Igor Serdar: Budnica za hrvatsku Vladu

Povezani članci

• BHT1 I HAYAT TV: PROFESIONALNO O ŠTRAJKOVIMA
• Ožičavanje bez žice
• Sramotno: Karadžićev učenik Mladen Bosić: Priča o Belmini je orijentalna patetika
• Jato crnih labudova
• Kolindin kategorički imperativ u „bespućima migrantske zbiljnosti“
• Glas njihov je tišina

Veliki hrvatski kazališni redatelji, barem oni iskusniji, bolji, oni koji znaju…, gotovo uglas su govorili da je   „podjela uloga –  pola predstave“.

Ako je točno da je teatar „glumačka  igra prepoznatljivih, tipičnih, ljudima razumljivih životnih situacija…, koje , uz pomoć dramaturgije, u pravilu, imaju neku poruku ili pouku ili novu viziju rješenja problema……“

 – hrvatska je politička stvarnost vrlo slična teatru – možda čak i , pomalo previše…., „teatralna“.

Hrvatska Vlada nastupila je na hrvatskoj političkoj pozornici prvi puta prošle godine u ovo vrijeme s uvjerenjem da je u prilici promijeniti način ponašanja, pristup problemima i, kao najvažnije da će sigurno biti poštena vlada.

To je bio njezin osnovni zadatak jer je na toj političkoj platformi uvjerila građanstvo da je došlo vrijeme za esencijalnu promjenu u načinu i pristupu rješavanja problema.

Odigrala je „izbornu igru“, dobila izbore i sada više „ne igraju“ nego samo rade. Na pozornici su, a ne igraju nego rade. Može li se to?

To tako ne ide.

„Ako si pod reflektorima hoću da budeš kao svi glumci kao svi igrači! Baš me briga za rad, postignuća, nadahnuća, nevidljive pomake, vidljive poreze, rezanje, stezanje…, hoću kruha, igara i zadovoljstva. Zato sam tu. Hoću teatar! Hoću igrače da mi igraju!“ – rekao je gnjevni posjetilac za jednog amatera.

A što se dogodilo?

Vidimo da se svojski  trude ispuniti obećano uporno nastojeći „popraviti“ naslijeđeni sustav koji je djelovao potpuno drugačije nego što bi jedan državni sustav neke ozbiljne države trebao djelovati i raditi. Sustav treba mijenjati.

Naravno da imaju potpuno pravo na  direktni i iskreni pristup. Sad popravljaju, a promjena dolazi. Nadamo se.

Ali, mora se igrati, biti prisutan, dati sve od sebe…, mora biti vidljivo „izgaranje“, „borba“, „zalaganje“…, (kao u nogometu)…..

Ali,  sve su to polako,  sustavno izgubili i lagano tonu u skoro deveti Danteov  krug: „slast vlasti“ (čast iznimkama)

Zato pišem ovu „budnicu“.

Jedno je  „što se čini“….., drugo je  „kako se čini“….., treće je  „kome se čini“……, četvrto je  „tko čini“……, (sve su to jaaaako različite stvari),  a veliki dramatičar Pirandello čak  je dao naslov jednome svome djelcu :  „ Tako je, ako vam se tako čini“          ( Cozi e / se vi pare)

To govori o tome….,  kako narod doživljava ovu priču o tome „tko kome, kada i zašto nešto radi (čini).

Vlada čini narodu nešto, a narod to nešto doživljava…, „Kako mu (vam) drago“     (As you like it) – što je pak opisao veliki dramatičar Shakespeare.

Da ne duljimo ovu priču o velikim kapitalnim djelima i ljudima  koji su osvijestili veliki Svijet o tome što je saznanje o samima sebi….,  By the way – možda ne bi bilo „zgorega“ da neki  ministri „krojači naše momentalne sudbe“ – još jednom  pročitaju u slobodno vrijeme  ova dva spomenuta djelca istinskih tvoraca ove civilizacije.

U njima bi sigurno pronašli ono što u dramaturgiji zovemo „novo značenje“ poznatih nam stvari i pojmova. Toga ima u velikoj literaturi.  U „drugom čitanju“ – jasno se vide stvari iz „drugog sloja“, a da „prvi sloj“ ostane nježno i nevino netaknut.  Narod bi rekao: Fata je Fata, ali dvaput je dvaput. Ovo je Fata-dvaput – samo,  drugi put pametnije.

Ono što bi  bilo potrebno ovoj hrvatskoj Vladi jest revizija vlastitog nastupanja koje je  tijekom vremena postalo usredotočeno samo na vlastiti rad.

Naša vlada i ministri prestali su uvažavati činjenicu da su oni sada igrači na  pozornici – da ne kažem glumci – !

 Moraju nam se i svidjeti,  biti zanimljivi,  moraju biti i duhoviti ( oni koji to mogu) moraju nam biti i simpatični…, moraju „igrati i raditi“ . Ne samo igrati i ne samo raditi.

 Politička pozornica je ipak teatar – politički – ali još uvijek – teatar.

Tko samo radi, a mi ne vidimo zna li biti i „igrač“….., ne znam…, nisam siguran….,  doživjet će sudbinu iz Pirandellova komada – izgubit će potporu naroda.

Narodu je  „to tako…, eto…,  jer mu se tako čini“.

Ono što je također moguće jest da se ova hrvatska vlada nakon nekog vremena proglasi „društvom mrtvih pjesnika“ i da uđe direktno u još jednu Shakespearovu dramsku situaciju koja je prevedena  kao „Mnogo vike nizašto“ – Much Ado About – Nothing.

Molim, začepite usta kritizerima, poslušajte kritičare, iskoristite slobodnjake!

Zato, dragi vladini igrači – igrajte i radite, nemojte biti veliki u kući, a mali pod zvijezdama,  nemojte biti sigurni – jer su svi zamjenjivi,  nemojte nasjesti na ulizice, pronađite spletkaroše,  bezobzirno otfikarite sabotere, prebacite u brzu brzinu i – najvažnije – budite odgovorni kad odlučujete o podjeli uloga.

Podjela uloga je pola predstave.  Vrijeme teče. Krenuli ste prošle godine! Gdje smo, kuda idemo, na koji način, kojim stilom, gdje škripi-mijenjajte.

U suprotnom…, uzmite si Dantea, onako, za popodne i razbibrigu….