Ideologije u ratu za nepromijenjen svijet

Izdvajamo

• Najveću opasnost današnje civilizacije ne predstavljaju ni siromašni, ni njihove pobune, već reprodukcija neokapitalizma. Dok god najveći i najjači mogu dobijati bez i jednog svog zlatnika najvitalniji ljudski potencijal za svoju reprodukciju od siromašnih, i uz bagatelnu cijenu rada prirodno bogatstvo najsiromašnijih, velike svjetske krize neće biti, niti prijetnje svjetskim ratom, ma koliko sadašnji ideološki i religijski potresi i kvazikulturni i religijski sukobi sličili tome. To je samo jedna od mnogih ideoloških mimikrija načina opstanka istog, nepromijenjenog svijeta. Naravno, religije će u tome pokušati pronaći svoju ulogu dobrohotnog djelioca svjetskog bogatstva. Još niko nije ponudio adekvatnu definiciju globalizacije izvan šablonske izvedenice i poštapalice „ujednačavanja svjetskih kultura“, koja opet nema nikakvu drugu svrhu osim konzerviranja postojećeg stanja odnosa u svijetu.

Povezani članci

• SRĐA PAVLOVIĆ: Opsada Dubrovnika – rat za mir
• Omladinski aktivizam na općini Novi Grad Sarajevo
• Policijski sat za fašizam
• Ustavni sud donio odluku u vezi Queer Sarajevo Festivala: Narušeno pravo LGBT osoba na javno okupljanje
• Hristo Ivanovski: “Tajkuni su nas vratili u fedualizam!”
• Heni Erceg: Linić je bezobzirni i osvetoljubivi birokrata

Sastanak šefova 20 najrazvijenijih država u svijetu G20, prvog dana 16. novembra 2015. u turskom gradu Antaliji, poklapao, se nekim slučajem, sa Svjetskim danom tolerancije. Nimalo prikladna podudarnost.

Piše: Ismet Muratspahić

Iz Deklaracije su me posebno zainteresovala tri stava:  a) lideri u Antaliji su se okupili kako bi dogovorili zajedničko djelovanje u pravcu poboljšanja životnog standarda ljudi i osiguranju jakog, održivog i uravnoteženog ekonomskog rasta, b) “pozivamo sve zemlje da u skladu sa nacionalnim kapacitetima povećaju pomoć zemljama koje su pogođene izbjegličkom krizom i nadležnim međunarodnim organizacijama”,  i c) lideri G20 dalje ističu da će sarađivati na unapređenju kapaciteta dugoročne spremnosti na suočavanje i rukovođenje krizama izazvanim velikim valovima migranata.

Posljednji izdvojeni  stav iz Deklaracije je posebno zanimljiv. Šta mislite kad bi bio zamijenjen recimo ovakvim: mi, 20 najvećih se obavezujemo da ćemo prestati stvarati krize u svijetu i njima upravljati samo za račun naših interesa.

Ne trebamo žuriti sa najavama Trećeg svjetskog rata. On se neće sigurno dogoditi dok god najveći tako usklađuju svoje intertese na račun ostatka svijeta nejakih i nerazvijenih. Veliki ga neće započeti jer je protivan njihovom interesu privilegovanih. A da bi se potpuno onemogućio i suzbio,  najveći će jednom morati početi rješavati pitanje bipolarnosti svijeta na bogate i siromašne. I to je u njihovom interesu više nego ostatka svijeta. Morat će jednom, ako ništa drugo, iz tog svog egoističnog vidokruga okrenuti trendove civilizacije sa puteva potpunog civilizacijskog ambisa. Nije tu u pitanju samo svjetsko bogatstvo i njegova bezobrazno nemoralna raspodjela, već ukupan odnos prema savremenom čovjeku, koji je izgubio svoju bit i umjesto života svakodnevno živi strah i brigu. Ova osjećanja  su prividno samo „vlasništvo“ materijalno obespravljenih. Taj strah, neživot, žive i privilegovani i povlašteni. U sjeni prosječnog građanina kapitalizma za što bolju egzistenciju, odvija se mnoštvo ideoloških sukoba i sukobljavanja u realnom svijetu, izvan te visoke politike i diplomatskih nadmudrivanja.

Iz ovih konstatacija nužno se nameće važno  pitanje – jesu li predstavnici G20 zaista i šefovi svojih država ili su oni marionete nekih drugih moćnika, finansijskih i privrednih kartela, koji upravljaju svijetom i takozvanom  globalizacijom, ne radi ujednačavanja svijeta, nego zadržavanja stečenih privilegija. U tom slučaju globalizacija služi samo kao paravan za stvaranje lokalnih i ograničenih kriza u svijetu a ne njihovo predupređivanje i onemogućavanje. Ratovi se tako vještački podmeću, obaraju se neposlušni režimi i vladari u svijetu. Monopolom finansijskih i privrednih kartela upravlja se do u detalje svakom malom državom. Ima li drugog i humanijeg načina reprodukcije kapitala u kapitalističkim zemljama? Po mišljenju najvećih  nema, a  to je tragično shvatanje. Kada bi se moglo iskoračiti iz te svijesti, moguć bi bio i stav „da nećemo stvarati u svijetu vještačke krize“, ali to bi podrazumijevalo i drugačiji pristup i drugačiju, pravedniju, raspodjelu svjetskog bogatstva. Najveću opasnost današnje civilizacije ne predstavljaju ni siromašni, ni njihove pobune, već reprodukcija neokapitalizma. Dok god najveći i najjači mogu dobijati bez i jednog svog zlatnika najvitalniji ljudski potencijal za svoju reprodukciju od siromašnih, i uz bagatelnu cijenu rada prirodno bogatstvo najsiromašnijih,  velike svjetske krize neće biti, niti prijetnje svjetskim ratom,  ma koliko sadašnji ideološki i religijski potresi i kvazikulturni i religijski sukobi sličili tome. To je samo jedna od mnogih ideoloških mimikrija načina opstanka istog, nepromijenjenog svijeta. Naravno, religije će u tome pokušati pronaći svoju ulogu dobrohotnog djelioca svjetskog bogatstva. Još niko nije ponudio adekvatnu definiciju globalizacije izvan šablonske izvedenice i poštapalice „ujednačavanja svjetskih kultura“, koja opet nema nikakvu drugu svrhu osim konzerviranja postojećeg stanja odnosa u svijetu.

Terorizam se javlja kao najkrvaviji i najnehumaniji pokušaj da se terorom i zločinima mijenja svijet i privole moćni na njegovu promjenu. Na svakoj tački zemljine kugle treba uništiti ideju u začetku da se ima pravo ubijati nevine ljude u mirnom životu. ISIL danas prednjači u tome i on mora biti zajednička meta svih, neovisno o kulturnim razlikama i identitetima. Uz nepristajanje i neprihvatanje ideje terora kao iskonskog zla, moraju se prepoznavati korjeni svakog mogućeg rađanja zla u čovjeku današnjice.

Ako se problemu čovjeka ne pristupi cjelovito, mi ćemo se u međuvremenu samo još više zgražati nad fašističkim pokoljima pojedinih zločinaca koji ubijaju nedužne i mirne građane u svirepim terorističkim akcijanma. Svijet koji sebe smatra u kulturološkom određenju i muslimanskim mora se jasno i glasno distancirati od ISILA, kao najvećeg terorističkog zla. Svaki terorizam jednako treba osuditi i onemogućiti da svako ljudsko ništavilo ima pravo oduzimati drugom čovjeku život. U zaštiti prava na život nebi smjelo biti razlika bilo da se radi o Francuzu, Palestincu ili Sirijcu. Samo tako ćemo biti dosljedni u istrajavanju  i borbi protiv terorizma.