Ideja Europe G. Steinera ili odgovor na teror prigode

Povezani članci

• Princ Eugen Savojski: „Ne bih opet zapalio grad“
  Austrijska ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl u Sarajevu
• Šmiranti, političari i glumci
• Tomislav Jakić: Bitno je prekinuti ubijanje i razaranje i dati šansu miru
• Tadić: Progonićemo kriminalce ,osim naših
• Zijad Burgić: Misliti u vremenu
• Marinko Čulić: Katolička kolonija

Foto: Le Monde

Barbarstvu smo svjedočili i barbarstvom smo se obilježili. Možda je ono posljednji krik umiranja europske periferije kao perifernog zbivanja europske povijesti. U tom smislu ispunili smo povijesni uvjet za pristup EU kao „zamišljenoj zajednici“. Dvojeći s Steinerom („možda je već prekasno“) držim da je, ipak, moguće ustrajati na tom putu ukoliko krenemo „s potrebnim temeljima pismenosti“. U duhu njegova promišljanja ideje Europe na temelju pet aksioma koji se uobličuju u koncept svjetovnog humanizma, kao misao poveznicu prepoznajem onu „kako nepropitan život doista nije ni vrijedan življenja“.

Piše: Zoran Ljubičić

S onu stranu neizbježivog i ideologijski konstruiranog opredjeljivanja ZA  i PROTIV ulaska  (Hrvatske, Srbije, BiH…) u EU kao, epohalno i konjunkturno, ozbiljujućeg totaliteta za-sebe-zamislive-Europe, stoji „ideja Europe“ Georgea Steinera kao ideja „svjetovnog humanizma“ – oplemenjivanje duha i prisvajanje dostojanstva čovjeka kao ideala civiliziranja svijeta („pozivanje druge u smisao“), koje je „imperativna povlastica“ što se nadaje između globalno dominirajućih ekonomskih i religijskih fundamentalizama.

Ideja Europe – kako je vidi G.Steiner – (samo)određuje se iz vlastite duhovne tradicije i    aktualno, u duhu vremena, dešifriranje njena sadržaja proizlazi iz potrebe obrane od ugroze i moguće propasti pred nadirućim američko-azijskim modelima „despotizma masovnog tržišta i komercijalizacije sustava zvijezda“.

Georg Steiner govori o pet kriterija, parametara ili aksioma koji definiraju Europu, a po kojima se ona razlikuje od drugih fizičkih i kulturnih entiteta, prije svega – Amerike.

To su: kavana, krajolik u prohodnoj i ljudskoj mjeri, ulice i trgovi nazvani po državnicima, umjetnicima i piscima prošlosti, naše dvojako podrijetlo iz Atene i Jeruzalema, te naposljetku slutnja završnog poglavlja…

1. Europa se sastoji od kavana, od cafea. One se steru od Pessoine, omiljene kavane u Lisabonu, pa do cafea u Odesi, u kojima su se zadržavali gangsteri Isaka Babelja. Pružaju se od kavana u Kopenhagenu, kraj kojih je na svojim sabranim šetnjama prolazio Kierkegaard, pa sve do tezgi s kavom u Palermu. Nema starih ili značajnih cafea u Moskvi, koja je već predgrađe Azije. U Engleskoj ih je jedva nekoliko, nakon kratkotrajne mode u osamnaestom stoljeću. Ni jedne u Sjevernoj Americi, izvan one galske predstraže New Orleansa. Označite kartu kavanama i dobit ćete jedno od bitnih obilježja „ideje Europe“.
2. Po Europi se oduvijek, a i danas, pješači, hoda. To je kapitalno. Kartografija Europe nastaje iz sposobnosti, iz obzora što ga zamjećuju čovjekove noge. (…) Ali nema Sahara, nikakvih Badlands ili neprohodnih tundra. (…) U Europi ne postoji ni Dolina smrti ni Amazonija, nikakav kraj „gdje je vrag rekao laku noć“, nedostupan putniku.
3. Ulice i trgovi po kojima hodaju europski muškarci, žene i djeca, u stotinama primjera zovu se po državnicima, vojničkim likovima, pjesnicima, skladateljima, znanstvenicima ili filozofima. (…) Vrlo često, ulični natpisi nose ne samo neko blistavo ime nego i važne podatke uz sažeti opis. Gradovi poput Pariza, Milana, Firence, Frankfurta, Weimara, Beča, Praga ili Sankt Petersburga, žive su kronike. Čitati ploče s imenima njihovih ulica znači listati nazočnu prošlost. Takva pietas nije nikako prestala. (…) Zamijetimo sad gotovo dramatičnu razliku. U Sjedinjenim Državama takvih memoranda je malo. Ulice se u beskraj zovu „Borova“, „Javorova“, „Hrastova“ ili „Vrbina“.
4. Dvosmislena težina „vremena prošlog“ u ideji i biti Europe potječe iz posve određene prvobitne dvojnosti. (…) Riječ je o dvojakom naslijeđu: Atene i Jeruzalema. (…) Biti Europljanin, to znači pokušati moralno, intelektualno i egzistencijalno pregovarati s dva suparnička ideala, s praxisom Sokratova grada i onim proroka Izaije. Mi smo dvonošci sposobni za neizrecivi sadizam, teritorijalnu okrutnost, pohlepu, vulgarnost i svakovrsnu gadost. (…) Ipak, taj bijedni i opasni sisavac stvorio je tri nastojanja, tri odanosti ili igre posve transcendentalnog dostojanstva. To su glazba, matematika i spekulativna misao (u koju ubrajam i poeziju, koju još najbolje možemo definirati kao muziku misli).
5. Moj peti kriterij je eshatološka samosvijest, koja je, mislim, vjerojatno jedinstvena osobina europske svijesti. (…) Kao da je Europa, za razliku od drugih civilizacija, naslućivala kako će se jednog dana slomiti pod paradoksalnom težinom svojih postignuća, te besprimjernim bogatstvom i zamršenošću svoje povijesti.

– Što dalje? – pita se Steiner. U traženju odgovora on osluškuje „glasove“ Webera i Husserla. Iz njihova govora prepoznaje(mo) Europu kao „ideal istinske zajednice učenosti“ i „jedinstvo spiritualnog života i stvaralačke djelatnosti“. I jedan i drugi svoje su vizije obznanjivali u vrijeme kad je „barbarstvo gutalo Europu“.

Barbarstvu smo svjedočili i barbarstvom smo se obilježili. Možda je ono posljednji krik umiranja europske periferije kao perifernog zbivanja europske povijesti. U tom smislu ispunili smo povijesni uvjet za pristup EU kao „zamišljenoj zajednici“. Dvojeći s Steinerom („možda je već prekasno“) držim da je, ipak, moguće ustrajati na tom putu ukoliko krenemo „s potrebnim temeljima pismenosti“. U duhu njegova promišljanja ideje Europe na temelju pet aksioma koji se uobličuju u koncept svjetovnog humanizma, kao misao poveznicu prepoznajem onu „kako nepropitan život doista nije ni vrijedan življenja“.