Zoran Galić.
Denis Zvizdić, koji još uvijek predsjedava Vijećem ministara BiH s obzirom da novo nije izabrano nakon oktobarskih izbora, podržava pristup koji ne prioritizira humanitarni odgovor, te kaže kako je “jedan od najvažnijih prioriteta zaštita granica Bosne i Hercegovine kako bi se spriječilo daljnje povećanje ilegalnih ulazaka u Bosnu i Hercegovinu”. S tim u vezi, Vijeće ministara je zatražio “od svih nadležnih institucija da se nastavi s jačanjem kontrole graničnog pojasa povećanom nazočnošću policijskih službenika, zaprečavanjem ilegalnih prijelaza i sprječavanjem krijumčarenja migranata”.
On ipak naglašava “važnost i žurnost rješavanja pitanja smještaja migranata na području Unsko-sanskog kantona”, te naglašava “humani pristup” i potrebu da se djeluje u skladu sa domaćim zakonima i međunarodnim standardima, ignorišući potpuno da ljudi ima i u drugim dijelovima BiH gdje im niko ne ukazuje pomoć. Zvanične informacije insistiraju na tome odakle dolaze ljudi koji su u BiH, pokušavajući na taj način dokazati da nije riječ o izbjeglicama, a potpuno zanemarujući pojasniti javnosti na koji način se taj status utvrđuje. Vrlo malo je i izvještaja koji bi dali priliku ljudima koji su u BiH da govore o razlozima napuštanja svoje zemlje, ili uslovima života.
Izjave zvaničnika u BiH u medijima vrlo često prolaze bez ikakvog kritičkog osvrta, istraživanja navoda ili pitanja novinara. To svakako nije problem samo u BiH, ali je stepen u kojem se to dešava, te odsustvo poštivanja osnovnih profesionalnih normi, izuzetno zabrinjavajući i otvara se pitanje postojanja neovisnih i profesionalnih medija u zemlji. Slika koja se može sada dobiti iz medija je da većina preferira biti lojalna centrima moći, bilo političkim ili finansijskim, dok je interes javnosti odavno u drugom planu. A javnost, građani i građanke, pokušavaju odoljeti jeziku mržnje pokazujući i dalje zavidan stepen solidarnosti, nadajući se da će i mediji jednom biti na njihovoj strani.
Autor/ica 👤Nidžara Ahmetašević
