Igor Serdar: Komentar unutar komentara

Povezani članci

• Legendarni Denis Latin na suđenju Siniši Svilanu razotkrio malverzacije Hloverke Novak Srzić
• O intenzitetu vere
• Kosor: Moramo kazniti i naše ratne zločince
• Zadnja bosanska zima
• Zvijezda velikog srca: Angelina Jolie donirala 50.000 dolara za stradale u poplavama u BiH i Srbiji
• Marin Jurjević: “IT’S A CRYING TIME AGAIN”

Bilo bi dobro da se svi tekstovi koji „spinaju“ lijepo i zdravoseljački rasčlane na jednostavno i razumljivo svima.

Začepili su nos, a trebali su se pokriti po ušima. Pa tako i Arsen Bauk, ministar Uprave, koji je nedavno izjavio kako neće izaći na referendum o osporenom ustavnom opisu braka (samo žena i muškarac) budući da mu se ne sviđa kako je sročeno ovo predloženo ustavno pitanje. Vlada je propala na još jednom svjetonazorskom pitanju, a njezini ministri – pa i onaj koji je zadužen za takve stvari u predlaganju novog obiteljskog zakona – izigravaju uvrijeđene primadone koje će bojkotirati ono što im se ne dopada, a popišanog i podvijenog repa pobjeći od nastavka svake bitke u kojoj su unaprijed otpisani kao vrlo izgledni gubitnici. Baš kao i nojevi, oni guraju glavu u pijesak, u neodgovornim ispadima pubertetske kapricioznosti i izmišljanju lažnih izlika.

Ove tvrdnje jednostavno nisu točne:

1)    vlada je (za razliku od HDZ-ove) odobrila ovaj referendum     iako se svi slažemo da to pitanje nije najvažnije u ovom trenutku.

2)    Ministar se izjasnio o ovom pitanju i nije se „pokrio po ušima“

3)    Pisac se poslužio svakojakim jakim usporedbama nadoknaditi nedostatak argumenata.

Ovo nije borba između ‘dvije Hrvatske’ kako su na primjerima inicijative za novu ustavnu definiciju braka i promjene statusa Vukovara, ovaj ‘procvat hrvatske konzervativne revolucije’, već nazvali neki ugledni kolumnisti, već samo ispostava prolaznog (a možda i završnog računa) za politiku jedne zbrkane, nesigurne i smetene Vlade, koja očevidno nije shvatila u kojoj zemlji vlada. Hrvatska se nije bitno promijenila samo zato što je na izborima kaznila HDZ, ona je uglavnom ostala kakva je bila, zatvorena, siromašna, preplašena, nepomična, neuspješna i neugledna, a ova se vlada od početka ponašala kao da je pobijedila u bogatoj Švicarskoj, koju će u tren oka pretvoriti u neku novu Švedsku, po svim mjerilima modernog civilnog društva i zaštite manjina.

1)    Pisac sebe s pravom smatra uglednim kolumnistom, ali zaboravlja da upravljanje zemljom nakon HDZ-a nije  „sjesti za upravljač BMW-a“ nego upravljati BMW-om s tri kotača, bez upotrebe mjenjača, s neispravnih tri od četiri cilindra…, a sprdanje s legitimnom željom da se od Hrvatske napravi puno bolja zemlja je zaista licemjerno za uglednog kolumnistu…

2)    Pitanje Vukovara i definicije braka za pisca predstavlja glavno pitanje, a za radnu Hrvatsku je glavno pitanje kako opstati i proizvoditi…, naravno da pisac to zna, ali ( ne znam zašto) naprosto želi skretati pažnju na ove dvije hvalevrijedne inicijative, ali, inicijative s pogrešnim tajmingom.  

A već su se dokazali kao majstori u tome da i ono dobro pretvore u političku katastrofu (zdravstveni odgoj), a neizbježno (zaštita prava manjina, uvođenje ćiriličnog pisma) u nespretno poticanje višestranog verbalnog i političkog nasilja. Baš kao i HDZ, oni su u pravilu prvo popisivali neprijatelje, a tek onda okupljali saveznike u neprestanim lekcijama o svojoj moralnoj i intelektualnoj superiornosti. Baš kao i HDZ, oni su zagovarali neku novu politiku, a promicali klijentelističku podobnost, političku pokornost i kult kapricioznog vođe, u providnom pokušaju da u nepotrebnim sukobima s Europom zarade bar malo patriotskog suvereniteta. Baš kao i HDZ, oni se nameću kao regionalni uzor, dok čak i ministar gospodarskog procvata mora javno priznati da je Hrvatska, koja je ušla u Europu, čak i u usporedbi s onima koji će tu opjevanu Europu čekati barem još deset godina, potpuno zakazala u presudnim gospodarskim preobrazbama i promicanju opće dobrobiti..

1)    Tužan je pokušaj izjednačavanja HDZ-a i SDP-a na usporedbama koje su papagajski jednostavne i stereotipne pa tako i  nedostojne ugleda i renomea pisca – pomislio sam čak da je pisac ucijenjen da napiše nešto tako neugledno i banalno.

Tako i ‘konzervativna revolucija’ u prvom redu označava bijeg u neka mitska vremena opće provjerene sigurnosti, budući da je ova vlada već do polovice mandata iznevjerila većinu svojih obećanja. U teškim vremenima krize, osiromašeni ljudi bježe s nepoznatih vjetrometina, pa će prvu (a često i jedinu) utjehu prvo potražiti u zaštiti obiteljskog gnijezda, a oklevetani dijelovi društva – od sveučilišnih profesora do sportaša, od bankara do radnika, od poduzetnika do liječnika – prvo pokušati spasiti osporenu čast, a tek onda razmišljati o neizbježnim promjenama. U Hrvatskoj se razvodi svaki treći brak, ali to su razvodi muža od žene, i žene od muškarca, a ne potvrda nadmoći istospolnih ljubavi. U vremenima krize, neizvjesnosti i nezadovoljstva, ljudi se vraćaju onome što najbolje znaju i čemu najdulje vjeruju, a taj povratak u izmišljene bajke nužno rađa antielitizam, antiintelektualizam, antipolitiku, otpor i gnjev prema svim službenim tijelima i institucijama, dok javnom scenom gospodari lažno moraliziranje, neprijateljsko polariziranje i pretjerano personificiranje svake moguće politike.

1)    Oklevetanima se osjećaju ( u pravilu) svi koji su „jamili“, ali je pretenciozno napisati: svi profesori i sportaši, pa zatim „od bankara do radnika“ – tko to može ovako olako staviti u isti tor i vukove i ovce-zaista je pisac u trenutku inspiracije bio nelogičan i pretenciozan

2)    Nije imanentno samo za Hrvatsku da se ljudi razvode, ali opet pisac prodaje „muda pod bubrege“ i navodi da se „lažno moralizira“…., kao da je za to odgovorna vlada… puno je odgovornosti i na piscima ovakvih tekstova…

Hrvatska je ponovno potonula u populizam najgore vrste, a cjelokupna je politička klasa bitno oslabila u vlastitoj političkoj nemoći. Iz te gomile bijesnih i ojađenih još nije iskočio neki novi neodoljivi vođa, već su političkom scenom zavladali samoživi politički rentijeri, bilo da je riječ o kaptolskim inkvizitorima ili bivšim borcima i dragovoljcima. I dok prvi iz potaje osporavaju novog Papu, drugi još jednom žele dokazati kako su ostali nedodirljivim buntovnicima, koji neprekidno potiču neke nove obračune. Pa i one koje se u odnosu prema drugima svode na osporavanje slobode, ravnopravnosti i ljudskog dostojanstva. Tako je i Vukovar ovih dana drugi put poražen kao mjesto izvornog europskog življenja. On je ponovno pretvoren u mrtvi grad koji glumi svoj vlastiti spomenik, kao da su ga oni koji su ga oslobodili, zauvijek zamotali u neprozirni i neprobojni celofan. Umjesto grada u kojem se ide od pobjede do pobjede, kao simbola hrvatske zrelosti, Vukovar je zapečaćen kao kultno mjesto isključivosti, plača i nemoći, u znaku straha i panike, a ne slobode i ponosa.

3)    Ovakav opis Pape i Vukovara dostojan je samo prezira…, zapravo čini se da je pisac uzeo slobodu da se postavi dominantno i iznad ovog Pape-simbola ljudskosti i razumijevanja, ali i iznad žrtve Vukovara pa ispada da je Vukovar bez ikakve nade u svojoj borbi da bude „normalan“ i poželjan grad za život i suživot na novim temeljima

4)    Beskrajna je proizvoljnost i bahatost pisca koji je „iber ales“ ali baš nad svime na ovome svijetu.

Hrvatsko društvo nikada i nije bilo osobito liberalno društvo. Niti Račan, a pogotovo Milanović, nisu bitno promijenili opća svjetonazorska stajališta, bez obzira što su najveći narodni prvaci (Radić i Starčević) bili izrazito antiklerikalno raspoloženi. Ova Hrvatska nikada ne glasa za nešto i nekoga (osim referenduma o neovisnosti), već u pravilu protiv nečega ili nekoga, dok se sve vladajuće garniture trude da u obrani vlastitih interesa unište svaku moć postojećih državnih institucija.

Šišanje ovaca

Tuđman je uveo predsjedničku samovolju, pa Zagreb nije smio izabrati vlastitog gradonačelnika, Milanović je u tom istom Zagrebu krenuo u križarski rat protiv vlastitih stranačkih kandidata (Bandić, Bernardić), a obojica nisu mogla podnijeti da u najrazvijenijem dijelu Hrvatske (Istra) nisu bili u stanju provesti vlastitu stranačku svevlast. I jedan i drugi su pričali bajke o ‘hrvatskim europskim okvirima’, a vodili osobne ratove s najvažnijim europskim institucijama. I bili sretni kada su sami mogli ispisati sve stranačke liste.

Naravno: Milanović nije Tuđman (neki bi rekli: ni u dobru, ni u zlu), ali i on osobno, i njegova stranka temeljito ošišanih ovaca, u potaji ipak žudi za ‘čistim premijerskim sustavom’, u kojem bi i predsjednika republike birala parlamentarna većina, a ne svi građani, u kojoj bi Ustavni sud poslušno pljeskao svakoj vladinoj gluposti, a očerupani Sabor, postao tek privremena pozornica za dokazivanje premijerove intelektualne nadmoći. Premijer se neukusno svadi s televizijskim novinarima, a njegova stranka u Saboru, ponovno gura papire, koji na mala vrata, možda ipak mogu osporiti konačnu odluku Ustavnog suda. I to je ona prava, a ipak pritajena hrvatska kriza: ova Vlada nema ni prekretničkih, ni pokretačkih ideja, koje zna i može, treba i želi provesti, pa se u stalnim sukobima sa svim osporavateljima neprestano raspinje između pubertetskih durenja i pogrešnih procjena stvarnosti.

Baš kao i sada, kada su začepili nos, a trebali bi dokazati da za općenarodno glasovanje još uvijek mogu skupiti dovoljno sljedbenika, a svoje ideje potvrditi kao ideje budućnosti, bez obzira na konačni ishod referenduma. I ipak potvrditi da žele neku drugu Hrvatsku, onu u kojoj mladi ne postaju sve konzervativniji, bogati sve bezobzirniji, a vladajući sve neodgovorniji. U tom presudnom srazu Milanović više ne može čekati da mu netko drugi razvije zastave, pokrene istomišljenike i progura nova uvjerenja. U ovoj Hrvatskoj više nikada ne bi smjela pobijediti ona vrsta domoljublja, koja bi u ime patriotizma, najradije zatrla barem polovinu njezina sadašnjeg stanovništva. I Srbe i Talijane, i ljevičare i homoseksualce.

Završno rečeno ovaj je tekst g. tekstopisca nedostojan, pretenciozan, huškački…., uglavnom svodi se na zbrkani pamflet u počast dekoncentracije, omalovažavanja, potpunog manjka konzistencije i svaki bi ga ( čak i) osrednji srednjoškolski profesor odbio ocijeniti. Nije jasan niti obrazložen niti  jedan stav pisca – tako da bi bila pogreška ocijeniti ovaj kvazi esej bilo kojom ocjeno…, čak i  „nedovoljan“ nije dovoljan za prezir prema običnoj i prosječnoj pameti građana sa završenom srednjom školom.

Nisam se nikada drznuo pisati o takvim uratcima, ali kad se ugledni kolumnista ovako „strmopizdi u bunar tražeći ribu za sebe“ imao sam potrebu reagirati barem zato jer se mora utvrditi da je u našem medijskom prostoru više kukolja nego žita. Ono što zabrinjava jest to da isti čovjek napiše stotinu dobrih i suvislih tekstova, a onda, odjednom, nenadano,  postane kao „slon u staklani“ tako da čak nisam siguran da je ovaj tekst stvarno napisao potpisani autor- toliko odudara od njegove uobičajene razine. To pak ide uredniku ovog uglednog pisca. Bilo bi dobro da se svi tekstovi koji „spinaju“ lijepo i zdravoseljački rasčlane na jednostavno i razumljivo svima.

Igor Serdar, za tačno. Net., po zamolbi jednog vrhunskog  masona i za puno para